Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 15. lipnja 2004. godine, donio

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 34/04.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj U 71/03, rješavajući apelaciju M. K., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudac

Odbija se kao neutemeljena apelacija M. K., podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1335/00 od 13. lipnja 2001. godine i rješenja Općinskog suda I u Sarajevu broj I-521/98 od 18. srpnja 2000. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    M. K. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Bosanske Otoke, općina Bosanska Krupa, koju zastupa A. B., odvjetnik iz Bihaća, podnijela je 27. veljače 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-1335/00 od 13. lipnja 2001. godine, i rješenja Općinskog suda I u Sarajevu, broj I-521/98 od 18. srpnja 2000. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na temelju članka 21. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog je suda u Sarajevu zatražen odgovor na apelaciju 8. rujna 2003. godine. Od Općinskog je suda u Sarajevu tražen odgovor na apelaciju 8. srpnja 2002. godine. I konačno, od Federalnog ministarstva obrane je, putem Vojnog pravobraniteljstva, tražen odgovor na apelaciju 8. rujna 2003. godine.
  • 3.
    Kantonalni je sud u Sarajevu, aktom broj Su-1090/03 od 14. listopada 2003. godine, Ustavnom sudu dostavio traženi odgovor na apelaciju. Federalno ministarstvo obrane i Općinski sud I u Sarajevu nisu dostavili odgovor na apelaciju.

III - Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 5.
    Apelantica je 30. prosinca 1971. godine, u prometnoj nesreći koju je izazvalo motorno vozilo bivše Jugoslavenske narodne armije (JNA), pretrpjela teške tjelesne povrede. Radi naknade štete ona je, 12. lipnja 1974. godine, podnijela tužbu Okružnom sudu u Bihaću protiv bivše države SFRJ, koju zastupa vojno pravobraniteljstvo JNA.
  • 6.
    Presudom Okružnog suda u Bihaću, broj P-452/74 od 13. ožujka 1975. godine, koja je postala pravomoćna 4. travnja 1975. godine, apelantici je dosuđena, na ime uzdržavanja, renta u iznosu od 800 YU dinara, a na ime naknade za tuđu pomoć iznos od 800 YU dinara, počevši od 12. lipnja 1974. godine pa nadalje, a višak je tužiteljičinog tužbenog zahtjeva odbijen.
  • 7.
    Radi razumijevanja cijelog pravnog slučaja i stjecanja uvida u sve relevantne činjenice ovog predmeta, nužno je istaći da je tužiteljica 27. siječnja 1990. godine pokrenula, pred Osnovnim sudom u Bihaću, tužbu kojom je tražila povećanje rente i naknade za tuđu pomoć u mjesečnom iznosu od 1000 dinara. Zbog izvanrednih okolnosti, izazvanih ratom, koje su poslije nastupile, sud je, rješenjem VP 140/90 od 13. rujna 1993. godine, prekinuo postupak u ovoj pravnoj stvari.
  • 8.
    Obzirom da je dužnik prestao sa isplatom dosuđene rente, apelantica je 23. ožujka 1998. godine podnijela Općinskom sudu I u Sarajevu prijedlog za izvršenje, a na temelju presude Okružnog suda u Bihaću broj P-452/74 od 13. ožujka 1975. godine. Prijedlog za izvršenje je pokrenut protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno Federalnog ministarstva obrane, kao dužnika. Apelantica je tvrdila da je, na temelju navedene pravomoćne presude Okružnog suda u Bihaću i povećanja rente prema obavijesti vojnog pravobranitelja, broj OP-16/90 od 30. siječnja 1990. godine, dužnik obvezan da joj na temelju izgubljene zarade i zbog potrebe tuđe pomoći plaća iznos od 1000 dinara mjesečno, što po tečajnoj listi na dan 1. veljače 1990. godine iznosi 142,85 DM, a počevši od 1. veljače 1990. godine pa nadalje, dok za to budu postajali zakonski uvjeti. Apelantica je istaknula da dužnik nije udovoljio njenom zahtjevu i da je svoju obvezu prestao izvršavati 1. ožujka 1992. godine. Apelantica je, dalje, predložila da se dospjele obveze plate odjednom, a naredne do petog u mjesecu. Isto tako, ona je tražila da se protiv dužnika odredi izvršenje radi naplate duga u iznosu od 10.142,35 DM koji se odnosi na neisplaćenu rentu od 1. travnja 1992. godine do 1. ožujka 1998. godine. U podnesku od 19. travnja 1999. godine je izjavila da ne posjeduje dokaze o posljednjoj izvršenoj isplati na temelju izvršne isprave - presude broj P-452/74 od 13. ožujka 1975. koja je, prema apelantičinim navodima, prestala u kolovozu 1991. godine. Činjenica da je isplata dosuđenih renti okončana u kolovozu 1991. može se utvrditi prema aktu koji je apelantica 13. studenoga 1991. uputila Vojnom pravobraniteljstvu u Beogradu.
  • 9.
    Općinski je sud I u Sarajevu, rješenjem broj I-521/98 od 18. srpnja 2000. godine, apelantičin prijedlog za izvršenje odbio kao neutemeljen.
  • 10.
    Kantonalni je sud u Sarajevu, rješenjem broj Gž-1335/00 od 13. srpnja 2001. godine, odbio apelantičin priziv i potvrdio prvostupanjsko rješenje.
  • 11.
    Sudovi su zaključili - na temelju članka 372. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima - da je utemeljen prigovor zastarjelosti koji je istaknuo dužnik, jer je prošlo više od tri godine od posljednje isplate navedenih naknada do podnošenja prijedloga za dozvolu izvršenja. U sudskim je rješenjima navedeno da je apelantica sama izjavila - podneskom od 14. travnja 1999. godine - da je posljednju isplatu dosuđenog uzdržavanja i naknade za tuđu pomoć primila u kolovozu 1991. godine, a zahtjev za dozvolu izvršenja je podnesen 23. ožujka 1998. godine.

IV - Relevantni propisi

  • 12.
    U Zakonu o obligacijskim odnosima ("Službeni list Republike Bosne i Hercegovine", broj 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 29/03), relevantne odredbe glase:

Članak 262.

"(1) Povjeritelj u obveznom odnosu je ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

(2) Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni sa njenim ispunjenjem, povjeritelj ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio.

Članak 296.

(1) Obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba.

(2) Povjeritelj je dužan primiti ispunjenje od svake osobe koja ima neki pravni interes da obveza bude ispunjena, čak i kad se dužnik protivi tom ispunjenju.

Članak 360.

(1) Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

(2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je povjeritelj mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

(3) Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.

Članak 361.

(1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjeritelj imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.Š...Ć

Članak 362.

Zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.

Članak 365.

Dužnik se ne može odreći zastarjelosti prije nego što protekne vrijeme određeno za zastarjelost.

Članak 366.

(1) Pismeno priznanje zastarjele obveze smatra se kao odricanje od zastarjelosti.

(2) Isto djelovanje ima davanje zaloga ili kojeg drugog osiguranja za zastarjelo potraživanje.

Članak 371.

Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.

Članak 372.

Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena davanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

Članak 379.

Sva potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za 10 godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastarjelosti.

Međutim, sva povremena potraživanja koja proističu iz takvih odluka ili poravnanja i dospijevaju ubuduće, zastarijevaju u roku predviđenom za zastarjelost povremenih potraživanja.

Članak 382.

Zastarijevanje ne teče:

  • 4)
    Za vrijeme mobilizacije, u slučaju neposredne ratne opasnosti ili rata glede potraživanja osoba na vojnoj dužnosti.Š...Ć

Članak 383.

Zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje povjeritelju nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka sudskim putem zahtijevati ispunjenje obveze".

  • 13.
    U Uredbi sa zakonskom snagom o rokovima u sudskim postupcima i upravnom postupku za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja ("Službeni list Republike Bosne i Hercegovine", broj 6/92), relevantne odredbe glase:

Članak 1.

"Rokovi za podnošenje tužbe u parničnom postupku, privatne tužbe ili optužnog prijedloga u kaznenom postupku, prijedloga za pokretanje vanparničnog ili izvršnog postupka, kao i rokovi za podnošenje zahtjeva za pokretanje upravnog postupka, odnosno za podnošenje tužbe u upravnom sporu za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja prestaju teći za osobe ili protiv osoba na vojnoj dužnosti ili dužnosti koja je od neposrednog značaja za obranu zemlje.

Članak 2.

Rokovi za izjavljivanje pravnih lijekova ili za poduzimanje drugih procesnih radnji prestaju teći glede postupka i osoba iz članka 1. ove uredbe".

  • 14.
    U Uredbi sa zakonskom snagom o preuzimanju sredstava bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije u vlasništvo Republike Bosne i Hercegovine ("Službeni list Republike Bosne i Hercegovine", broj 6/92), relevantne odredbe glase:

Članak 1.

"(1) Društvena sredstva bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, koja su koristili bivša Jugoslavenska narodna armija, savezni organi i savezne organizacije, koja se nalaze na teritoriju Republike Bosne i Hercegovine, postaju vlasništvo Republike.

(2) Pod sredstvima iz stavka 1. ovog članka smatraju se: nepokretnosti i pokretne stvari, imovinska prava, novčana sredstva i potraživanja zatečena na računu kod Službe društvenog knjigovodstva Republike Bosne i Hercegovine".

Članak 2.

Ministarstvo obrane, Ministarstvo prostornog uređenja, građevinarstva i zaštite okoliša, Ministarstvo za promet i veze i Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove izvršit će popis, utvrdit će evidenciju i preuzeti u posjed sredstva iz članka 1. ove Uredbe, koja je koristila bivša JNA".

V - Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 15.
      U apelaciji podnijetoj Ustavnom sudu 28. veljače 2003. godine apelantica se žali da su rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-1335/00 od 13. srpnja 2001. godine, i rješenjem Općinskog suda I u Sarajevu, broj I-521/98 od 18. srpnja 2000. godine, povrijeđena njena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), jer nije imala pravo na pošteno i pravično suđenje, obzirom na to da je očito, kako ističe apelantica, na njenu štetu povrijeđen zakon. Tvrdi da ima pravomoćni izvršni naslov (presudu), iz kojeg proizlazi njeno pravo potraživanja po temelju rente i naknade za tuđu pomoć; da je do kolovoza 1991. godine redovito primala dosuđene naknade; da je, uslijed neotklonjivih objektivnih razloga, došlo do zastoja zastarijevanja; da je rok zastarjelosti potraživanja počeo teći tek prestankom ratnog stanja odnosno neposredne ratne opasnosti (1996. godine) pa su, kako je prijedlog za izvršenje podnijet 23. ožujka 1998. godine, sudovi pogrešno primijenili članak 372. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima kada su zaključili da je nastala zastarjelost potraživanja. Apelantica, na koncu, ističe da potraživanja utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom zastarijevaju tek nakon 10 godina.

b) Odgovor na apelaciju

  • 16.
    U odgovoru na apelaciju koji je Kantonalni sud u Sarajevu dostavio Ustavnom sudu 14. listopada 2003. godine se kaže da je povjeritelj-apelantica mogla u razdoblju od 1. rujna 1991. godine do početka 1992. godine podnijeti prijedlog za izvršenje pravomoćne presude nadležnom redovitom sudu u Beogradu protiv SFRJ koja joj je neopravdano prestala plaćati navedene iznose, počevši od kolovoza 1991. godine ili redovitom sudu u Bihaću, koji bi predmet proslijedio stvarno i mjesno nadležnom sudu. Isti je zahtjev povjeriteljica mogla kasnije, u vrijeme agresije i rata, podnijeti tadašnjem Osnovnom sudu u Bihaću, gdje je u to vrijeme stalno boravila, a sud je radio neprekidno i u tijeku rata.
  • 17.
    Međutim, ona tu mogućnost nije iskoristila, pa je tek u ožujku 1998. godine podnijela prijedlog za dozvolu izvršenja prvostupanjskom Općinskom sudu I u Sarajevu, kojim je zahtijevala da joj dužnik Federacija Bosne i Hercegovine - Ministarstvo obrane plati navedene iznose rente i naknade. Prvostupanjski je sud, ističe se dalje u odgovoru, primjenom odredbe članka 372. stavak 1. preuzetog Zakona o obligacijskim odnosima, utemeljeno odbio prijedlog za izvršenje zato što je apelantica izvršni prijedlog podnijela nakon proteka prekluzivnog roka od tri godine u okviru kojeg je mogla zahtijevati naplatu rente i naknade dosuđene prema pravomoćnoj presudi broj P-452/74 od 13. ožujka 1975. godine. I sama apelantica priznaje da je posljednju isplatu navedenih iznosa bivša JNA izvršila u kolovozu 1991. godine.
  • 18.
    Zatim je zastupnik dužnika, Federacije Bosne i Hercegovine, tijekom prvostupanjskog postupka, osim prigovora zastarjelosti potraživanja, istaknuo i prigovor pomanjkanja dužnikove pasivne legitimacije zato što nije u Republici Bosni Hercegovini ostala imovina bivše JNA. Osim toga, navodi se dalje u odgovoru na apelaciju, bivša vojska je odvezla i odnijela sve svoje resurse, izuzev zgrada izgrađenih za vrijeme Austro-Ugarske države, pa pošto je prometni udes izazvao vojnik bivše JNA, to bi ona bila obvezna plaćati dosuđene iznose rente i naknade. Utemeljen je, dakle, prigovor o nedostatku pasivne legitimacije dužnika, Federacije Bosne i Hercegovine, koja je nastala Daytonskim mirovnim sporazumom.
  • 19.
    Oba istaknuta prigovora, zaključuje se dalje u odgovoru na apelaciju Kantonalnog suda u Sarajevu, zastarjelost potraživanja i nedostatak pasivne legitimacije, spadaju u domenu materijalnog prava, na čiju primjenu sud pazi ex officio. Zbog svega iznijetog, valjalo je apelantičin prijedlog za izvršenje odbiti kao neutemeljen.

VI - Dopustivost

  • 20.
    Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 21.
    Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 22.
    Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestupanjsku odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje hoće li koristiti pravni lijek, bez obzira radi li se o redovitom ili izvanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. svibnja 2001. godine).
  • 23.
    U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-1335/00 od 13. srpnja 2001. godine (protiv ovog rješenja nije dozvoljena revizija jer se radi o drugostupanjskom rješenju donesenom u izvršnom postupku) protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, pobijano je rješenje apelantica primila 3. siječnja 2002. godine, a apelaciju je Ustavnom sudu podnijela 27. veljače 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 24.
    Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete iz navedenih članaka glede dopustivosti.
  • 25.
    Slijedi da je predmetna apelacija dopustiva.

VII - Meritum

  • 26.
    Iz navoda apelacije proizlazi da se apelantica žali na povredu ljudskih prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer je prekršeno pravo apelanata na pošteno i pravično javno suđenje pred nepristranim i neovisnim sudom, u konkretnoj građansko-pravnoj stvari. Iz tih razloga, apelantica pobija rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-1335/00 od 13. srpnja 2001. godine, i Općinskog suda I u Sarajevu, broj I-521/98 od 18. srpnja 2000. godine, tvrdeći da su tim rješenjima uskraćena gore navedena prava zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine i Europske konvencije.

Pravo na pravičan postupak

  • 27.
    Pravo na pravičan postupak je zaštićeno člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. Europske konvencije.

Članak II/3.(e)Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje: (...)

(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke".

Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 28.
    Ustavni sud zapaža da se u pitanju prijedloga za izvršenje pravomoćne presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini radi o predmetu građansko-pravne prirode. Ustavni sud, nadalje, smatra da svaka država ima pravo i obvezu funkcionalno organizirati svoj pravni sustav kako bi efikasno štitila Ustavom i Europskom konvencijom zaštićena ljudska prava.
  • 29.
    Ipak, postoji opravdano ograničenje pristupa sudu, kao i ograničenje ostvarivanja građanskih prava u određenim slučajevima, koji su nužni da bi pravni sustav pravilno funkcionirao. U okviru tih ograničenja glede ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi aplikaciju bivšem Europskom povjerenstvu za ljudska prava broj 13674/88, od 14. travnja 1989., u predmetu Cyril Albert Warner v VB). Ovo je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti. Naime, državi je u interesu zadržati pravne odnose koji su trajali određen vremenski period. Pri konkretnom reguliranju ovog pitanja, a prije svega određivanja roka zastarjelosti, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Ashingdane v VB, od 28. svibnja 1985. serija A, broj 93, stavak 57). Zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulirati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava. Nadalje, glede prigovora zastare potraživanja, sudovi su, prije svega, obrazložili svoje odluke navodeći materijalne propise tada važećih zakona o obligacijskim odnosima i Uredbe sa zakonskom snagom o rokovima u sudskim postupcima i upravnom postupku za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja. Apsolutna zastara potraživanja za povremena potraživanja nastupa nakon tri godine od dospijeća potraživanja. Sudovi ističu da je potraživanje nastalo kolovoza 1991. godine, a da je prijedlog za izvršenje podnijet 23. ožujka 1998. godine. Iako su nastupile izvanredne okolnosti 1992. godine izričito je, gore spomenutom Uredbom, precizirano da se zastoj zastarijevanja potraživanja odnosi isključivo na "osobe na vojnoj dužnosti ili dužnosti koja je od neposrednog značaja za obranu zemlje". Apelantica je, mada u ne sasvim regularnim okolnostima, mogla odmah u kolovozu 1991. godine reagirati tužbenim zahtjevom i tražiti isplatu u presudi neprijeporno utvrđenih novčanih potraživanja. Ona to nije uradila sve do 23. ožujka 1998. godine i zato je nastupila zastarjelost potraživanja.
  • 30.
    Dakle, glede pitanja zastarjelosti, Zakon o obligacijskim odnosima zorno propisuje da, protekom roka od tri godine za slučajeve zastarjelosti povremenih davanja, ova prava apsolutno zastarijevaju. Ako prođe rok za zastarjelost, u smislu članka 387. Zakona o obligacijskim odnosima, ne može se više prekidati zastara potraživanja. U tom slučaju nastupa tzv. apsolutna zastarjelost. Od tog momenta, isplata duga ovisi isključivo od volje dužnika - nastupa tzv. naturalna obveza dužnika.
  • 31.
    Ustavni sud smatra da je apelantici u predmetnom slučaju pružena mogućnost da iznese i brani svoje zahtjeve pred nadležnim sudovima tijekom cjelokupnog sudskog postupka, i to na dvije sudske instance pune jurisdikcije. Sudovi su u potpunosti proveli postupak s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja, a apelantica nije pobijala nijednu specifičnu procesnu radnju u postupku donošenja odluka. Nadalje, sudovi su uzeli u obzir sve navode apelantice i dovoljno zorno su obrazložili svoje odluke u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud ocjenjuje da nije došlo do povrede procesnih pravila, koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja.
  • 32.
    Što se tiče pitanja pasivne legitimacije u ovom predmetu,. odnosno odgovora ima li se Federalno ministarstvo obrane smatrati strankom, odnosno dužnikom u izvršnom postupku, odgovor na to pitanje je dat u Uredbi sa zakonskom snagom o preuzimanju sredstava bivše SFRJ u vlasništvo Republike Bosne i Hercegovine. Sukladno tome, Federalno je ministarstvo obrane pasivno legitimirano, odnosno ima se smatrati strankom u postupku. Ali ta pravna kvalifikacija, u konačnom ishodu, ne utiče na suštinu odlučivanja u ovom predmetu.
  • 33.
    Ustavni sud, prema tome, zaključuje da pobijanim presudama nisu povrijeđena apelantičina prava na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

VIII - Zaključak

  • 34.
    Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 35.
    Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.