USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o meritumu
na sjednici održanoj 21. siječnja 2004. godine, donio
ODLUKU O MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 40/04.
<B>OBRAZLOŽENJE
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja,
Valerija Galić, sutkinja,
Odbija se kao neosnovana apelacija V. S., iz Sarajeva, izjavljena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-709/00 od 8. prosinca 2000. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.V. S. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojega zastupa V. M., odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 20. ožujka 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-709/00 od 8. prosinca 2000. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Ustavni je sud, 6. travnja 2001. godine, sukladno članku 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, zatražio od Kantonalnog suda u Sarajevu i Federalnog ministarstva obrane da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Kantonalni je sud u Sarajevu, 26. travnja 2001. godine, dostavio odgovor na apelaciju.
- 4.Federalno je ministarstvo obrane Federacije, 22. svibnja 2001. godine, dostavilo odgovor na apelaciju.
III - Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Da bi dokazao svoje vlasništvo nad stanom bivšeg Saveznog sekretarijata za narodnu obranu, jer ne posjeduje pismenu otpravu kupoprodajnog ugovora, apelant je 13. listopada 1999. godine podnio Općinskom sudu II u Sarajevu tužbu za utvrđivanje vlasništva. Tužba se odnosi na utvrđivanje prava vlasništva nad stanom u Hadžićima, ulici Igmanskoj A-VII, broj 7, površine od 48,56 m".
- 7.Prvostupanjskim rješenjem, broj P-2292/99 od 19. svibnja 2000. godine, Općinski je sud II u Sarajevu odbacio tužbu i proglasio se nenadležnim za odlučivanje o ovom pravnom pitanju. U svom obrazloženju, Općinski se sud II u Sarajevu pozvao na odredbe čl. 39a. do 39c. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99 i 27/99), koje reguliraju postupak utvrđenja odnosa koji proizlaze iz ugovora o korištenju stanova koji su otkupljeni od bivšeg Saveznog sekretarijata za narodnu obranu. Prema tim odredbama, postupak utvrđivanja vlasništva nad "vojnim stanovima" utvrđuje se pred organima Federalnog ministarstva obrane.
- 8.Protiv prvostupanjskog rješenja apelant je uložio priziv Kantonalnom sudu u Sarajevu. Rješenjem broj Gž-709/00 od 8. prosinca 2000. godine, Kantonalni je sud odbio priziv kao neutemeljen, te potvrdio prvostupanjsko rješenje. U svom obrazloženju, Kantonalni je sud odbio apelantov prizivni navod da se radi o klasičnom imovinsko-pravnom sporu bez obzira što je Federalno ministarstvo obrane jedna od stranaka u sporu i ukazao da se dokazivanje prava vlasništva u ovakvim predmetima ostvaruje u upravnom postupku pred Federalnim ministarstvom obrane, a ne u redovitom sudskom postupku.
IV - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 9.Apelant tvrdi da je rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu došlo do povrede njegovih ustavnih prava na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
- 10.Apelant, dalje, navodi da je, sukladno članku 6. Europske konvencije, imao pravo na sudski postupak i da su mu sudovi svojim rješenjima u konkretnom predmetu uskratili pravo pristupa sudu. U apelaciji se navodi da se pred sudovima vode mnoge parnice za utvrđivanje prava vlasništva na "vojnim stanovima".
b) Odgovor na apelaciju
- 11.U odgovoru na apelaciju, Kantonalni se sud u Sarajevu pozvao na već dano obrazloženje u rješenju, broj Gž-709/00 od 8. prosinca 2000. godine.
- 12.Federalno je ministarstvo obrane, u svom odgovoru od 22. svibnja 2001. godine, zauzelo stav da je apelant imao pravičan postupak u postupcima pred Općinskim sudom II u Sarajevu i Kantonalnim sudom u Sarajevu i da su ova rješenja donesena sukladno zakonu. Dalje se navodi da je mnogo sličnih predmeta riješeno pred organima tog ministarstva. Glede članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, navodi se da apelant, "samo kao nositelj stanarskog prva na predmetnom stanu", nema pravo na zaštitu prema ovom članku Europske konvencije.
V - Dopustivost
- 13.Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 14.Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 15.U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu, protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, pobijano je rješenje apelant primio 1. veljače 2001. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 16.Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VI - Meritum
- 17.Apelant pobija navedeno rješenje, tvrdeći da je tim rješenjem povrijeđeno njegovo pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
- 18.Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz. ovog članka, stavak 2., što uključuje:
...
(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke".
- 19.Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
Pravo na pristup sudu
- 20.Ustavni sud smatra da je spor pred navedenim Općinskim sudom II u Sarajevu i Kantonalnim sudom u Sarajevu vezan, prije svega, za pitanje jesu li apelantova građanska prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije povrijeđena u smislu prava na pristup sudu jer oba suda nisu odlučili o predmetu u meritumu nego su odbacili tužbu iz formalnih razloga i uputili apelanta na ostvarivanje svojih prava u upravnom postupku.
- 21.Apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda (članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine) je, sukladno ustaljenoj praksi, ograničena na "pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i Ustavni sud, prema tome, nije nadležan preispitivati odluke redovitih sudova glede utvrđivanog činjeničnog stanja, ali će ispitivati primjenu pozitivnih zakona u svakom konkretnom predmetu. Ovo će biti slučaj kada redoviti sudovi zanemaruju ustavna prava ili ih pogrešno primjenjuju, uključujući slučajeve kada je primjena prava očevidno proizvoljna, ako je pravo po sebi protivno Ustavu Bosne i Hercegovine ili ako su povrijeđeni temeljni proceduralni principi (pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivne pravne lijekove i u drugim slučajevima).
- 22.Prema praksi Europskog suda za ljudska prava, pravo kako efektivnog tako i formalnog pristupa sudu predstavlja element inherentan pravu iskazanom u članku 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 21. veljače 1975. godine, serija A, broj 18. stavak 36). Ipak, svaka država ima diskrecijsko pravo da sama organizira pravni sustav unutar kojeg će svakome omogućiti pristup sudu kada se radi o "utvrđivanju građanskih prava i obveza". Na taj način proizlazi pravo države da od svakoga traži poštovanje relevantnih domaćih pravnih propisa kojima se propisuju postupci pred nadležnim organima. Ovdje se misli, prije svega, na propise o kojima ovisi nadležnost organa i dopustivost pravnog lijeka. U tom smislu, postoji inherentno ograničenje za svakoga glede prava za pravičan postupak iz članka 6. Europske konvencije, jer nije u poziciji odlučivati o teritorijalnoj i stvarnoj nadležnosti za vođenje postupaka. Ovo je pravo države ograničeno glede zabrane zlouporabe zakona koji reguliraju ovu materiju.
- 23.Prema tome, zakonsko uključivanje upravnih organa da odlučuju o "građanskim pravima i obvezama" ne predstavlja problem u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije ukoliko je sustav ostvarenja apelantovih prava još uvijek efektivan i ukoliko apelant ima pravo naknadno ispitati odluke tih organa sudskim putem. To, dalje, znači da "svaka osoba koja je izravno ili neizravno povrijeđena mjerama upravnih organa ima pravo pristupa sudu pune jurisdikcije da bi se osigurala zaštita njegovih ugroženih prava. To podrazumijeva neograničenu nadležnost glede pravnog i činjeničnog ispitivanja akata nižestupanjskih upravnih organa. Pri ispitivanju valjanosti upravnog akta, sud mora imati slobodu utvrđivanja činjeničnog stanja i ne može biti vezan utvrđenim činjeničnim stanjem nižih instanci da bi se ispunili kriteriji članka 6. Konvencije" (Europski sud za ljudska prava, Le Compte, Van Leuven i de Meuere protiv Belgije, presuda od 23. lipnja 1981, serija A, broj 43, stavak 51.b); vidi i odluku Ustavnog suda, U 7/00, od 19. kolovoza 2000. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 6/01).
- 24.U konkretnom su slučaju Općinski sud II u Sarajevu i Kantonalni sud u Sarajevu odbacili tužbu apelanta za utvrđenje prava vlasništva nad stanom. Sudovi su naveli u svojim obrazloženjima da sudska tužba ne predstavlja korektan pravni lijek u konkretnom slučaju, jer su sudovi u ovoj fazi postupka nenadležni odlučivati u ovom predmetu. Apelant je upućen na ostvarivanje svojih prava u upravnom postupku, a sudovi su potkrijepili svoje navode čl. 39a. do 39c. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Prema odredbama ovoga zakona, nalog za uknjižbu prava vlasništva nad "vojnim stanovima" daje Federalno ministarstvo obrane (točka 2. Instrukcije za provođenje odredbi čl. 39a., 39b. i 39c. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/99). Ovaj se postupak ne mijenja ni u situaciji kada apelant ne posjeduje ugovor o kupoprodaji stana (točka 6. Instrukcije). Osim toga, Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo je razvidno utvrđeno pravo svakog kupca stana da pokrene sudski postupak u slučaju da ne može ostvariti svoje pravo (članak 7. Zakona).
- 25.Ustavni sud zaključuje da su Općinski sud II u Sarajevu i Kantonalni sud u Sarajevu uputili apelanta na ostvarivanje svojih prava zakonskim pravnim lijekovima. Ustavni sud, dalje, zaključuje da primjena ovih odredbi nije proizvoljna u konkretnom slučaju. Osim toga, u navedenom je postupku osigurana sudska zaštita u smislu članka 6. Europske konvencije. U tom postupku, apelant ima priliku staviti sve prigovore glede njegovog prava na imovinu u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
- 26.Ustavni sud ne može prihvatiti navod apelanta da se više postupaka u sličnim predmetima već vodi pred sudovima, te da rješenja sudova u njegovom slučaju predstavljaju diskriminaciju u usporedbi sa tim slučajevima. Apelantov je navod paušalan i nepotkrijepljen konkretnim dokazima.
- 27.Apelant pobija navedeno rješenje, tvrdeći da je tim rješenjem povrijeđeno i njegovo pravo iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
- 28.Član II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz. ovog članka, stavak 2., što uključuje:
(k) Pravo na imovinu."
- 29.Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi:
"Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 30.Obzirom na obrazloženje glede članka 6. Europske konvencije, a posebno točke 27. ove odluke, Ustavni sud zaključuje da je bespredmetno raspravljati o pravu apelanta na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
VII - Zaključak
- 31.Polazeći od izloženog, a na temelju članka 61. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 32.Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.