USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 15. lipnja 2004. godine, donio
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 40/04.
OBRAZLOŽENJE
Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj U 154/03, rješavajući apelaciju B. R., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudac
Odbija se kao neutemeljena apelacija B. R., podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-282/02 od 20. lipnja 2002. godine, i presude Općinskog suda II Sarajevo, broj P-2645/00 od 5. prosinca 2001. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.B. R. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, podnijela je 4. prosinca 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-282/02 od 20. lipnja 2002. godine, i presude Općinskog suda II Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-2645/00 od 5. prosinca 2001. godine
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na temelju članka 21. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog je suda 12. siječnja 2004. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.
- 3.Odgovor na apelaciju je dostavljen 22. siječnja 2004. godine.
- 4.Na temelju članka 25. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda dostavljen je 5. travnja 2004. godine apelantici.
III - Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelantice i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Apelantica je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnica trosobnog stana u Sarajevu, u ulici Jukićeva 26/1. Otac apelantice, U. R., je predmetni stan 1970. godine prodao "Energoinvestu"-Sarajevo, ali prijenos vlasništva nikada nije uknjižen u zemljišnim knjigama. Na temelju izvršene kupoprodaje u katastarskoj evidenciji "Energoinvest" - Sarajevo je upisan kao posjednik kuće u Sarajevu u ulici Jukićeva broj 26 u kojoj se na prvom katu nalazi predmetni stan, sa dijelom 2/3, a U. R., apelanticin otac, sa dijelom 1/3. "Energoinvest"-Sarajevo je predmetni stan dodijelio 7. svibnja 1970. godine svom uposleniku S. Č., koji od tada koristi predmetni stan u svojstvu nositelja stanarskog prava.
- 7.Općinski je sud, presudom broj P-2645/00 od 5. prosinca 2001. godine, po apelanticinoj tužbi, protiv tuženih "Energoinvest"-Sarajevo i S. Č. iz Sarajeva, radi utvrđenja i iseljenja iz predmetnog stana, odbio apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti, uz obvezu da tuženim naknadi parnične troškove. Iako je apelantica prema zemljišno-knjižnom stanju vlasnik predmetnog stana, Općinski je sud na temelju provedenog postupka utvrdio da je prvotuženi "Energoinvest"-Sarajevo kupio predmetni stan od apelanticinog oca i da je sa stanom mogao raspolagati i dodijeliti ga drugotuženom S. Č. Prvostupanjski je sud zaključio da apelanticin tužbeni zahtjev za poništenjem rješenja o dodjeli stana i ugovora o korištenju stana nema osnova, a prema tome ni osnova za iseljenje drugotuženog S. Č. iz predmetnog stana. Apelantica je protiv navedene prvostupanjske presude pravodobno uložila priziv.
- 8.Kantonalni sud, rješavajući apelanticin priziv protiv presude Općinskog suda broj P-2645/00 od 5. prosinca 2001. godine, priziv je odbio kao neutemeljen i prvostupanjsku presudu potvrdio, ocijenivši da je odluka prvostupanjskog suda pravilna i na zakonu utemeljena. Kantonalni je sud prihvatio utvrđeno činjenično stanje u prvostupanjskom postupku i razloge date u presudi, ocijenivši da prvostupanjska odluka prizivom nije dovedena u pitanje. U obrazloženju pobijane presude drugostupanjski je sud naveo da nije procjenjivao razloge koje je apelantica dala u dopuni priziva, smatrajući da je dopuna priziva dostavljena sudu izvan roka propisanog u članku 330. Zakona o parničnom postupku.
IV - Relevantni propisi
- 9.Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", br. 14/84, 12/87, 36/89 i "Službene novine Federacije BiH", broj 36/98)
"Članak 5.
Organizacije udruženog rada, društveno-političke zajednice, druge organizacije i zajednice, imaju pravo dati na korištenje stanove (u daljnjem tekstu: davatelj stana na korištenje) koje su kao investitori izgradili ili po drugom temelju stekli.
Davatelj stana na korištenje može svoje pravo davanja stana na korištenje prenijeti na drugu društvenu pravnu osobu o čemu se zaključuje ugovor u pismenoj formi.
Davatelj stana na korištenje može ovlastiti samoupravnu interesnu zajednicu stanovanja (u daljnjem tekstu: zajednica stanovanja) da vrši u ime davatelja stana na korištenje određena prava i dužnosti izuzev onih koje po svojoj prirodi može vršiti samo davatelj stana na korištenje".
- 10.Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 42/98)
"Članak 330.
Protiv presude donesene u prvom stupnju stranke mogu podnijeti priziv u roku od petnaest dana od dana dostave prijepisa presude, ako u ovom zakonu nije određen drugi rok. U mjeničnim i čekovnim sporovima taj je rok osam dana.
Pravodobno podnesen priziv sprječava da presuda postane pravomoćna u dijelu koji se pobija prizivom.
O prizivu protiv presude odlučuje drugostupanjski sud".
- 11.Zakon o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/98 i 29/03)
"Članak 23.
Pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na temelju pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem.
Članak 38.
Pravo vlasništva na nekretnine, na temelju pravnog posla stječe se upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nositelj savjestan. Savjesnost stjecatelja se pretpostavlja.
Članak 51.
Pravo vlasništva koje određena osoba ima na stvar prestaje kad druga osoba stekne pravo vlasništva na tu stvar.
Članak 54.
Pravo vlasništva prestaje i u drugim slučajevima određenim zakonom".
V - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 12.Apelantica se žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnog prava i bitne povrede parničnog postupka, smatrajući da je pobijanim presudama Općinskog i Kantonalnog suda povrijeđeno njeno ustavno pravo na mirno uživanje imovine iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Predložila je da Ustavni sud poništi pobijane presude i sam meritorno odluči o predmetu apelacije.
b) Odgovor na apelaciju
- 13.Kantonalni je sud u odgovoru na apelaciju ostao kod razloga navedenih u drugostupanjskoj presudi broj Gž-282/02 od 20. lipnja 2002. godine.
VI - Dopustivost
- 14.Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 15.Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 16.U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda broj Gž-282/02 od 20. lipnja 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, pobijanu je presudu apelantica primila 26. studenoga 2002. godine.
- 17.Obzirom da je apelacija podnesena Ustavnom sudu 4. prosinca 2002. godine, proizlazi da je pravodobna, tj. da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda.
Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII - Meritum
- 18.Apelantica pobija navedene presude Kantonalnog i Općinskog suda, smatrajući ih nezakonitim jer povređuju njeno ustavno pravo na mirno uživanje imovine iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
- 19.Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine u svom relevantnom dijelu glasi:
"3. Popis prava
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje:
(...)
(k) Pravo na imovinu".
- 20.Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi:
"Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 21.Ustavni sud smatra da je u svakom predmetu nužno da apelantica bar pokaže da ima pravo na stvarnu ekonomsku korist. Slijedi iz činjenica predmeta da se predmetni spor odnosi na povrat stana i da je članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju primjenljiv.
- 22.Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvata tri posebna pravila:
(1) mirno uživanje imovine;
(2) ne lišavati nikoga njegove imovine, osim ako je to u interesu društva i ako je sukladno zakonu i općim principima međunarodnog zakona;
(3) uporabljivanje imovine prema općem interesu i plaćanje poreza i drugih prinosa i novčanih kazni.
- 23.Ova pravila nisu "razdvojena" u smislu da su međusobno nevezana. Drugo i treće pravilo se tiču određenih slučajeva sukobljavanja sa pravom na mirno uživanje imovine i trebalo bi, dakle, biti konstruirano u svjetlu principa iskazanih u prvom pravilu (Europski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. veljače 1986. godine, serija A br. 98, stavak 37 in fine; Lithgow i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 8. srpnja 1986. godine, serija A br. 102, stavak 106).
- 24.Pojmove "imovina" i "vlasništvo", koji se javljaju u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, ne treba tumačiti na restriktivan način, nego ih treba shvatiti tako da uključuju i stečena prava pojedinca, kao što su novčana potraživanja i druge ekonomske vrijednosti. S druge strane, članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju štiti samo postojeće vlsništvo i imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanja imovine u budućnosti (Europski sud za ljudska prava, presuda u slučaju Marckx protiv Belgije, tom 31, stavak 50; Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 37/00, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02. od 29. kolovoza 2002. godine i Odluka broj U 12/01, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/02 od 3. kolovoza 2002. godine).
- 25.Ustavni sud primjećuje da se apelantica, izuzev nezadovoljstva pobijanom sudskom odlukom, nije konkretno pozvala na neki od principa sadržanih u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
- 26.Kao i u slučaju drugih materijalnih prava iz Europske konvencije, država može ograničiti korištenje prava na imovinu. Ona može lišiti pojedinca njegove imovine "u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom". Također, može primjenjivati takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine sukladno općim interesima" ili iz drugih razloga. Dakle, država uživa širi opseg ocjene članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju nego što je predviđeno drugim člancima Europske konvencije koji dozvoljavaju ograničenja korištenja prava.
- 27.Ustavni sud nalazi da, u principu, lišavanje imovine postoji samo onda kada se na temelju zakona ili korištenjem pravnih ovlasti sva prava vlasnika gube (Lithgow protiv Ujedinjenog Kraljevstva, serija A 102, presuda iz 1986. godine). Samo fizički posjed (imovine) se može smatrati lišavanjem de facto (Papamichalopoulos protiv Grčke, presuda iz 1993. godine, serija A 260-B). Isti oblik fizičkog posjeda imovine se također može smatrati de iure lišavanjem ako je lišavanje nezakonito (Hentrich protiv Francuske, presuda iz 1994. godine, serija A 296-A, stavci 34. i 35).
- 28.Ustavni sud nalazi da je formalno nužno odrediti predstavlja li miješanje lišavanje imovine ili pak kontrolu korištenja imovine jer se, u principu, oni reguliraju drukčijim odredbama. Da bi "lišavanje" imovine bilo sukladno članku 1. Protokola broj 1, ono mora biti "od javnog interesa". U predmetu James protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Europski je sud za ljudska prava (serija A, stavak 41, presuda iz 1986. godine) odbacio apelantov zahtjev da se pojam "javni interes" svede na pojam "interes zajednice" te ustvrdio da je objekt i svrha članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju zaštita od proizvoljnog nasilnog oduzimanja imovine.
- 29.Da bi utvrdio radi li se u ovom predmetu o lišavanju imovine, Ustavni se sud mora pozvati na posljedice mjera i okolnosti na koje se apelacija odnosi sukladno domaćem zakonu.
- 30.U kontekstu Europske konvencije, pojam "predviđeno zakonom" znači da država mora temeljiti lišavanje imovine na domaćem zakonu, te da taj zakon mora biti i dostupan i dovoljno pouzdan. Zakon mora osigurati zaštitu protiv proizvoljnosti.
- 31.Ustavni sud smatra, prije svega, da se u predmetnoj situaciji ne radi o lišavanju nego o kontroli korištenja imovine u smislu značenja stavka 2. članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Prema tome, navedene su odredbe primjenljive na konkretan predmet.
- 32.Stavak 2. članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju predviđa da država može donositi zakone koje smatra nužnim da bi vršila kontrolu korištenja imovine sukladno općem interesu zajednice ukoliko ti zakoni ne dovode do povrede tog članka. Glede pitanja "kontrole korištenja imovine", primjenjuje se isti princip kao i kada je u pitanju "lišavanje" u drugoj rečenici članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud uzima u obzir dva pitanja: prvo pitanje je teži li zakon kojim se vrši kontrola legitimnom cilju "u općem interesu", i drugo, je li zakon i kontrola koja se vrši proporcionalna legitimnom cilju kojem se teži.
- 33.Ustavni je sud ipak razmotrio stavak 2. članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kao jedno od tri pravila koja se moraju uzeti u obzir sukladno općem principu "pravične ravnoteže". Međutim, država mora pokazati da su mjere kontrole bile zakonite (u smislu domaćeg zakona i Europske konvencije) i da su metode, koje su usvojene, proporcionalne cilju kojem se teži. Glede proporcionalnosti, država mora pokazati da se ne radi o pretjeranom teretu kojeg ima pojedinac, a u smislu zadovoljavanja općeg interesa. Postizanje je ove ravnoteže inherentno kompletnoj Europskoj konvenciji te se također odražava u strukturi ovog članka (Sporrong i Lonnroth protiv Švedske, presuda Europskog suda za ljudska prava od 24. rujna 1981. godine, serija A, broj 52, stavak 69).
- 34.Nakon razmatranja "zahtjeva općeg interesa zajednice", Ustavni sud smatra da se ovaj predmet tiče povrata stana apelantici po temelju njezinog zemljišno-knjižnog vlasništva.
- 35.Ustavni sud zapaža da pružanje sudske zaštite vlasniku prijepornog stana od protupravnog uznemiravanja mora biti sukladno zakonu, vodeći računa o specifičnim okolnostima konkretnog slučaja. Ustavni sud ukazuje da apelantica nije vlasnica niti nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu, iako je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnica stana.
- 36.U ovom predmetu pred Ustavnim sudom su pokrenuta pitanja je li pobijanim sudskim odlukama povrijeđeno apelanticino ustavno pravo, i to pravo na mirno uživanje imovine, time što je apelantica lišena prava na vlasništvo stana jer je ona zemljišno-knjižna vlasnica predmetnog stana.
- 37.Ustavni sud primjećuje da je, prema pobijanim presudama Općinskog i Kantonalnog suda, odbijena kao neutemeljena apelanticina tužba na temelju članka 5. Zakona o stambenim odnosima, prema kojem je prvotuženi "Energoinvest"-Sarajevo imao pravo prijeporni stan dodijeliti na korištenje svom uposleniku - drugotuženom, jer je predmetni stan stekao zakonito, tj. na temelju kupoprodajnog ugovora 1970. godine od apelanticinog oca, te nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava na konkretni slučaj.
- 38.Apelantica je u ovom predmetu tražila od redovitih sudova zaštitu navodno prekršenih vlasničkih prava.
Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud apelanticin tužbeni zahtjev odbio kao neutemeljen pozivajući se na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje stvari i pravilnu primjenu materijalno-pravnih propisa na konkretan slučaj. Drugostupanjski je sud u cijelosti prihvatio činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku i ocijenio pravilnim zaključke prvostupanjskog suda, smatrajući da prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno nedostataka propisanih člankom 336. stavak 2. točka 13. Zakona o parničnom postupku, na koje se apelantica poziva. Pri tome, drugostupanjski je sud, sukladno članku 330. Zakona o parničnom postupku, odlučio ne razmatrati razloge priziva koje je apelantica navela u dopuni priziva, jer su ti razlozi, upućeni drugostupanjskom sudu, nepravodobni, tj. podneseni su izvan roka propisanog navedenim člankom Zakona o parničnom postupku.
- 39.Ustavni sud primjećuje da su na temelju članka 5. Zakona o stambenim odnosima Općinski i Kantonalni sud odbili apelanticin tužbeni zahtjev smatrajući da nema osnova za poništenje rješenja o dodjeli prijepornog stana i ugovora o korištenju stana, a prema tome, ni osnova za iseljenje drugotuženog iz predmetnog stana.
- 40.Ustavni je sud ocijenio da su sudovi, sukladno relevantnim zakonima, pravilno zaključili da je prvotuženi "Energoinvest"-Sarajevo, na temelju pravno valjanog kupoprodajnog ugovora, mogao raspolagati predmetnim stanom i dodijeliti ga svom uposleniku - drugotuženom na korištenje. Nasuprot apelanticinoj tvrdnji da je ona zemljišno-knjižna vlasnica prijepornog stana, Ustavni sud smatra, polazeći od utvrđenog stanja stvari, da prema relevantnom domaćem pravu rješenje o dodjeli stana predstavlja punovažnu osnovu za useljenje u stan drugotuženog, kao i ugovor o korištenju stana, te da nema osnova za poništenje i iseljenje iz stana drugotuženog.
Prema navedenom proizlazi da su neutemeljene apelanticine tvrdnje da joj, kao zemljišno-knjižnoj vlasnici, pripada predmetni stan i da, zato, pobijane presude Općinskog i Kantonalnog suda povrjeđuju njeno pravo na mirno uživanje tog stana. Ustavni sud smatra pravilnim i zaključak drugostupanjskog suda da, na temelju članka 330. Zakona o parničnom postupku, ne razmatra prizivne razloge iznesene u dopuni priziva, jer je apelantica dopunu priziva protiv prvostupanjske presude podnijela izvan propisanog roka.
- 41.U okolnostima predmetnog slučaja Ustavni sud zaključuje da apelanticina prava iz članka II/3.(k) i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju nisu povrijeđena.
VIII - Zaključak
- 42.Polazeći od navedenog, a sukladno članku 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Sud je jednoglasno odlučio kao u izreci ove odluke.
- 43.Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.