Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 21. siječnja 2004. godine, jednoglasno donio

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 13/04.
OBRAZLOŽENJE

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja

Valerija Galić, sutkinja

Odbijaju se, kao neutemeljene, apelacije:

  • -
    M. B.-M. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-736/02 od 30. rujna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1709/00 od 2. rujna 2002. godine;
  • -
    H. K. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-811/02 od 17. rujna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1525/00 od 2. rujna 2002. godine;
  • -
    I. M. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-604/02 od 30. rujna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1700/00 od 13. lipnja 2002. godine;
  • -
    N. G.-M. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću, broj Rsž-837/02 od 17. rujna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1601/00 od 4. srpnja 2002. godine;
  • -
    N. I., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-678/02 od 30. rujna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1705/01 od 2. srpnja 2002. godine;
  • -
    S. L., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-897/02 od 21. listopada 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1821/00 od 17. rujna 2002. godine;
  • -
    E. O., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-941/02 od 21. listopada 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-331/01 od 5. rujna 2002. godine;
  • -
    S. M. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-943/02 od 21. listopada 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-397/01 od 27. kolovoza 2002. godine;
  • -
    F. N. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-945/02 od 21. listopada 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr- 413/01 od 27. kolovoza 2002. godine;
  • -
    A. K. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-907/02 od 21. listopada 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-369/01 od 27. kolovoza 2002. godine;
  • -
    S. Jušić. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-810/02 od 14. studenoga 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1697/00 od 2. rujna 2002. godine;
  • -
    S. A., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-710/02 od 14. studenoga 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-325/01 od 11. srpnja 2002. godine;
  • -
    N. M., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-930/02 od 14. studenoga 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-332/01 od 5. rujna 2002. godine;
  • -
    E. M. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-850/02 od 14. studenoga 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-989/01 od 26. kolovoza 2002. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    Osobe navedene u dispozitivu i u prilogu ove odluke (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijele su apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud), koje su navedene u dispozitivu ove odluke.

Apelacije su podnesene od 6. studenoga do 23. prosinca 2003. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Sukladno odredbama članka 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, apelacije su dostavljene Kantonalnom sudu i drugim strankama u postupku radi davanja odgovora.
  • 3.
    Odgovore su dostavili Unsko-sanski kanton i Kantonalni sud.
  • 4.
    Ustavni je sud, u smislu članka 30. Poslovnika Ustavnog suda, obzirom da se apelacije odnose na isto pitanje iz nadležnosti Ustavnog suda, odlučio voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku broj AP-385/03. Spojene su sljedeće apelacije: AP-385/03, AP-395/03, AP-396/93, AP-399/03, AP-400/03, AP-420/03, AP-425/03, AP-535/03, AP-540/03, AP-541/03, AP-650/03, AP-651/03, AP-652/03 i AP-654/03.

III - Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu koji se nalaze u prilogu ove odluke, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelanti su, u razdoblju od 1. rujna 1994. godine do 31. prosinca 1995. godine, bili uposleni u Zdravstvenoj ustanovi Dom zdravlja u Bihaću, Zdravstvenoj ustanovi Dom zdravlja u Bosanskoj Krupi i u Zdravstvenoj ustanovi Gradska ljekarna u Bihaću (u daljnjem tekstu: zdravstvene ustanove). Obzirom da apelantima nisu isplaćene plaće za obavljeni rad u navedenom razdoblju, podnijeli su tužbe Općinskom sudu protiv zdravstvenih ustanova i Unsko-sanskog kantona.
  • 7.
    Općinski je sud svojim presudama, navedenim u dispozitivu ove odluke, odlučio da su tužene zdravstvene ustanove obvezne apelantima isplatiti, na ime neisplaćenih plaća, točno utvrđene iznose sa zakonskom zateznom kamatom od 1. siječnja 1996. godine, kao i naknaditi parnične troškove u utvrđenom iznosu. Ujedno je odlučeno da se tužbeni zahtjevi u odnosu na Unsko-sanski kanton odbiju u cijelosti.
  • 8.
    Apelanti, zdravstvene ustanove i Unsko-sanski kanton, su protiv presuda Općinskog suda, koje se odnose na njih, izjavili prizive Kantonalnom sudu. U izjavljenim prizivima apelanata presude se pobijaju iz svih zakonom predviđenih razloga, s prijedlogom da se presude u odnosu na tuženika (Unsko-sanski kanton) preinače i u tom dijelu u cijelosti udovolji njihovim tužbenim zahtjevima, ili da se pobijane presude u odnosu na Unsko-sanski kanton ukinu i predmeti vrate prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje. U izjavljenim se prizivima tuženih (zdravstvenih ustanova) ističe da se presude Općinskog suda pobiju iz svih zakonom predviđenih razloga, s pozivom na zaključak Vlade Unsko-sanskog kantona od 10. travnja 2001. godine. Predlaže se da se pobijane presude preinače i obveže drugotuženi Unsko-sanski kanton na isplate neisplaćenih plaća. U navodima priziva, koje je izjavio Unsko-sanski kanton, presude Općinskog suda se pobijaju zbog važnih povreda parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijane presude ponište - preinače, tako da se odbiju tužbeni zahtjevi apelanata.
  • 9.
    Kantonalni je sud svojim presudama, navedenim u dispozitivu ove odluke, izjavljene prizive odbio kao neutemeljene, a potvrdio prvostupanjske presude.

IV - Apelacije

a) Navodi iz apelacija

  • 10.
    Apelanti traže da se ukinu pobijane presude, da se naloži tuženima da solidarno isplate dosuđene im iznose na ime zaostalih plaća sa zakonskom kamatom i naknade dosuđene parnične troškove za svakog apelanta. Ističu da su zdravstvene ustanove neprofitabilne i da nemaju vlastitih sredstava za isplatu redovitih plaća, a osobito za isplatu ratnih plaća, koje Unsko-sanski kanton nije doznačio, iako je po zakonu to bio obvezan.
  • 11.
    Apelanti smatraju da je u više navrata Unsko-sanski kanton priznao dug i ukazuju na Uredbu sa zakonskom snagom o ustanovama ("Službeni list RBiH", broj 6/92) koja je u prijepornom razdoblju bila na snazi, a prema kojoj je Unsko-sanski kanton supsidijarno odgovoran za obveze zdravstvenih ustanova kao njihov osnivač.

b) Odgovori na apelacije

  • 12.
    Kantonalni sud, u svom odgovoru na apelacije, navodi da i dalje ostaje pri stavu izraženom u pobijanim presudama i predlaže Ustavnom sudu da odbije apelacije kao neutemeljene.
  • 13.
    Kantonalno pravobraniteljstvo u Bihaću, koje zastupa Unsko-sanski kanton, u svojem je odgovoru zauzelo identično stajalište kao i Kantonalni sud i predložilo Ustavnom sudu da odbije apelacije kao neutemeljene.

V - Relevantni propisi

  • 14.
    U Zakonu o obligacijskim odnosima ("Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", broj 29/03), relevantne odredbe glase:

"Članak 262.

(1) Povjeritelj u obveznom odnosu je ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

(2) Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni sa njenim ispunjenjem, povjeritelj ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio.

(...)

Članak 296.

(1) Obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba.

(2) Povjeritelj je dužan primiti ispunjenje od svake osobe koja ima neki pravni interes da obveza bude ispunjena, čak i kad se dužnik protivi tom ispunjenju.

(...)

Članak 360.

(1) Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

(2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je povjeritelj mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

(3) Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.

Članak 361.

(1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjeritelj imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

(...)

Članak 362.

Zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.

Članak 365.

Dužnik se ne može odreći zastarjelosti prije nego što protekne vrijeme određeno za zastarjelost.

Članak 366.

(1) Pismeno priznanje zastarjele obveze smatra se kao odricanje od zastarjelosti.

(2) Isto djelovanje ima davanje zaloga ili kojeg drugog osiguranja za zastarjelo potraživanje.

Članak 371.

Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.

Članak 372.

(1) Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

(...)

Članak 387.

(1) Zastarijevanje se prekida kada dužnik prizna dug.

(2) Priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom povjeritelju, nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje osiguranja.

Članak 388.

Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom povjeriočevom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja.

Članak 391.

Za prekid zastarijevanja nije dovoljno da povjeritelj pozove dužnika pismeno ili usmeno da obvezu ispuni.

Članak 392.

(1) Poslije prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastarijevanje.

(2) Zastarijevanje koje prekine dužnik počinje teći iznova od priznanja.

(...)".

  • 15.
    U Zakonu o osnovnim pravima iz radnih odnosa, koji se primjenjivao u vrijeme nastanka konkretnih potraživanja, ("Službeni list SFRJ", br. 60/89 i 42/90 i "Službeni list RBiH", br. 2/92 i 13/94), relevantne odredbe glase:

"Članak 49.

(...)

Osobni se dohodak isplaćuje najmanje jedanput mjesečno.

(...)

Članak 79.

U ostvarivanju pojedinačnih prava iz radnog odnosa djelatnik ima pravo zahtijevati zaštitu pred organima u organizaciji, pred nadležnim sudom, ... sukladno zakonu.

(...)".

  • 16.
    U Zakonu u radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:

"Članak 13.

Na sva pitanja koja su u vezi sa ugovorom o radu, a koja nisu uređena ovim ili drugim zakonom, primjenjuju se opći propisi obligacijskog prava.

Članak 106.

Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drukčije određeno".

  • 17.
    U Zakonu o ustanovama ("Službeni list RBiH", br. 6/92, 8/93 i 13/94), relevantne odredbe glase:

"Članak 1.

Ustanova ... osniva se za obavljanje djelatnosti ... zdravstva ... i drugih djelatnosti, ako cilj obavljanja djelatnosti nije stjecanje dobiti.

Ustanova ima svojstvo pravne osobe.

Članak 39.

Ustanova stječe sredstva za rad iz sredstava osnivača, proračuna ..., sredstava fonda, od naknade za obavljanje .... zdravstvenih i drugih usluga, od osobnog sudjelovanja korisnika usluga ..., pod uvjetima određenim zakonom ili aktom o osnivanju ustanova.

Članak 41.

Ustanova je odgovorna za svoje obveze sredstvima kojima raspolaže.

Osnivač je supsidijarno odgovoran za obveze ustanove, ako aktom o osnivanju nije drukčije određeno.

Kada je osnivač odgovoran za obveze ustanove, dužan je:

  • -
    pokriti višak rashoda nad prihodima ustanove, u roku od 60 dana od dana usvajanja godišnjeg obračuna.

(...)".

VI - Dopustivost

  • 18.
    Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacija, Ustavni je sud pošao od odredbi članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 19.
    Prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, "Ustavni sud ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u Ustavu Bosne i Hercegovine, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini".
  • 20.
    Prema članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda "Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio."
    • a)
      Nadležnost Ustavnog suda ratione materiae
  • 21.
    Iz navoda apelacija proizlazi da se apelanti žale na povrede svojih prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) u odnosu na pravično suđenje, povredu svojih prava na imovinu zaštićenih člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i na povredu članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi prava na pravičan postupak.
  • 22.
    Ustavni sud u ovom slučaju ima nadležnost ratione materiae.

b) Nadležnost suda ratione temporis

  • 23.
    Glede nadležnosti Ustavnog suda ratione temporis, Ustavni sud može odlučivati, u principu, samo o ustavnim pitanjima po presudama koje su donesene nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 14. prosinca 1995. godine (vidi odluku Ustavnog suda, U 2/98, od 5. lipnja 1998. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 22/98).
  • 24.
    Ustavni sud nije nadležan razmatrati pitanja koja su se desila prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, Ustavni sud ima nadležnost razmotriti činjenice vezane za događaje koji su se desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine u svrhu dobivanja dodatnih informacija. Prema tome, apelacije su dopustive zbog toga što su iscrpljeni svi dostupni pravni lijekovi i s obzirom da su apelacije podnesene u roku od 60 dana od dana prijama pobijane sudske odluke.
  • 25.
    U predmetnim slučajevima apelanti tvrde da im nisu isplaćene "ratne" plaće. Iako se prijeporna potraživanja u navedenim slučajevima odnose na period prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, pravo apelanata na njihove plaće je potvrđeno sudskim presudama koje su donesene nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Ove sudske presude su stvorile opravdana očekivanja da će apelantima biti izvršene isplate plaća. Prema tome, Ustavni sud ima nadležnost ratione temporis.

c) Iscrpljivanje pravnih lijekova i vremenski rok

  • 26.
    U konkretnim slučajevima presude kantonalnog suda su konačne odluke. Ustavni je sud utvrdio da su sve apelacije podnesene u roku od 60 dana od dana kada su apelanti primili presude kantonalnog suda. Ustavni sud zaključuje da su apelacije pravodobne.
  • 27.
    Iz svega navedenog proizlazi da su apelacije dopustive.

VII - Meritum

  • 28.
    Iz navoda apelacija proizlazi da se apelanti žale na povrede ljudskih prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju zbog činjenice da Unsko-sanski kanton, kao drugotužena stranka u postupku pred redovitim sudovima, nije solidarno obvezana na isplatu neisplaćenih plaća. Osim toga, apelanti ukazuju na povredu prava na nediskriminaciju u svezi uživanja prava na pravičan postupak. Konačno, apelanti se pozivaju na primjenu Univerzalne deklaraciju o ljudskim pravima.

Primjena Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima

  • 29.
    Glede primjene Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima na koju se apelanti pozivaju, Ustavni sud podsjeća da ova Deklaracija nije pravno obvezujući ugovor, te da nema ustavnopravni status u Bosni i Hercegovini (vidi odluku Ustavnog suda, U 17/00, od 4. svibnja 2001. godine, točka 22, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 17/01). Slijedi da Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima nije primjenjiva u konkretnim slučajevima.

Pravo na pravičan postupak

  • 30.
    Pravo na pravičan postupak zaštićeno je člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. Europske konvencije.
  • 31.
    Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz. ovog članka, stavak 2., što uključuje:

...

(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke".

  • 32.
    Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 33.
    Prema članku II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, "Bosna i Hercegovina i oba entiteta će osigurati najviši razinu međunarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda". Prema članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, "prava i slobode predviđeni u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u njenim protokolima se izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.
  • 34.
    Ustavni sud ne dvoji da je u predmetnim slučajevima spor oko isplate zarađenih, a neisplaćenih plaća, građansko-pravne naravi, pa i kada se kao poslodavac pojavljuje javna ustanova (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Darnell v. VB, od 26. listopada 1993. godine, serija A, broj 272). Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije garantiraju svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obveze kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi kaznenog postupka" (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Golder v. VB, od 21. veljače 1975. godine, serija A, broj 18, stavak 36). Pravičnost postupka se ocjenjuje na temelju postupka kao cjeline (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo v. Spain, od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68; odluka Ustavnog suda, U 63/01, od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
  • 35.
    Ustavni sud, nadalje, smatra da svaka država ima pravo i obvezu funkcionalno organizirati svoj pravni sustav. Pravni sustav svake države mora biti efikasan i omogućiti svakome da iskoristi prednosti toga sustava prilikom utvrđivanja (između ostalih) građanskih prava u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. To znači da pravo pristupa sudu predstavlja element inherentan pravu iskazanom u članku 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 21. veljače 1975. godine, serija A, broj 18, stavak 36).
  • 36.
    Ipak, postoji opravdano ograničenje prava pristupa sudu, kao i ograničenje ostvarivanja građanskih prava u određenim slučajevima, koji su potrebni da bi pravni sustav pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti, ovisi o specifičnostima konkretnog pravnog sustava, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Belgijski jezični slučaj, od 9. veljače 1967, serija A, broj 6, stavak 5).
  • 37.
    U okviru tih ograničenja glede ostvarivanja građanskih prava spadaju i norme koje određuju subjekte koji su odgovorni za poštivanje građanskih prava apelanata. To pitanje treba biti efikasno i razvidno regulirano pravnim propisima, a tumačenje i primjena tih propisa je zadatak redovitih sudova u svakom konkretnom slučaju. Ovo ograničenje ima za cilj fokusiranje odgovornost kod određenih subjekata i olakšavanje postupka za ostvarivanje građanskih prava. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da nositelj građanskih prava ima obvezu ostvarivati svoja prava isključivo u odnosu na odgovorne subjekte. Ustavni je sud, pri tome, ograničen na pitanja kontrole zlouporabe toga prava i obveze redovitih sudova. Ovo zbog toga što Ustavni sud nije nadležan ocjenjivati utvrđeno činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona od redovitih sudova, osim u slučaju kada je to potrebno radi utvrđivanja činjenica je li došlo do kršenja ustavnih prava (vidi odluku Ustavnog suda, U 29/02, od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
  • 38.
    Ustavni sud primjećuje da su sudovi udovoljili zahtjevima apelanata glede poslodavca (prvotuženog) i naredili isplatu plaća u traženim iznosima. Glede ograničenja ostvarivanja građanskih prava apelantima u odnosu na Unsko-sanski kanton, zbog nedostatka pasivne legitimacije, sudovi su zaključili da ovaj kanton nije poslodavac i da apelanti nisu kod njega u radnom odnosu. Dalje se navodi da su javne institucije pravne osobe koje samostalno odgovaraju za svoje obveze. Na ovaj zaključak ne utječe ni činjenica da taj kanton financira dotične javne ustanove. Pri tome, sudovi su se pozvali na relevantne odredbe Zakona o ustanovama i Zakona o radu.
  • 39.
    Ustavni sud smatra da je apelantima u predmetnim slučajevima pružena mogućnost da iznesu i brane svoje zahtjeve pred nadležnim sudovima tijekom cjelokupnog sudskog postupka, i to na dvije sudske instance pune jurisdikcije. Sudovi su prikupili dovoljno dokaza s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja, a apelanti nisu pobijali ni jednu specifičnu procesnu radnju u postupku donošenja odluka. Nadalje, sudovi su uzeli u obzir sve apelantove navode i tvrdnje, pri čemu su nekim dali veći, a nekim manji značaj. Međutim, sudovi su dovoljno razvidno obrazložili svoje odluke u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud ocjenjuje da nije došlo do procesnih povreda, koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja.
  • 40.
    Sukladno tome, Ustavni sud, prije svega, zaključuje da u konkretnim slučajevima postoji efikasan sustav ostvarivanja građanskih prava apelanata. U konkretnim slučajevima, to se najbolje pokazuje time što su apelanti uspjeli sa svojim tužbenim zahtjevima. Ustavni sud, također, smatra da je opravdano tumačenje i obrazloženje redovitih sudova glede ograničenja ostvarivanja ovih prava u odnosu na Unsko-sanski kanton. Razlog ograničenja je proporcionalan cilju koji se želi postići. Tim ograničenjem, što je najvažnije, nije došlo do ograničenja građanskog prava u svojoj suštini. Iz tih razloga, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava apelanata na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
  • 41.
    Glede tvrdnji apelanata da neće moći realizirati svoja potraživanja u izvršnom postupku, pa samim tim da nema pravičnog postupka, Ustavni sud navodi da, u principu, izvršni postupak ne može povrijediti pravo na pravičan postupak. Naime, u izvršnom postupku se ne utvrđuju građanska prava i obveze. Ipak, pod nekim uvjetima, neizvršenje odluka može voditi ka povredi ovoga članka (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Vasilopoulou v. Greece, od 21. ožujka 2002. godine, aplikacija broj 47541/99, stav 16 f). Međutim, u ovoj fazi postupaka, navodi apelanata o nemogućnosti izvršenja su samo pretpostavke i Ustavni sud ih mora odbiti kao neutemeljene.
  • 42.
    Ustavni sud zaključuje da pobijane presude nisu povrijedile prava apelanata na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na pravičan postupak u svezi prava na zabranu diskriminacije

  • 43.
    Apelanti smatraju da su žrtve diskriminacije u svezi poštivanja prava na pravičan postupak. Naveli su da su sudovi njihov predmet drukčije riješili nego identičan predmet u drugom sudskom postupku i smatraju da su imali pravo na identičan sudski ishod.

Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim člankom ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status."

Članak 14. Europske konvencije glasi:

"Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, sveza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status."

  • 44.
    Prema praksi Europskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se osoba ili skupina osoba, koje se nalaze u analognoj situaciji, različito tretiraju na temelju spola, rase, boje, jezika, vjere (...) glede uživanja prava iz Europske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili uporaba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Belgijski jezični slučaj, od 9. veljače 1967, serija A, broj 6, stavak 10). Pri tome, nevažno je da li je diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Irska v. VB, od 18. siječnja 1978, serija A, broj 25, stavak 226).
  • 45.
    Različit tretman glede različite primjene identičnih zakona u identičnim situacijama treba se uzeti u obzir u slučajevima u kojim sudovi ne uživaju pravo slobodne procjene, kao što je slučaj s odmjeravanjem kazne u sličnim kaznenim predmetima. U takvim slučajevima treba poštovati neovisnost sudova glede njihovog odlučivanja (vidi aplikaciju bivšem Europskom povjerenstvu za ljudska prava, E 15252, u predmetu K. protov SR Njemačke, od 21. studenoga 1990). Ipak, ako ne postoji slobodna procjena, identični predmeti bi trebali biti odlučeni na identičan način. Takva obveza proizlazi iz principa pravne sigurnosti, koji operira kao sastavni element principa vladavine zakona unutar demokratskog društva glede svih ustavnih prava (vidi, mutatis mutandis, presudu Europskog suda za ljudska prava, Iatridis v. Greece, od 25. ožujka 1999, Izvješća i odluke 1999-II, stavak 58).
  • 46.
    Ipak, različita primjena zakona u sličnim predmetima dozvoljava se ako iza nje stoji razuman i opravdan razlog. Ovo je slučaj, primjerice, kada je odluka koja se pobija zakonita i ustavna. Čim je odluka zakonita i ustavna, gubi se pravni interes za dokazivanjem diskriminacije i traženjem jednakog tretmana. Takvo tumačenje vodi ograničenju principa zabrane različitog tretmana u smislu principa pravne sigurnosti, ali je sukladno principu pravne države iz članka I/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, u takvim slučajevima princip pravne države ima prevagu.
  • 47.
    Da bi dokazali diskriminaciju, apelanti su se, s jedne strane, pozvali na odluku Ustavnog suda (odluka od 10. i 11. svibnja 2001. godine, U 4/02, stavak 28). Ipak, ova sudska odluka nije relevantna za predmete apelanata, jer odluka U 4/02 ukazuje samo na definiciju pojma "diskriminacije", bez mogućnost njene primjene na predmetne slučajeve. S druge strane, apelanti smatraju da su nadležni sudovi trebali postupiti na isti način kao i u predmetu Gž.650/00 (presuda Kantonalnog suda u Bihaću od 6. studenoga 2000. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bihaću, broj PR-125/99 od 5. svibnja 2000).
  • 48.
    U predmetu Gž.650/00 radi se o tužbi djelatnice suda protiv Unsko-sanskog kantona zbog neisplaćenih, a zarađenih plaća za isto vremensko razdoblje kao i kod apelanata. Tužiteljica nije tužila i samog poslodavca. Tuženi je Unsko-sanski kanton isticao prigovor nedostatka pasivne legitimacije i prigovor zastare. U tom predmetu, sudovi su, smatrajući Unsko-sanski kanton pasivno legitimiranim u sporu, obvezali Kanton na isplatu neisplaćenih plaća. Prigovor zastare je odbijen, jer je trogodišnji rok zastare prekinut 8. siječnja 1999. godine, kada je Kanton izdao potvrdu o dugovanim plaćama djelatnici suda.
  • 49.
    Da bi utvrdio diskriminaciju, Ustavni sud, prema definiciji Belgijskog jezičnog slučaja, mora analizom predmetnih slučajeva doći do zaključka radi li se o (a) različitom tretmanu, (b) u analognoj situaciji, (c) iz nekog od razloga navedenih u odredbi o zabrani diskriminacije, (d) bez objektivnog i razumnog opravdanja za takav tretman. Ipak, radi racionalnosti postupka, Ustavni sud će prvo utvrditi jesu li pobijane presude sukladne Ustavu Bosne i Hercegovine, jer bi u tom slučaju nestao pravni interes apelanata da dokazuju diskriminaciju.
  • 50.
    Prema Zakonu o ustanovama, javne ustanove se osnivaju radi obavljanja zakonom utvrđenih javnih djelatnosti u koje spada i zdravstvo. Javne ustanove imaju svojstvo pravne osobe i nemaju profitni karakter, mada mogu raspolagati i sredstvima iz samofinanciranja. Na kojoj se državnoj razini osnivaju javne ustanove ovisi o organizaciji svake pojedinačne države. Tako je, prema članku III/2. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, zdravstvo u zajedničkoj nadležnosti federalne vlasti i kantona. Na koji će se način regulirati zdravstvo (zajednički ili odvojeno) ovisi o međusobnom dogovoru ovih dviju vlasti (članak III/3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine). Ako je nadležnost dogovorom prenesena na kantonalnu vlast, onda kanton ima obvezu financirati rad kantonalnih javnih zdravstvenih ustanova. Način financiranja kantonalnih javnih ustanova, modaliteti i opseg tog financiranja, je predmet daljnjeg dogovora i zakonskog operacionaliziranja predmetne materije. U tom smislu, prema zakonu, javna je ustanova odgovorna za svoje obveze sredstvima kojima raspolaže, a osnivač je supsidijarno odgovoran za obveze ustanove, ako aktom o osnivanju nije drukčije određeno. Kada je osnivač odgovoran za obveze javne ustanove, dužan je, pored ostalog, pokriti višak rashoda nad prihodima ustanove, u roku od 60 dana od dana usvajanja godišnjeg obračuna (članak 41. Zakona o ustanovama). Navedeno upućuje da zakonsko reguliranje i konkretno operacionaliziranje financiranja moraju biti efikasno uređeni, kako bi, između ostalih, djelatnici kantonalnih javnih institucija mogli efikasno ostvarivati svoja stečena prava, kao što je pravo na plaću.
  • 51.
    Bez obzira na interni način financiranja kantonalnih javnih institucija, djelatnici ne mogu ostvarivati svoja prava prema instituciji koja u državi, na određenoj razini, operira kao nositelj ili sunositelj proračunskih obveza. Zakonom o ustanovama (članak 4.) razvidno je određeno da svi djelatnici ostvaruju sva svoja prava iz radnog odnosa u javnim ustanovama sukladno zakonu, kolektivnom ugovoru i pravilima ustanove. To je i logično, jer javna ustanova ima status pravne osobe, ima prava i obveze i uživa zakonsku slobodu glede svojih prava i obveza. Prema tome, samo javna institucija može odgovarati za obveze prema svojim djelatnicima.
  • 52.
    Međutim, ako se pojavi spor između djelatnika javne institucije i same institucije, nadležni kanton se, bez obzira što ne može biti stranka, pa ni imati pasivnu legitimaciju u sporu, ne može oglušiti o ishod spora, ako je njegova intervencija nužna da bi se ostvarila efikasna zaštita prava djelatnika koja proizlaze iz presude nadležnog suda. Je li intervencija nužna, ovisi od slučaja do slučaja. Slijedi da efikasnost ostvarenja ovih građanskih prava djelatnika treba biti na prvom mjestu, ukoliko ne postoje ograničenja u njihovom ostvarenju, koja bi bila opravdana i sukladna Ustavu Bosne i Hercegovine.
  • 53.
    Nakon uvida u dostavljene dokumente, vidljivo je da je Unsko-sanski kanton pripremao svoju financijsku intervenciju, kako bi dotične javne ustanove ispunile obveze glede isplate neisplaćenih plaća njihovih djelatnika što nije uvjet za postojanje pasivne legitimacije Unsko-sanskog kantona u ovim sporovima.
  • 54.
    Na temelju izloženoga, Ustavni sud zaključuje da Unsko-sanski kanton nije mogao imati svojstvo tuženoga u sporu u predmetima koje apelanti pobijaju. Presude nadležnih sudova, utemeljene u granicama zakonskih odredbi, su donesene sukladno članku 6. stavak 1. Europske konvencije. Sukladno navedenom, Ustavni sud zaključuje da apelanti nemaju pravni interes dokazivanja diskriminacije. Samim tim, nije potrebno ulaziti u pitanje je li postojao različit tretman, analogna situacija i osnova diskriminacije glede drugih građana koji su ostvarivali slična prava.
  • 55.
    Ustavni sud zaključuje da pobijane presude redovitih sudova nisu povrijedile prava apelanata na pravičan postupak iz članka II/3.(e) u svezi članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. u svezi članka 14. Europske konvencije.

Pravo na imovinu

  • 56.
    Pravo na imovinu zaštićeno je člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz. ovog članka, stavak 2., što uključuje:

(k) Pravo na imovinu."

Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi:

"Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 57.
    Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stavka i koje je opće naravi, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavku dva ovog članka, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine sukladno općem interesu. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. rujna 1982. godine, serija A broj 52, stavak 61).
  • 58.
    Prema praksi Europskog suda za ljudska prava, plaće spadaju u djelokrug zaštite članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Smokovits i dr. protiv Grčke, presuda od 11. travnja 2002. godine, aplikacija broj 46356/99, stavak 32). Na ovo ne utječe činjenica da apelanti nisu dobili plaće, jer oni imaju zakonsko opravdanje da očekuju njihovu isplatu.
  • 59.
    Ustavni sud primjećuje da su nadležni sudovi udovoljili apelantima glede tužbenih zahtjeva. Ograničenje pristupa sudu, u smislu članka 6. Europske konvencije i nemogućnost ostvarivanja svojih prava u odnosu na Unsko-sanski kanton, je opravdano. Ipak, kako je to objašnjeno u dijelu ove odluke koja se odnosi na diskriminaciju, ova činjenica neće utjecati na efikasnu zaštitu prava apelanata. Kanton je interno odgovoran za funkcioniranje javnih institucija i njegova intervencija, ako je nužna, se ne može izbjeći.
  • 60.
    Glede tvrdnji apelanata da neće moći realizirati svoja potraživanja u izvršnom postupku, Ustavni sud podsjeća na točku 47. ove odluke i na činjenicu da apelanti nisu ni tražili, odnosno podnijeli zahtjev za izvršenje pobijanih presuda, pa su navodi apelanata o nemogućnosti izvršenja također samo pretpostavke, i Ustavni sud ih mora odbiti kao neutemeljene.
  • 61.
    Ustavni sud zaključuje da pobijane presude redovitih sudova nisu povrijedile prava apelanata na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

VIII - Zaključak

  • 62.
    Sukladno članku 61. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, a na temelju izloženog, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 63.
    Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.