USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 17. ožujka 2004. godine 2004. godine, donio
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 15/03.
OBRAZLOŽENJE
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudac
Odbija se kao neutemeljena apelacija Croatia osiguranje d.d. Ljubuški, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-742/01 od 24. listopada 2001. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.Croatia osiguranje d.d. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Ljubuškog, koje zastupa V. P., pravni zastupnik, podnijelo je 10. prosinca 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-742/01 od 24. listopada 2001. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.U cilju utvrđivanja je li apelaciju podnijela ovlaštena osoba, na traženje Ustavnog suda apelant je 9. rujna 2002. godine dostavio rješenje Županijskog suda Široki Brijeg broj U/I-143/00, od 4. kolovoza 2000. godine, kojim je određeno da je 30. travnja 2000. godine apelant promijenio sjedište i da je od tog dana sjedište u Ljubuškom. Istodobno je apelant dao objašnjenje da je u njegovom nazivu došlo do izmjene radi promjene sjedišta tvrtke iz Mostara u Ljubuški.
- 3.Ustavni je sud 2. listopada 2003. godine, na temelju članka 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Tuzli i punomoćnika N. G., H. H., advokata iz Gračanice, zatražio da dostave odgovore na apelaciju.
- 4.Odgovor na apelaciju od Kantonalnog suda Ustavni je sud primio 22. listopada 2003. godine, a odgovor punomoćnika stranke u postupku 20. listopada 2003. godine.
- 5.Na temelju članka 25. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori od Kantonalnog suda u Tuzli i punomoćnika stranke u postupku dostavljeni su apelantu 19. prosinca 2003. godine. Apelant nije dostavio svoje mišljenje.
III - Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
Pravomoćnom presudom Općinskog suda u Gračanici, broj K-76/00 od 13. srpnja 2000. godine, utvrđeno je da je N. G. 7. listopada 1999. godine, u Gračanici - naselje Drijenča, uslijed prometne nezgode zadobila teške tjelesne povrede u vidu prijeloma desne ruke. U ovoj je prometnoj nezgodi sudjelovalo vozilo koje je osigurano kod apelanta, a kojim je upravljao A. O. iz Gračanice, koji je istom presudom proglašen krivim zbog kaznenog djela - ugrožavanje javnog prometa iz članka 315. stavak 3. u svezi stavka 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine jer je, oprečno odredbi članka 45. stavak 1. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na putovima, propustio brzinu kretanja vozila prilagoditi prometnoj situaciji na kolovozu.
Presudom Općinskog suda u Gračanici, broj P.31/01 od 4. travnja 2001. godine, apelant je obvezan isplatiti tužiteljici N. G., na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja opće životne aktivnosti 2100 KM, a za pretrpljeni strah iznos od 1000 KM, što čini ukupno 6600 KM zajedno sa zateznom zakonskom kamatom, počevši od dana presuđenja, 4. travnja 2001. godine, pa do konačne isplate, kao i da joj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 996,60 KM.
Prvostupanjski je sud, kao nesporno među parničnim strankama, utvrdio da je tužiteljica uslijed prometne nezgode 7. listopada 1999. godine zadobila teške tjelesne povrede desne ruke, a da je u toj prometnoj nezgodi sudjelovalo vozilo koje je osigurano kod apelanta.
- 7.Kantonalni sud u Tuzli, presudom broj Gž-742/01 od 24. listopada 2001. godine, odlučujući o prizivu apelanta protiv presude Općinskog suda u Gračanici broj P-31/01 od 4. travnja 2001. godine, odbio je priziv i prvostupanjsku presudu potvrdio.
IV - Relevantni propisi
- 8.Zakon o preuzimanju Zakona o obligacijskim odnosima ("Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/93 i "Službene novine Federacije BiH" broj 29/03)
Članak 200.
"(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode prava ili prava osobnosti, smrt bliske osobe kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, neovisno o naknadi materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom naravi i društvenom svrhom."
Članak 940.
"(1) U slučaju osiguranja od odgovornosti, osiguravalac odgovara za štetu nastalu osiguranim slučajem samo ako treća oštećena osoba zahtijeva njenu naknadu.
(2) Osiguravalac snosi, u granicama svote osiguranja, troškove spora o osiguranikovoj odgovornosti."
- 9.Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99)
Članak 12. stavak 3.
"U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti izvršioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženi proglašava krivim."
V - Apelacija
- a)Navodi iz apelacije
- 10.Apelant smatra da je presudom Kantonalnog suda, broj Gž-742/01 od 24. listopada 2001. godine, došlo do pogrešne primjene materijalnog prava. Uslijed povrede ustavnog načela da sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ista ljudska prava i temeljne slobode, apelant navodi da su mu povrijeđena imovinska prava, na diskriminacijski način, koja su zajamčena svakoj osobi čl. II/3.(k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).
- 10.
Apelant se "ali na visinu dosuđene naknade na ime nematerijalne štete, ističući da je naknada dosuđena izvan kriterija sudske prakse Federacije Bosne i Hercegovine. Apelant je Ustavnom sudu dostavio pravomoćne presude drugih sudova u Federaciji Bosne i Hercegovine, kao dokaz za svoje navode.
Apelant predlaže da se apelacija usvoji, pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak i odluku.
- b)Odgovor na apelaciju
- 11.U odgovoru na apelaciju, Kantonalni sud u Tuzli ističe da ostaje kod stava iznesenog u pobijanoj odluci ovog suda, broj Gž-742/01 od 24. listopada 2001. godine, jer smatra da tom odlukom nije povrijeđen zakon na štetu apelanta, a donošenjem navedene odluke nisu povrijeđena ustavna prava na koja apelant neutemeljeno ukazuje u apelaciji.
- 12.N. G., u odgovoru na apelaciju, navodi da presudom Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-742/01 od 24. listopada 2001. godine, kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog suda u Gračanici, broj P.31/01 od 4. travnja 2001. godine, nisu povrijeđena ustavna prava apelanta. Istaknula je da se tužbeni zahtjev odnosio na naknadu neimovinske štete i da je svrha naknade postizanje zadovoljštine - satisfakcije kod nje kao oštećene. Također su navedeni konkretni pokazatelji, kao dokaz da su se sudovi kretali u granicama sudske prakse i da imovina podnositelja apelacije nije oštećena. Predložila je da se apelacija odbije kao neutemeljena.
- 11.
VI - Dopustivost
- 13.Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 14.Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 15.U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-742/01 od 24. listopada 2001. godine protiv koje, zbog vrijednosti spora, nije moguća revizija kao izvanredan pravni lijek u smislu članka 364. Zakona o parničnom postupku.
- 16.Apelant je podnio apelaciju 10. prosinca 2001. godine protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-742/01 od 24. listopada 2001. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 17.Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII - Meritum
- 18.Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini."
Prema članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine apelaciona nadležnost Ustavnog suda se odnosi na ustavna pitanja i Ustavni sud je nadležan da ocjenjuje je li kroz primjenu zakona došlo do povrede ljudskih prava i sloboda zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine, Europskom konvencijom i njenim protokolima.
- 19.U konkretnom predmetu postavlja se pitanje je li Kantonalni sud u Tuzli pobijanom presudom povrijedio pravo apelanta na imovinu, odlučujući o visini naknade nematerijalne štete koju je apelant kao osiguravajuće društvo obvezno naknaditi oštećenom. Istodobno se postavlja pitanje je li Kantonalni sud, na štetu apelanta, povrijedio pravo zabrane diskriminacije.
Pravo na mirno uživanje imovine
Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz. ovog članka, stavak 2., što uključuje:
Š...Ć
(k) Pravo na imovinu
Š...Ć"
Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju
- 20.Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na imovinu. Ovo je pravo zaštićeno člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, koji glasi:
"Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 21.Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvaća tri posebna pravila:
(1) mirno uživanje imovine;
(2) ne lišavati nikoga njegove imovine, osim ako je to u interesu društva i ako je sukladno zakonu i općim principima međunarodnog zakona;
(3) uporabljavanje imovine prema općem interesu i plaćanje poreza i drugih prinosa i novčanih kazni.
- 22.Ova pravila nisu "razdvojena" u smislu da su međusobno nepovezana. Drugo i treće pravilo se tiče određenih slučajeva sukobljavanja sa pravom na mirno uživanje imovine i trebalo bi, dakle, biti konstruirano u svjetlu principa iskazanih u prvom pravilu (Europski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. veljače 198. godine, serija A br. 98, stavak 37 in fine; Lithgow i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 8. srpnja 1986. godine, serija A br. 102. stavak 106).
- 23.Pojam "imovina", koji se navodi u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, ne treba tumačiti na restriktivan način, nego ga treba shvatiti tako da uključuje i stečena prava pojedinca, kao što su novčana potraživanja i druge ekonomske vrijednosti. S druge strane, članak 1. Protokola broj 1 štiti samo postojeće vlasništvo i imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanja imovine u budućnosti (Europski sud za ljudska prava, presuda u slučaju Marcks protiv Belgije, tom 31. stavak 50; Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 37/00, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02 od 29. kolovoza 2002. godine i Odluka broj U 12/01, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/02 od 3. kolovoza 2002. godine).
- 24.Ustavni sud smatra da se konkretan predmet odnosi na naknadu štete, s tim da se visina naknade mora "razumno odnositi" na zaštićenu vrijednost. Država ima široko polje ocjene u određivanju visine naknade.
- 25.U konkretnom predmetu, presudom Općinskog suda u Gračanici, broj P-31/01 od 4. travnja 2001. godine, apelant je obvezan isplatiti N. G., na ime naknade nematerijalne štete, iznos od ukupno 6.600 KM, sa zateznom zakonskom kamatom počevši od 4. travnja 2001. godine, sve do konačne isplate. Istom presudom N. G. apelant je dužan naknaditi troškove postupka u iznosu od 996,60 KM, dok je višak tužbenog zahtjeva odbijen. Po apelantovom prizivu, ovu je presudu prvostupanjskog suda potvrdio Kantonalni sud u Tuzli presudom broj Gž-742/01 od 24. listopada 2001. godine.
- 26.Ustavni sud ističe da je apelant još uvijek formalno vlasnik imovine koja je u pitanju, ali je sudskom presudom uspostavljena njegova odgovornost za naknadu štete, sukladno čl. 200. i 940. Zakona o preuzimanju Zakona o obligacijskim odnosima.
- 27.Apelant se "ali da su sudovi pogrešno primijenili zakonske propise i na taj način povrijedili ustavno načelo prema kojem sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ista ljudska prava i temeljne slobode, odnosno da su povrijedili pravo apelanta na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, ukazujući na visinu dosuđene naknade koja je razlog za podnošenje apelacije.
- 28.U odnosu na navode apelanta, Ustavni sud smatra neprijepornim činjenice da je Općinski sud u Gračanici, sukladno članku 158. Zakona o preuzimanju Zakona o obligacijskim odnosima, utvrdio u pravomoćnoj presudi broj K-76/00 od 13. srpnja 2000. godine postojanje odgovornosti po temelju krivnje i da je štetnik - optuženi A. O. prouzročio štetu N. G. na način utvrđen tom presudom. Sud je, glede postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti izvršitelja, u smislu članka 12. stavak 3. Zakona o parničnom postupku, vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženi proglašava krivim. Također, prema članku 940. Zakona o preuzimanju Zakona o obligacijskim odnosima, neprijeporna je odgovornost apelanta - tuženog za štetu nastalu konkretnim osiguranim slučajem, te je oštećena N. G. imala pravo tužbom u parničnom postupku zatražiti naknadu štete od apelanta kao osiguravatelja.
- 29.Ustavni je sud zaključio, oprečno navodima apelanta, da sudovi nisu pogrešno primijenili zakonske propise, navedene u toč. 8. i 9. ove odluke, kao i da ispunjenje ugovorenih obaveza sukladno članku 940. Zakona o obligacijskim odnosima ne može predstavljati povredu prava vlasništva u smislu značenja članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
- 30.Ustavni sud, imajući u vidu navedeno, nije utvrdio bilo kakvu nepravilnost iz koje bi proizlazilo da su sudovi prilikom dosuđivanja naknade nematerijalne štete postupali oprečno suštini i ciljevima Zakona o obligacijskim odnosima i usvojene sudske prakse, te zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
- b)Nediskriminacija
- b)
- 31.Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Nediskriminacija
Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim člankom ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status."
Članak 14. Europske konvencije glasi:
"Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, sveza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status."
- 32.Ustavni sud podsjeća na činjenicu da članak 14. Europske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije o pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članaka Europske konvencije (Europski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, vidi presudu od 13. lipnja 1979, serija A, broj 31, stavak 32).
- 33.Iz sadržaja apelacije proizlazi da se apelant "ali na diskriminaciju u postupanju sudova koji su odlučivali o njegovim imovinskim pravima i omogućili "neustavno prisvajanje tuđe imovine".
- 34.Ustavni sud ističe da je zabrana diskriminacije središnji cilj Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini kao i Ustava Bosne i Hercegovine, čemu se mora pridavati osobita važnost. Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine utvrđuje da se uživanje prava i sloboda, predviđenih u međunarodnim sporazumima, navedenim u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine, osigurava svim osobama bez diskriminacije po bilo kojem osnovu.
- 35.Ustavni sud podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitom tretmanu pojedinaca u sličnim situacijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji treba ostvariti. (Europski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Zato je potrebno ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između uporabljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi odluke u predmetima Doma za ljudska prava br. CH/97/67, Zahirović, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 10. siječnja 1999, točka 120, odluke siječanj-srpanj 1999; CH/9750, Rajić, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 3. travnja 2000, točka 53, odluke siječanj-lipanj 2000; CH/98/1309 i drugi, Kajtaz i drugi; Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 4. rujna 2001, točka 154).
- 36.Ustavni sud zapaža da apelant nije dostavio argumente na kojima zasniva svoje navode, osim nekoliko presuda sudova u Bosni i Hercegovini koji su odlučivali o sličnim slučajevima. Pored toga, Ustavni sud podsjeća da je nadležnost Ustavnog suda u prizivnim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili način tumačenja i primjenu zakona od redovitih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, tj. to je slučaj ukoliko je redoviti sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava.
- 37.Imajući u vidu zaključak do kojeg je Ustavni sud došao glede navodne povrede članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te praksu Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo povrede članka 14. Europske konvencije u svezi članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
VIII - Zaključak
- 38.Polazeći od navedenog, a sukladno članku 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 39.Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.