Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 21. siječnja 2004. godine, donio

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 13/04.
OBRAZLOŽENJE

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja

Valerija Galić, sutkinja

Odbijaju se, kao neutemeljene, apelacije

  • -
    M. A. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-682/02 od 30. rujna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2084/00 od 17. lipnja 2002. godine;
  • -
    A. L. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-682/02 od 30. rujna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2210/00 od 13. lipnja 2002. godine;
  • -
    N. K. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-556/02 od 30. rujna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2254/00 od 4. lipnja 2002. godine;
  • -
    S. V. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-548/02 od 30. rujna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2146/00 od 17. lipnja 2002. godine;
  • -
    Š. D. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-552/02 od 30. rujna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2376/00 od 12. lipnja 2002. godine;
  • -
    I. A. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-554/02 od 30. rujna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2358/00 od 12. lipnja 2002. godine.
  • -
    S. B. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-546/02 od 30. rujna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2244/00 od 4. lipnja 2002. godine.
  • -
    D. U. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-684/02 od 30. rujna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2348/00 od 17. lipnja 2002. godine.
  • -
    R. F. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-692/02 od 30. rujna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-720/01 od 5. srpnja 2002. godine.
  • -
    N. I. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-686/02 od 30. rujna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-917/01 od 5. srpnja 2002. godine;
  • -
    M. S. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-568/02 od 30. rujna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2153/00 od 20. lipnja 2002. godine;
  • -
    S. K. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-550/02 od 30. rujna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2062/00 od 17. lipnja 2002. godine;
  • -
    S. M. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-570/02 od 30. rujna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2175/00 od 20. lipnja 2002. godine;
  • -
    R. P. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-752/02 od 30. rujna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-85/01 od 9. rujna 2002. godine;
  • -
    H. S. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-703/02 od 21. listopada 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-929/01 od 3. srpnja 2002. godine;
  • -
    M. T., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-889/02 od 21. listopada 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2117/00 od 16. listopada 2002. godine;
  • -
    J. Ž., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-898/02 od 30. rujna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-878/02 od 21. listopada 2002. godine;
  • -
    E. Ž., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-848/02 od 30. rujna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2282/00 od 16. rujna 2002. godine;
  • -
    S. K. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-590/02 od 30. rujna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1999/00 od 18. lipnja 2002. godine;
  • -
    S. V. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-606/02 od 30. rujna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2338/00 od 11. lipnja 2002. godine;
  • -
    M. A. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-580/02 od 30. rujna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2331/00 od 19. lipnja 2002. godine;
  • -
    M. A. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-586/02 od 30. rujna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2011/00 od 18. lipnja 2002. godine;
  • -
    R. Š. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-566/02 od 30. rujna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2367/00 od 19. lipnja 2002. godine;
  • -
    M. S. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-578/02 od 30. rujna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2063/00 od 18. lipnja 2002. godine;
  • -
    M. P., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-688/02 od 30. rujna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1265/01 od 11. srpnja 2002. godine;
  • -
    S. B. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-546/02 od 30. rujna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2244/00 od 4. lipnja 2002. godine;
  • -
    D. H. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-588/02 od 30. rujna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2287/00 od 19. lipnja 2002. godine;
  • -
    H. F. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-576/02 od 30. rujna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2109/00 od 18. lipnja 2002. godine;
  • -
    D. M. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-582/02 od 30. rujna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2083/00 od 18. lipnja 2002. godine;
  • -
    E. Š., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-574/02 od 30. rujna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1973/00 od 20. lipnja 2002. godine;
  • -
    M. S. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-572/02 od 30. rujna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2185/00 od 20. lipnja 2002. godine;
  • -
    A. Č. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-584/02 od 30. rujna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2353/00 od 19. lipnja 2002. godine;
  • -
    Š. B. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-718/02 od 14. studenoga 2003. godine i općinskog suda u Bihaću broj Pr-73/01 od 9. rujna 2002. godine.
  • -
    E. K., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-714/02 od 14. studenoga 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2121/00 od 2. rujna 2002. godine;
  • -
    A. R., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-846/02 od 14. studenoga 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-955/01 od 27. kolovoza 2002. godine;
  • -
    A. M., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-724/02 od 14. studenoga 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1989/00 od 2. rujna 2002. godine;
  • -
    F. A. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-784/02 od 14. studenoga 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-123/01 od 28. kolovoza 2002. godine;
  • -
    S. M. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-844/02 od 14. studenoga 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2116/00 od 28. kolovoza 2002. godine;
  • -
    F. Č. i dr., podnesene na presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-940/02 od 14. studenoga 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2213/00 od 29. kolovoza 2002. godine;
  • -
    E. S. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-716/02 od 14. studenoga 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću Pr-1137/1 od 9. rujna 2002. godine;
  • -
    A. O. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-754/02 od 14. studenoga 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-43/01 od 17. rujna 2002. godine;
  • -
    M. J. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-712/02 od 14. studenoga 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2000/00 od 24. svibnja 2002. godine;
  • -
    Đ. Ur. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-726/02 od 14. studenoga 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1814/00 od 24. travnja 2002. godine;
  • -
    S. F. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-842/02 od 14. studenoga 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1931/00 od 9. srpnja 2002. godine;
  • -
    I. K. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-722/02 od 14. studenoga 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1957/00 od 2. rujna 2002. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    Osobe navedene u dispozitivu i u prilogu ove odluke (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijele su apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud), koje su navedene u dispozitivu ove odluke.
  • 2.
    Apelacije su podnesene od 6. do 20. studenoga 2003. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 3.
    Sukladno odredbama članka 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, apelacije su dostavljene kantonalnom sudu i drugim strankama u postupku, radi davanja odgovora.
  • 4.
    Odgovore su dostavili: Unsko-sanski kanton, Kantonalni sud u Bihaću i Kantonalna bolnica "Dr. Irfan Ljubijankić" u Bihaću.
  • 5.
    Na temelju članka 30. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je, obzirom da se apelacije odnose na isto pitanje iz nadležnosti Ustavnog suda, odlučio voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku broj AP-384/03. Spojene su sljedeće apelacije: AP-384/03, AP-386/03, AP-387/03, AP-388/03, AP-389/03, AP-390/03, AP-391/03, AP-392/03, AP-393/03, AP-394/03, AP-397/03, AP-398/03, AP-421/03, AP-422/03, AP-423/03, AP-424/03, AP-426/03, AP-427/03, AP-428/03, AP-429/03, AP-430/03, AP-431/03, AP-432/03, AP-433/03, AP-434/03, AP-435/03, AP-436/03, AP-536/03, AP-537/03, AP-538/03, AP-539/03, AP-542/03, AP-648/03, AP-649/03, AP-655/03, AP-656/03, AP-657/03, AP-658/03, AP-659/03, AP-660/03, AP-661/03, AP-662/03, AP-663/03, AP-664/03 i AP-665/03.

III - Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu koji se nalaze u prilogu ove odluke, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 7.
    Apelanti su u razdoblju od 1. rujna 1994. do 31. prosinca 1995. godine bili zaposleni u Kantonalnoj bolnici "Dr. Irfan Ljubijankić" u Bihaću (u daljnjem tekstu: zdravstvena ustanova). S obzirom da apelantima nisu isplaćene plaće za obavljeni rad u navedenom razdoblju, podnijeli su tužbe Općinskom sudu u Bihaću protiv zdravstvene ustanove i Unsko-sanskog kantona.
  • 8.
    Općinski je sud svojim presudama, navedenim u dispozitivu ove odluke, odlučio tužbene zahtjeve, zbog prigovora zastare kojeg je istaknula zdravstvena ustanova i nedostatka pasivne legitimacije kojeg je istaknuo Unsko-sanski kanton, odbiti u cijelosti.
  • 9.
    Apelanti su protiv presuda općinskog suda, kojima je odlučeno o njihovim tužbenim zahtjevima, izjavili prizive kantonalnom sudu. Prema prizivnim navodima, apelanti smatraju da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja, navodeći da je u više navrata tuženi Unsko-sanskog kanton priznao dug i da je na taj način došlo do prekida zastare. Zato su predložili da se pobijane presude preinače i usvoje njihovi tužbeni zahtjevi, ili da se pobijane presude ukinu i predmeti vrate prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
  • 10.
    Kantonalni je sud presudama, navedenim u dispozitivu ove odluke, odbio prizive apelanata kao neutemeljene i potvrdio prvostupanjske presude.

IV - Apelacije

a) Navodi iz apelacija

  • 11.
    U apelacijama se navodi da su općinski sud i kantonalni sud odlučili da se tužbeni zahtjevi u odnosu na poslodavca apelanata odbiju, jer je došlo do zastare potraživanja. U odnosu na drugotuženog, Unsko-sanski kanton, tužbeni zahtjevi su odbijeni zbog nedostatka pasivne legitimacije, a sve da je i postojala pasivna legitimacija, tužbeni zahtjevi apelanata bili bi odbijeni zbog nastupanja zastare potraživanja.
  • 12.
    Apelanti smatraju da u konkretnim slučajevima nije nastupila zastara potraživanja, navodeći da je u više navrata drugotuženi priznao dugovanja i da je na taj način došlo do prekida zastare. U vezi s tim, apelanti se pozivaju na odluku Ustavnog suda u predmetu U 4/02 i na presude istih redovitih sudova u drugim slučajevima, koji su po istom pitanju (isplate tzv. "ratnih" plaća) udovoljili tužbenim zahtjevima (presude br. PR-125/00 i Gž-650/00).
  • 13.
    Glede Unsko-sanskog kantona, apelanti ističu da taj kanton i sada u svom proračunu raspolaže sredstvima za isplatu "ratnih" plaća zdravstvenih djelatnika.
  • 14.
    Iz navedenih razloga apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na nepristran sud. Konkretno, apelanti se pozivaju na odredbu članka 23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, koja glasi: "Svatko bez razlike ima pravo na jednaku plaću za jednaki rad".
  • 15.
    Apelanti predlažu da Ustavni sud ukine pobijane presude, te da naloži tuženoj zdravstvenoj ustanovi i Unsko-sanskom kantonu da im solidarno isplate utužene iznose sa zakonskom kamatom i nadoknade troškove parničnog postupka.

b) Odgovori na apelacije

  • 16.
    Kantonalno pravobraniteljstvo Bihać, koje zastupa Unsko-sanski kanton, u odgovoru navodi da su apelacije neutemeljene, jer isplata plaća ima obilježja povremenog potraživanja u smislu Zakona o obligacijskim odnosima. Budući da su sudovi odbili tužbene zahtjeve apelanata jer je nastupila zastara prema oba tuženika, postao je bespredmetan prigovor apelacija glede postojanja pasivne legitimacije Unsko-sanskog kantona.
  • 17.
    Kantonalni sud u Bihaću, u svom odgovoru, ostaje kod razloga danih u pobijanim presudama.
  • 18.
    Kantonalna se bolnica "Dr. Irfan Ljubijankić" u Bihaću, u svom odgovoru, protivi prijedlogu apelanata za solidarnu isplatu tuženog iznosa, jer nikada nije dobila ta sredstva od Unsko-sanskog kantona. Kantonalna bolnica nikada nije priznala prijeporni dug, obzirom da sredstva za plaće iz tog razdoblja nikada nije ni dobila. Ta su sredstva ostala kod Unsko-sanskog kantona, koji je u tijeku postupka pred sudom više puta priznao ta prijeporna potraživanja.

V - Relevantni propisi

  • 19.
    U Zakonu o obligacijskim odnosima "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", broj 29/03), relevantne odredbe glase:

"Članak 262.

(1) Povjeritelj u obveznom odnosu je ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

(2) Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni sa njenim ispunjenjem, povjeritelj ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio.

(...)

Članak 296.

(1) Obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba.

(2) Povjeritelj je dužan primiti ispunjenje od svake osobe koja ima neki pravni interes da obveza bude ispunjena, čak i kad se dužnik protivi tom ispunjenju.

(...)

Članak 360.

(1) Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

(2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je povjeritelj mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

(3) Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.

Članak 361.

(1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjeritelj imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

(...)

Članak 362.

Zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.

Članak 365.

Dužnik se ne može odreći zastarjelosti prije nego što protekne vrijeme određeno za zastarjelost.

Članak 366.

(1) Pismeno priznanje zastarjele obveze smatra se kao odricanje od zastarjelosti.

(2) Isto djelovanje ima davanje zaloga ili kojeg drugog osiguranja za zastarjelo potraživanje.

Članak 371.

Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.

Članak 372.

(1) Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

(...)

Članak 387.

(1) Zastarijevanje se prekida kada dužnik prizna dug.

(2) Priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom povjeritelju, nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje osiguranja.

Članak 388.

Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom povjeriočevom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja.

Članak 391.

Za prekid zastarijevanja nije dovoljno da povjeritelj pozove dužnika pismeno ili usmeno da obvezu ispuni.

Članak 392.

(1) Poslije prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastarijevanje.

(2) Zastarijevanje koje prekine dužnik počinje teći iznova od priznanja.

(...)".

  • 20.
    U Zakonu o osnovnim pravima iz radnih odnosa, koji se primjenjivao u vrijeme nastanka konkretnih potraživanja, ("Službeni list SFRJ", br. 60/89 i 42/90 i "Službeni list RBiH", br. 2/92 i 13/94), relevantne odredbe glase:

"Članak 49.

(...)

Osobni se dohodak isplaćuje najmanje jedanput mjesečno.

(...)

Članak 79.

U ostvarivanju pojedinačnih prava iz radnog odnosa djelatnik ima pravo zahtijevati zaštitu pred organima u organizaciji, pred nadležnim sudom, ... sukladno zakonu.

(...)".

  • 21.
    U Zakonu u radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03) odgovarajuće odredbe članka 13, članka 70. stav 1. i čl. 102. i 106 glase:

"Članak 13.

Na sva pitanja koja su u vezi sa ugovorom o radu, a koja nisu uređena ovim ili drugim zakonom, primjenjuju se opći propisi obligacijskog prava.

Članak 106.

Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drukčije određeno".

  • 22.
    U Zakonu o ustanovama ("Službeni list RBiH", br. 6/92, 8/93 i 13/94), relevantne odredbe glase:

"Članak 1.

Ustanova ... osniva se za obavljanje djelatnosti ... zdravstva ... i drugih djelatnosti, ako cilj obavljanja djelatnosti nije stjecanje dobiti.

Ustanova ima svojstvo pravne osobe.

Članak 39.

Ustanova stječe sredstva za rad iz sredstava osnivača, proračuna ..., sredstava fonda, od naknade za obavljanje .... zdravstvenih i drugih usluga, od osobnog sudjelovanja korisnika usluga ..., pod uvjetima određenim zakonom ili aktom o osnivanju ustanova.

Članak 41.

Ustanova je odgovorna za svoje obveze sredstvima kojima raspolaže.

Osnivač je supsidijarno odgovoran za obveze ustanove, ako aktom o osnivanju nije drukčije određeno.

Kada je osnivač odgovoran za obveze ustanove, dužan je:

  • -
    pokriti višak rashoda nad prihodima ustanove, u roku od 60 dana od dana usvajanja godišnjeg obračuna.

(...)".

VI - Dopustivost

  • 23.
    Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacija, Ustavni je sud pošao od odredbi članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 24.
    Prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine "Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u Ustavu Bosne i Hercegovine, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini".
  • 25.
    Prema članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, "Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio."

a) Nadležnost Ustavnog suda ratione materiae

  • 26.
    Iz navoda apelacija proizlazi da se apelanti žale na povrede svojih prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) u odnosu na pravično suđenje, povredu svojih prava na imovinu zaštićenih člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i na povredu članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi prava na pravičan postupak.
  • 27.
    Ustavni sud, zato, ima nadležnost ratione materiae.

b) Nadležnost suda ratione temporis

  • 28.
    Glede nadležnosti Ustavnog suda ratione temporis, Ustavni sud može odlučivati, u principu, samo o ustavnim pitanjima po presudama koje su donesene nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 14. prosinca 1995. godine (vidi odluku Ustavnog suda U 2/98, od 5. lipnja 1998. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 22/98).
  • 29.
    Ustavni sud nije nadležan razmatrati pitanja koja su se desila prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, Ustavni sud ima nadležnost razmotriti činjenice vezane za događaje koje su se desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine u svrhu dobivanja dodatnih informacija. Prema tome, apelacije su dopustive zbog toga što su iscrpljeni svi dostupni pravni lijekovi i obzirom da su apelacije podnesene u roku od 60 dana od dana prijama pobijane sudske odluke.
  • 30.
    U predmetnim slučajevima apelanti tvrde da im nisu isplaćene "ratne" plaće. Iako se prijeporna potraživanja u navedenim slučajevima odnose na razdoblje prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, pravo apelanata na njihovu plaću je potvrđeno sudskim presudama koje su donesene nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Ove sudske presude su stvorile opravdana očekivanja da će apelantima biti izvršene isplate plaća. Prema tome, Ustavni sud ima nadležnost ratione temporis

c) Iscrpljivanje pravnih lijekova i vremenski rok

  • 31.
    U konkretnim slučajevima presude kantonalnog suda su konačne odluke. Ustavni je sud utvrdio da su sve apelacije podnesene u roku od 60 dana od dana kada su apelanti primili presude kantonalnog suda. Ustavni sud zaključuje da su apelacije pravodobne.
  • 32.
    Iz svega navedenog proizlazi da su apelacije dopustive.

VII - Meritum

  • 33.
    Iz navoda apelacija proizlazi da se apelanti žale na povrede ljudskih prava iz čl. II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju zbog činjenice da prvotuženi poslodavac i drugotuženi Unsko-sanski kanton, u postupku pred redovitim sudovima, nisu solidarno obvezani na isplatu neisplaćenih plaća. Osim toga, apelanti ukazuju na povredu prava na nediskriminaciju u svezi uživanja prava na pravičan postupak. Konačno, apelanti se pozivaju na primjenu Univerzalne deklaraciju o ljudskim pravima.

Primjena Univerzalne deklaracija o ljudskim pravima

  • 34.
    Glede primjene Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima na koju se apelanti pozivaju, Ustavni sud podsjeća da ova Deklaracija nije pravno obvezujući ugovor, te da nema ustavno-pravni status u Bosni i Hercegovini (vidi odluku Ustavnog suda, U 17/00, od 4. svibnja 2001. godine, točka 22., objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 17/01). Slijedi da Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima nije primjenjiva u konkretnim slučajevima.

Pravo na pravičan postupak

  • 35.
    Pravo na pravičan postupak je zaštićeno člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. Europske konvencije.
  • 36.
    Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz. ovog članka, stavak 2., što uključuje:

...

(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke".

  • 37.
    Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 38.
    Prema članku II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, "Bosna i Hercegovina i oba entiteta će osigurati najvišu razinu međunarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda". Prema članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, "prava i slobode predviđeni u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u njenim protokolima se izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.
  • 39.
    Ustavni sud ne dvoji da su predmetni slučajevi oko isplate zarađenih, a neisplaćenih plaća građansko-pravne naravi, pa i kada se kao poslodavac pojavljuje javna ustanova (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Darnell v. VB, od 26. listopada 1993. godine, serija A, broj 272). Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije garantiraju svakome pravo iznošenja pred sud bilo kojeg zahtjeva koji se odnosi na njegova građanska prava i obveze kao i "pravo na pravično suđenje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi kaznenog postupka" (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Golder v. VB, od 21. veljače 1975. godine, serija A, broj 18, stavak 36). Pravičnost postupka se ocjenjuje na temelju postupka kao cjeline (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo v. Spain, od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68; odluku Ustavnog suda U 63/01, od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
  • 40.
    Ustavni sud, nadalje, smatra da svaka država ima pravo i obvezu funkcionalno organizirati svoj pravni sustav. Pravni sustav svake države mora biti efikasan i omogućiti svakome da iskoristi prednosti toga sustava prilikom utvrđivanja Šizmeđu ostalihĆ građanskih prava u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. To znači da pravo pristupa sudu predstavlja element inherentan pravu iskazanom u članku 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 21. veljače 1975. godine, serija A, broj 18, stavak 36).
  • 41.
    Ipak, postoji opravdano ograničenje prava pristupa sudu, kao i ograničenje ostvarivanja građanskih prava u određenim slučajevima, koji su potrebni da bi pravni sustav pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti ovisi o konkretnom pravnom sustavu države, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Belgijski jezični slučaj od 9. veljače 1967, serija A, broj 6, stavak 5).
  • 42.
    U okviru tih ograničenja glede ostvarivanja građanskih prava spadaju i norme koje određuju subjekte koji su odgovorni za poštivanje građanskih prava apelanata. To pitanje treba biti efikasno i razvidno regulirano pravnim propisima, a tumačenje i primjena tih propisa je zadaća redovitih sudova u svakom konkretnom slučaju. Ovo ograničenje ima za cilj fokusiranje odgovornosti kod određenih subjekata i olakšavanje postupka za ostvarivanje građanskih prava. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da nositelj građanskih prava ima obvezu ostvarivati svoja prava isključivo u odnosu na odgovorne subjekte. Ustavni je sud, pri tome, ograničen na pitanja kontrole zlouporabe toga prava i obveze redovitih sudova. Ovo zbog toga što Ustavni sud nije nadležan ocjenjivati utvrđeno činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona od redovitih sudova, osim u slučaju kada je to potrebno radi utvrđivanja činjenica je li došlo do kršenja ustavnih prava (vidi odluku Ustavnog suda U 29/02, od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
  • 43.
    U okviru tih ograničenja glede ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi aplikaciju bivšem Europskom povjerenstvu za ljudska prava broj 13674/88, od 14. travnja 1989, u predmetu Cyril Albert Warner v. VB). Ono je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti. Naime, država ima interes da se zadrže pravni odnosi koji su trajali određeno vremensko razdoblje. Osim toga, institut zastare treba pozitivno utjecati protiv nemarnosti u ostvarivanju prava. Pri konkretnom reguliranju ovog pitanja, a prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (presudu Europskog suda za ljudska prava Ashingdane v. VB od 28. svibnja 1985, serija A, broj 93, stavak 57). Zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulirati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.
  • 44.
    Zadaća je Ustavnog suda kontrola zloupotrebe ovih ograničenja, kao i provjera je li ovim ograničenjima došlo do ograničenja samog građanskog prava u njegovoj suštini.
  • 45.
    Glede ograničenja ostvarivanja građanskih prava apelanata u odnosu na Unsko-sanski kanton, zbog nedostatka pasivne legitimacije sudovi su zaključili da kanton nije poslodavac i da apelanti nisu bili kod njega u radnom odnosu. Dalje se navodi da su javne ustanove pravne osobe koje samostalno odgovaraju za svoje obveze. Na ovaj zaključak ne utječe ni činjenica da kanton financira javne ustanove. Pri tome, sudovi su se pozvali na relevantne odredbe Zakona o ustanovama i Zakona o radu. Obzirom da su sudovi zauzeli stajalište da Unsko-sanski kanton ne može biti tužen, sam prigovor zastare i prekida zastare je bespredmetan.
  • 46.
    Glede prigovora zastare potraživanja koje je istaknuo poslodavac, sudovi su obrazložili da je prigovor, prije svega, propisan zakonom. Apsolutna zastara potraživanja za povremena potraživanja nastupa nakon proteka roka od tri godine nakon dospijeća potraživanja (članak 372. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima i članak 106. Zakona o radu). Sudovi su naveli da su potraživanja nastala u 1994. i 1995. godini, a da su tužbe podnesene u tijeku 2000. godine, znači nakon proteka više od tri godine.
  • 47.
    Ustavni sud, prije svega, zaključuje da u konkretnim slučajevima postoji efikasan sustav ostvarivanja građanskih prava apelanata. Država je propisala odgovorne subjekte i način ostvarivanja tužbenih zahtijeva. Ipak, postoje određena zakonska ograničenja u ostvarivanju ovih prava, prije svega, glede odgovornih subjekata i vremenskih okvira za realiziranje potraživanja neisplaćenih, a zarađenih plaća. Ona su potrebna u konkretnim situacijama radi pravne sigurnosti i funkcioniranja pravnog sustava. Ova ograničenja su opravdana i proporcionalna cilju koji se želi postići. Ustavni sud, također, smatra da u konkretnim predmetima nije došlo do zlouporabe ovih prava.
  • 48.
    Osim toga, Ustavni sud smatra da je apelantima u predmetnim slučajevima pružena mogućnost da iznesu i brane svoje zahtjeve pred nadležnim sudovima tijekom cjelokupnog sudskog postupka, i to na dvije sudske instance pune jurisdikcije. Sudovi su prikupili dovoljno dokaza s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja, a apelanti nisu pobijali ni jednu specifičnu procesnu radnju u postupku donošenja odluka. Nadalje, sudovi su uzeli u obzir sve navode apelanata i pri tome su nekim činjenicama dali veći, a nekim manji značaj. Međutim, sudovi su dovoljno razvidno obrazložili svoje odluke u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud ocjenjuje da nije došlo do procesnih povreda, koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja.
  • 49.
    Ustavni sud zaključuje da pobijanim presudama nisu povrijeđena prava apelanata na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na pravičan postupak u svezi prava na zabranu diskriminacije

  • 50.
    Apelanti smatraju da su žrtve diskriminacije u svezi poštivanja prava na pravičan postupak. Naveli su da su sudovi njihov predmet riješili drukčije nego identičan predmet u drugom sudskom postupku i smatraju da su imali pravo na identičan sudski ishod.
  • 51.
    Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim člankom ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status."

  • 52.
    Članak 14. Europske konvencije glasi:

"Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, sveza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status."

  • 53.
    Prema praksi Europskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se osoba ili skupina osoba, koje se nalaze u analognoj situaciji, različito tretiraju na temelju spola, rase, boje, jezika, vjere (...) glede uživanja prava iz Europske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili uporabu sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Belgijski jezični slučaj od 9. veljače 1967, serija A, broj 6, stavak 10). Pri tome, nevažno je da li je diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Irska v. VB, od 18. siječnja 1978, serija A, broj 25, stavak 226).
  • 54.
    Različit tretman glede različite primjene identičnih zakona u identičnim situacijama treba se uzeti u obzir u slučajevima u kojima sudovi ne uživaju pravo slobodne procjene, kao što je slučaj s odmjeravanjem kazne u sličnim kaznenim predmetima. U takvim slučajevima treba poštovati neovisnost sudova glede njihovog odlučivanja (vidi aplikaciju bivšem Europskom povjerenstvu za ljudska prava, E 15252, u predmetu K. protiv SR Njemačke, od 21. studenoga 1990). Ipak, ako ne postoji slobodna procjena, identični predmeti bi trebali biti odlučeni na identičan način. Takva obveza proizlazi iz principa pravne sigurnosti, koji operira kao sastavni element principa vladavine zakona unutar demokratskog društva glede svih ustavnih prava (vidi mutatis mutandis presudu Europskog suda za ljudska prava, Iatridis v. Greece od 25. marta 1999, Izvješća i odluke 1999-II, stavak 58).
  • 55.
    Ipak, različita se primjena zakona u sličnim predmetima dozvoljava ako iza nje stoji razuman i opravdan razlog. Ovo je slučaj, primjerice, kada je odluka koja se pobija zakonita i ustavna. Čim je odluka zakonita i ustavna, gubi se pravni interes za dokazivanjem diskriminacije i traženjem jednakog tretmana. Takvo tumačenje vodi ograničenju principa zabrane različitog tretmana u smislu principa pravne sigurnosti, ali je sukladna principu pravne države iz članka I/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, u takvim slučajevima princip pravne države ima prevagu.
  • 56.
    Da bi dokazali diskriminaciju, apelanti su se, s jedne strane, pozvali na odluku Ustavnog suda (odluka od 10. svibnja 2001. godine U 4/02, stavak 28). Ipak, ova sudska odluka nije relevantna za predmete apelanata, jer odluka U 4/02 ukazuje samo na definiciju pojma "diskriminacije", bez mogućnosti njezine primjene na predmetne slučajeve. S druge strane, apelanti smatraju da su nadležni sudovi trebali postupiti na isti način kao i u predmetu Gž.650/00 (presuda Kantonalnog suda u Bihaću od 6. studenoga 2000. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bihaću, broj PR-125/99 od 5. svibnja 2000).
  • 57.
    U predmetu Gž.650/00 radi se o tužbi djelatnice suda protiv Unsko-sanskog kantona zbog neisplaćenih, a zarađenih plaća za isto vremensko razdoblje kao i kod apelanata. Tužiteljica nije tužila i samog poslodavca. Tuženi Unsko-sanski kanton je isticao prigovor nedostatka pasivne legitimacije i prigovor zastare. U tom predmetu sudovi su, smatrajući Unsko-sanski kanton pasivno legitimiranim u sporu, obvezali Kanton na isplatu neisplaćenih plaća. Prigovor zastare je odbijen, jer je trogodišnji rok zastare prekinut 8. siječnja 1999, kada je Kanton izdao potvrdu o dugovanim plaćama djelatnici suda.
  • 58.
    Da bi utvrdio diskriminaciju, Ustavni sud, prema definiciji Belgijskog jezičnog slučaja, mora raščlambom predmetnih slučajeva doći do zaključka radi li se o (a) različitom tretmanu (b) u analognoj situaciji (c) iz nekog od razloga navedenih u odredbi o zabrani diskriminacije (d) bez objektivnog i razumnog opravdanja za takav tretman. Ipak, radi racionalnosti postupka, Ustavni sud će prvo utvrditi jesu li pobijane presude sukladne Ustavu Bosne i Hercegovine, jer bi u tom slučaju nestao pravni interes apelanata za dokazivanjem diskriminacije.
  • 59.
    Prema Zakonu o ustanovama, javne ustanove se osnivaju radi obavljanja zakonom utvrđenih javnih djelatnosti u koje spada i zdravstvo. Javne ustanove imaju svojstvo pravne osobe i nemaju profitni karakter, mada mogu raspolagati i sredstvima iz samofinanciranja. Na kojoj se državnoj razini osnivaju javne ustanove ovisi o organizaciji svake pojedinačne države. Tako je, prema članku III/2. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, zdravstvo u zajedničkoj nadležnosti federalne vlasti i kantona. Na koji će se način regulirati zdravstvo (zajednički ili odvojeno) ovisi o međusobnom dogovoru ovih dviju vlasti (članak III/3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine). Ako je nadležnost dogovorom prenesena na kantonalnu vlast, onda kanton ima obvezu financiranja rada kantonalnih javnih zdravstvenih ustanova. Način financiranja kantonalnih javnih ustanova, modaliteti i opseg tog financiranja, je predmetom daljnjeg dogovora i zakonskog operacionalizacije predmetne materije. U tom smislu, prema zakonu, javna je ustanova odgovorna za svoje obveze sredstvima kojima raspolaže, a osnivač je supsidijarno odgovoran za obveze ustanove, ako aktom o osnivanju nije drukčije određeno. Kada je osnivač odgovoran za obveze javne ustanove, dužan je, pored ostalog, pokriti višak rashoda nad prihodima ustanove, u roku od 60 dana od dana usvajanja godišnjeg obračuna (članak 41. Zakona o ustanovama). Navedeno upućuje da zakonsko reguliranje i konkretna operacionalizacija financiranja moraju biti efikasno uređeni, kako bi, između ostalih, djelatnici kantonalnih javnih institucija mogli efikasno ostvarivati svoja stečena prava, kao što je pravo na plaću.
  • 60.
    Bez obzira na interni način financiranja kantonalnih javnih institucija, djelatnici ne mogu ostvarivati svoja prava prema instituciji koja u državi, na određenoj razini, operira kao nositelj ili sunositelj proračunskih obveza. Zakonom o ustanovama (članak 4) razvidno je određeno da svi djelatnici ostvaruju sva svoja prava iz radnog odnosa u javnim ustanovama sukladno zakonu, kolektivnom ugovoru i pravilima ustanove. To je i logično, jer javna ustanova ima status pravne osobe, ima prava i obveze i uživa zakonsku slobodu glede svojih prava i obveza. Prema tome, samo javna institucija može odgovarati za obveze prema svojim djelatnicima.
  • 61.
    Međutim, ako se pojavi spor između djelatnika javne institucije i same institucije, nadležni kanton se, bez obzira što ne može biti stranka, pa ni imati pasivnu legitimaciju u sporu, ne može oglušiti o ishod spora, ako je njegova intervencija nužna da bi se ostvarila efikasna zaštita prava djelatnika koja proizlaze iz presude nadležnog suda. Je li intervencija nužna, ovisi od slučaja do slučaja. Slijedi da efikasnost ostvarivanja ovih građanskih prava djelatnika trebaju biti na prvom mjestu, ukoliko ne postoje ograničenja u njihovom ostvarivanju, koja bi bila opravdana i sukladna Ustavu Bosne i Hercegovine.
  • 62.
    Nakon uvida u dostavljene dokumente, vidljivo je da je Unsko-sanski kanton pripremao svoju financijsku intervenciju, kako bi dotična javna ustanova ispunila obvezu glede isplate neisplaćenih plaća njenih djelatnika, što nije uvjet za postojanje pasivne legitimacije Unsko-sanskog kantona u ovim sporovima.
  • 63.
    Na temelju ovoga, Ustavni sud zaključuje da Unsko-sanski kanton nije mogao imati svojstvo tuženoga u sporovima u navedenim predmetima.
  • 64.
    Glede pitanja zastare, Zakon o obligacijskim odnosima i Zakon o radu razvidno propisuju da protekom roka od tri godine apsolutno zastarijevaju potraživanja iz radnog odnosa. Ako prođe rok za zastaru u smislu članka 387. Zakona o obligacijskim odnosima, ne može se više prekidati zastara potraživanja. U tom slučaju nastupa tzv. apsolutna zastara. Od tog momenta isplata duga ovisi isključivo o volji dužnika - nastupa tzv. naturalne obveze dužnika. Prema ovome, zahtjev za isplatama plaća zarađenih tijekom 1994. i 1995. godine, koji je podnesen 2000. godine, ne može se ostvariti sudskim putem, jer je nastupila apsolutna zastara. Na ovo ne utječe ni činjenica da je poslodavac, nakon proteka roka za nastupanje apsolutne zastare, izdao pismenu potvrdu apelantima o ostvarenim plaćama. U vezi s tim, nije ni važno može li se ta potvrda tumačiti kao izjava o činjenicama ili subjektivan stav dužnika prema dugu.
  • 65.
    Na temelju izloženog, Ustavni sud zaključuje da pobijane presude, zasnovane na navedenim zakonima, nisu povrijedile članak 6. stavak 1. Europske konvencije. Dovodeći ovaj zaključak u vezu sa objašnjenjem iz točke 56. ove odluke, Ustavni sud zaključuje da pobijane presude nisu povrijedile prava apelanata na pravičan postupak iz članka II/3.(e) u svezi članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 6. stavak 1. u svezi članka 14. Europske konvencije. Samim tim, nije potrebno ulaziti ni u pitanje je li postojao različit tretman, analogna situacija i osnova diskriminacije glede građana koji su ostvarivali slična prava u citiranim presudama.

Pravo na imovinu

  • 66.
    Pravo na imovinu zaštićeno je člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
  • 67.
    Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz. ovog članka, stavak 2., što uključuje: (...)

(k) Pravo na imovinu."

  • 68.
    Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi:

"Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 69.
    Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stavka i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stavka, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavku dva ovog članka, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine sukladno općem interesu. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. rujna 1982. godine, serija A broj 52, stavak 61).
  • 70.
    Apelanti smatraju da su sudovi svojim presudama povrijedili njihova prava na imovinu tako što nisu solidarno obvezali poslodavca i Unsko-sanski kanton na isplatu neisplaćenih plaća djelatnika.
  • 71.
    Prema praksi Europskog suda za ljudska prava plaće spadaju u djelokrug zaštite članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Smokovits i dr. protiv Grčke, presuda od 11. travnja 2002. godine, aplikacija broj 46356/99, stavak 32). Na ovo ne utječe činjenica da apelanti nisu dobili plaće, jer oni imaju zakonski opravdano očekivanje za njihovu isplatu.
  • 72.
    U konkretnim slučajevima, apelanti su lišeni prava na imovinu, jer je relevantnim zakonima, koji reguliraju ograničenje prava pristupa sudu u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, onemogućeno da sudovi, kako su to apelanti zahtijevali, udovolje tužbenim zahtjevima apelanata i obvežu tužene stranke na isplatu plaća.
  • 73.
    Sukladno drugoj rečenici stavka 1. članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, država ima pravo svakoga lišiti imovine "u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom".
  • 74.
    Ustavni sud primjećuje da su sudovi odbili tužbene zahtjeve glede Unsko-sanskog kantona zbog nedostatka pasivne legitimacije, a glede poslodavca zbog nastupanja zastare. Ustavni sud, nadalje, primjećuje da su oba ova ograničenja predviđena zakonom. Iz obrazloženja ove odluke u dijelu koji se odnosi na članak 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni je sud već obrazložio da postoji javni interes glede ograničenja ovoga prava, tj. efikasno funkcioniranje pravnog sustava i pravna sigurnost. Ustavni sud smatra da su zakonski modaliteti ovih ograničenja proporcionalni ciljevima koji se žele postići. S jedne strane, postoji subjekt odgovornosti za isplatu plaća djelatnika javnih institucija, dok je, s druge strane, tri godine sasvim dovoljan rok da se ova prava ostvare.
  • 75.
    Sukladno navedenom, Ustavni sud zaključuje da pobijane presude nisu povrijedile prava apelanata na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

VIII - Zaključak

  • 76.
    Sukladno članku 61. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, a na temelju izloženog, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 77.
    Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.