Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o meritumu

na sjednici održanoj 21. siječnja 2004. godine, donio

ODLUKU O MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 13/04.
OBRAZLOŽENJE

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja

Valerija Galić, sutkinja

Odbija se kao neutemeljena apelacija BAZ AGRO d.o.o. Mostar, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-588/01 od 12. listopada 2001. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    BAZ AGRO d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojega zastupa D. Š.-Ć., odvjetnica iz Mostara, podnio je 14. prosinca 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-588/01 od 12. listopada 2001. godine

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na temelju članka 21. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud 7. svibnja 2003. godine zatražio od Vrhovnog suda, Federalnog ministarstva financija i Carinarnice Mostar da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    U odgovoru Vrhovnog suda se predlaže da se apelacija odbije.

III - Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 5.
    Zaključkom Carinarnice Mostar broj UP: 84/01 od 19. siječnja 2001. godine odbačen je kao nepravodoban zahtjev poduzeća BAZ AGRO d.o.o. Mostar za povrat posebne pristojbe za robu uvezenu 1997. i 1995. godine po specifikaciji UCD 1997. i 1998. godina CI Mostar, u iznosu od 34.732,30 KM.
  • 5.
    Federalno ministarstvo financija, rješenjem broj UP/II-05-235/01 od 28. veljače 2001. godine, odbilo je kao neutemeljen priziv apelanta podnesen protiv zaključka Carinarnice Mostar broj UP-84/01 od 29. siječnja 2001. godine.
  • 6.
    Apelant je tužbom, podnesenom Vrhovnom sudu, pokrenuo upravni spor protiv akta broj UP-II-05-235/01 od 28. veljače 2001. godine, tuženog - Federalnog ministarstva financija, u upravnoj stvari povrata posebne pristojbe.
  • 7.
    Vrhovni je sud presudom broj U-588/01 od 12. listopada 2001. godine odbio tužbu smatrajući da su rješenja carinskih upravnih organa donesena na temelju pravilno i potpuno utvrđenih odlučnih činjenica i uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

IV - Relevantni propisi

  • 8.
    Carinski zakon ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/95, 9/96, 18/96, 25/97 i 46/00)

"Članak 249.

(1) Ako se na temelju podataka iz deklaracije, o kojima ovisi obračun carine, i iz isprava što su podnesene uz deklaraciju, utvrdi da obračun carine ne odgovara stvarnom stanju robe ili ako carine budu plaćene u manjoj ili većoj svoti ili ako je carina plaćena više puta:

(1) ....)

  • 2)
    podnositelj deklaracije može u roku od godine dana od dana podnošenja deklaracije podnijeti zahtjev carinarnici kod koje je platio carinu da naknadno obračuna carinu, donese rješenje o naplati ili povratu carine.

....

...."

  • 9.
    Odluka o načinu izmirivanja potraživanja carinskih obveznika za više naplaćene carinske dažbine za 1997. i 1998. godinu ("Službene novine Federacije BiH", broj 48/00)

"I

(...)

II

Vraćanje više naplaćenih dažbina iz točke I ove odluke utvrđenih rješenjima carinarnica na temelju presude Vrhovnog suda donesenim u upravnim sporovima, vršit će se iz Proračuna Federacije Bosne i Hercegovine za 2001. godinu a kojim će se planirati sredstva za sve namjene.

..."

V - Apelacija

  • 10.
    Apelant navodi da je pobijanom presudom Vrhovnog suda njegova tužba, u upravnom sporu protiv akta Federalnog ministarstva financija, odbijena zbog nepravodobno podnesenog zahtjeva za povrat posebne pristojbe za robu uvezenu 1997. i 1998. godine.
  • 11.
    Apelant tvrdi da su pobijanom presudom povrijeđena njegova prava iz čl. II/3.(k), II/3.(e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i odgovarajuće odredbe Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pa predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine presudu Vrhovnog suda broj U-588/01 od 2. listopada 2001. godine, rješenje Federalnog ministarstva financija broj UP/II-05-235/01 od 28. veljače 2001. godine i Zaključak Carinarnice Mostar broj UP-84/01 od 19. siječnja 2001. godine, kao i da utvrdi povredu prava i naloži način povrata imovine.

VI - Dopustivost

  • 12.
    Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 13.
    Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 14.
    Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan za ispitivanje nižestupanjske odluke kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje hoće li koristiti pravni lijek, bez obzira radi li se o redovitom ili izvanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. svibnja 2001. godine).
  • 15.
    U konkretnom je slučaju predmet pobijanja apelacijom presuda Vrhovnog suda broj U-588/01 od 12. listopada 2001. godine protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, pobijanu je presudu Vrhovnog suda primio apelantov punomoćnik 5. studenoga 2001. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda.

Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b), članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete iz navedenih članaka glede dopustivosti.

VII - Meritum

  • 16.
    Apelant pobija navedenu presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz čl. II/3.e), II/3.k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 6., 13. i 14. i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
  • 17.
    Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine:

"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz. ovog članka, stavak 2., što uključuje:

...

(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke".

  • 18.
    Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u prvoj rečenici, glasi:

"Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 19.
    Apelant smatra da Vrhovni sud u konkretnom slučaju nije u cijelosti odlučio o tužbi, odnosno nisu obrazloženi razlozi tužbe koji se odnose na primjenu izvanrednih pravnih lijekova, suglasno članku 253. Carinskog zakona. Prema tome, apelant zaključuje, povrijeđeno je i pravo na obraćanje nepristranom sudu, u smislu šireg tumačenja članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije

  • 20.
    Pitanje koje se postavlja glede primjenjivosti članka 6. stavak 1. Europske konvencije svakako jeste pitanje je li postupak koji je u pitanju predstavljao "spor o građanskim pravima i obvezama" u smislu značenja članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

1. Postojanje "spora" u smislu značenja članka 6. stavak 1. Europske konvencije

  • 21.
    U vezi sa postojanjem "spora" o pravu, Ustavni sud upućuje na principe iznesene u sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava sažete u njegovoj presudi Benthem od 23. listopada 1985. godine (serija A, broj 97, stavak 32).
  • 22.
    U ovom predmetu razvidno proizlazi da je spor nastao tako što su carinski organi, radi povrata posebne pristojbe za robu uvezenu u 1997. i 1998. godini u iznosu od 34.732,30 KM, po specifikaciji UCD 1997. i 1998. godine CI Mostar pokrenuli postupke. Nakon okončanja postupka pred carinskim organima, spor je nastavljen podnošenjem tužbe Vrhovnom sudu koji je u upravnom sporu po tužbi apelanta protiv rješenja drugostupanjskog organa donio presude kojim se tužbe odbijaju.

Prema iznesenom, Ustavni sud smatra da postupak pred carinskim organima ne predstavlja "spor" u smislu značenja članka 6. Europske konvencije, ali da karakter "spora" ima postupak u upravnom sporu pred Vrhovnim sudom.

  • 23.
    Nadalje, Ustavni sud zapaža da je cilj vođenja upravnog spora bio utvrđivanje postojanja ili nepostojanja neke činjenice ili prava o kojima mogu ovisiti odluke u upravnom postupku pred carinskim organima.
  • 24.
    Konačno, Ustavni sud smatra da, ukoliko rješenje upravnog spora pred Vrhovnim sudom može imati za posljedicu poništavanje odluka donesenih u upravnom postupku, onda se taj postupak mora smatrati cjelinom i kao takav biti predmetom razmatranja pred Ustavnim sudom i ukoliko je i taj postupak obuhvaćen prizivom apelanta (vidi Odluku Ustavnog suda u predmetu broj U 65/02).

2. "Građanska prava i obveze"

  • 25.
    Članak 6. stavak 1. Europske konvencije utvrđuje proceduralne garancije za presuđivanje u određenim sporovima. Upotreba izraza "građanska prava i obveze" je za strane ugovornice Europske konvencije morala imati namjeru utvrđivanja granica primjene članka 6. stavak 1. Izraz se ne može primjenjivati na sve sporove u vezi s "građanskim pravima i obvezama" iz domaćeg prava; ovo pravo ili obveza mora biti kvalificirano kao "građansko". Ovaj pojam, međutim, može imati nekoliko značenja.
  • 26.
    U ovom je predmetu potrebno riješiti preliminarno pitanje je li konkretni upravni spor "spor" o "građanskim pravima i obvezama".
  • 27.
    Prema praksi Europskog suda za ljudska prava, početna je točka u svakom predmetu karakter koji se daje konkretnim pravima i obvezama prema pravnom sustavu tužene strane. Međutim, ovo ne propisuje više nego početnu naznaku kako je pojam "građanskih prava i obveza" "neovisan" u smislu Europske konvencije i "ne može se tumačiti samo prema domaćem zakonu tužene strane"; "treba li se pravo smatrati građanskim, u smislu značenja tog izraza u Europskoj konvenciji, mora biti utvrđeno u odnosu na suštinski sadržaj i efekte tog prava - a ne njegovim pravnim klasificiranjem - prema domaćem pravu relevantne države" (vidi Presudu König od 28. lipnja 1978. godine, serija A, broj 27, st. 88-89).
  • 28.
    Europski sud za ljudska prava smatra da izraz "sporovi" o "građanskim pravima i obvezama" uključuje sve postupke čiji je rezultat odlučujući za privatna prava i obveze, čak i ako se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje neovisno i bez obzira pripadaju li, prema domaćem pravnom sustavu tužene države, u sferu privatnog ili javnog prava ili su doista mješovitog karaktera (vidi presudu Ringeisen od 16. srpnja 1971. godine, serija A, broj 13, stavak 94; gore navedenu presudu König, serija A, broj 27, st. 90 i 94). Štoviše, nije dovoljno da spor ili postupak imaju slabu vezu ili neznatne posljedice koje utječu na građanska prava ili obveze: "građanska prava ili obveze moraju biti predmet - ili jedan od predmeta spora; rezultat postupka mora biti izravno odlučujući za to pravo" (La Compte, Van Leuven i De Meyere presuda od 23. lipnja 1981. godine, serija A, broj 43, stavak 47).
  • 29.
    U konkretnom je slučaju predmet postupka zahtjev za povrat posebne pristojbe za robu uvezenu u 1997. i 1998. godini. Iz navedenog proizlazi da karakter obveze proistječe iz obveze apelanta da ispoštuje svoje obveze prema carinskim organima, odnosno njegovo pravo da traži povrat određenog iznosa tih sredstava. Dakle, spor u konkretnom slučaju predstavlja materiju koja je izvan djelokruga zaštite članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
  • 30.
    Sukladno navedenom, Ustavni sud zaključuje da članak 6. nije primjenjiv u predmetnom slučaju.

Ostali navodi iz apelacije

  • 31.
    U odnosu na navode apelanta koji se odnose na povredu njegovih imovinskih prava i na diskriminaciju koji su regulirani čl. II/3.(k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i člankom 14. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da, u svjetlu svog zaključka u odnosu na članak 6. Europske konvencije, nije nužno razmatrati ove navode apelanta.

VIII - Zaključak

  • 32.
    Polazeći od navedenog, a na temelju članka 61. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.