Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 17. svibnja 2004. godine, donio

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 34/04.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broju AP 127/02, rješavajući apelaciju "Krajina- auto" a.d. Banjaluka, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja

Valerija Galić, sutkinja

Odbija se kao neutemeljena apelacija "Krajina-auto" a.d. Banjaluka, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-1109/00 od 12. ožujka 2002 godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    "Krajina-auto" a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa M. Š., odvjetnica iz Banjaluke, podnio je 29. lipnja 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-1109/00 od 12. ožujka 2002. godine. Ujedno je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi zabranio Skupštini grada Banjaluka da DOO "Rojal Vegas" iz Laktaša dodijeli gradsko građevinsko zemljište označeno kao k.č. br. 10/24 u pov. od 167 m", upisano u z.k. ul. br. 249 k.o. Banjaluka, k.č. br. 10/73 u pov. od 22 m", upisano u z.k. ul. br. 249 k.o. Banjaluka, k.č. br. 10/74 u pov. od 55 m", upisano u z.k. ul. br. 250 k. o. Banjaluka, k.č. br. 10775 (n.d. 5678/2) u pov. od 28 m", upisano u z.k. ul. br. 250 k. o. Banjaluka, do okončanja postupka o apelaciji, te da se Gradu Banjaluka, Odjeljenju za prostorno uređenje, zabrani da izda DOO "Rojal Vegas" iz Laktaša odobrenje za građenje na tom zemljištu do okončanja postupka o apelaciji. Apelant je podnio dopunu apelacije 10. maja 2004. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na temelju članka 21. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, od sudionika u postupku, Vrhovnog suda Republike Srpske i Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske, zatraženo je, 26. veljače 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni je sud Republike Srpske dostavio odgovor na apelaciju 19. ožujka 2004. godine. Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske nije dostavila odgovor na apelaciju u ostavljenom roku od 15 dana.
  • 4.
    Na temelju članka 21. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda Republike Srpske je, 26. ožujka 2004. godine, dostavljen apelantu.

III - Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske, Područna jedinica Banjaluka, Odjeljenje za imovinsko-pravne poslove, rješavajući u predmetu utvrđivanja prvenstvenog prava korištenja gradskog građevinskog zemljišta radi građenja, po zahtjevu DOO "Rojal Vegas" iz Laktaša, donijela je rješenje broj 09-475-27/97 od 8. svibnja 2000. godine kojim se utvrđuje da DOO "Rojal Vegas" iz Laktaša ima prvenstveno pravo korištenja, radi građenja, gradskog građevinskog zemljišta označenog kao k.č. br. 10/24 u pov. od 167 m", upisana u z.k. ul. br. 249 k.o. Banjaluka kao općenarodna imovina, zemljišno-knjižno pravo korištenja Državni osiguravajući zavod Beograd, a posjed "Autoservis" Banjaluka, k.č. br. 20/73 u pov. od 22 m", upisana u z.k.ul. br. 249. Banjaluka kao općenarodna imovina, zemljišno-knjižno pravo korištenja Državni osiguravajući zavod Beograd, a posjed javni i nekategorisani putovi, k.č. br. 10/74 u pov. od 55 m, upisana u z.k. ul. br. 250 k.o. Banjaluka kao općenarodna imovina, zemljišno-knjižno pravo korištenja Državni osiguravajući zavod Beograd, a posjed "Autoservis" Banjaluka, k.č. br. 10/75 u pov. od 28 m", upisana u z.k. ul. br. 25 k.o. Banjaluka kao općenarodna imovina, zemljišno-knjižno pravo korištenja Državni osiguravajući zavod Beograd, a posjed javni i nekategorisani putovi, k.č. br. 10/26 u pov. od 127 m", upisana u z.k. ul. br. 251 k.o. Banjaluka kao društveno vlasništvo, zemljišno-knjižno pravo korištenja i posjed d.o.o. "Rojal Vegas" iz Laktaša i k.č. br. 10/71 u pov. od 18 m", upisana u z.k.ul. br. 252 k. o. Banjaluka kao društveno vlasništvo, zemljišno-knjižno pravo korištenja S. Č., a posjed DOO "Rojal Vegas" iz Laktaša.
  • 7.
    Prvostupanjsko je rješenje doneseno na temelju članka 43. Zakona o građevinskom zemljištu ("Službeni list SRBiH", br. 34/86, 1/90, 29/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 29/94 i 23/98), pošto je utvrđeno da je podnositelj zahtjeva vlasnik zgrade izgrađene na zemljištu k.č. br. 10/26, koja ima karakter trajnog objekta, a koja je prema regulacionom planu predviđena za rušenje radi privođenja zemljišta trajnoj namjeni. Pored toga, prvostupanjski je organ uprave ustvrdio da je apelant (apelant "Krajina-auto" a.d. Banjaluka je pravni slijednik "Autoservis" Banjaluka i o.d.p. "Auto-krajina" Banjaluka) 1962. godine zaključio kupoprodajni ugovor sa Državnim osiguravajućim zavodom Beograd o kupnji zgrade, kao i zemljišta na kojem je izgrađena, označenim kao k.č. br. 10/24 i k.č. br. 10/25. Međutim, u vrijeme zaključenja ovog ugovora na navedenim parcelama nije postojao objekt, a prije njegovog zaključenja 1959. godine je izvršena nacionalizacija predmetnog zemljišta. Prema tome, apelant nije mogao steći trajno pravo korištenja ovog zemljišta. Apelant je sada posjednik parcela označenih kao k.č. br. 10/25 i k.č. br. 10/24 i na njima ima izgrađen privremeni objekt montažnog tipa.
  • 8.
    Protiv prvostupanjskog je rješenja apelant izjavio priziv, smatrajući da je prvostupanjski organ nepotpuno i netočno utvrdio činjenično stanje jer je u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora između njega i Državnog osiguravajućeg zavoda Beograd na parceli k.č. br. 10/25 postojao objekt koji je kasnije, 1969. godine, oštećen u zemljotresu i srušen, a on dobio odobrenje za gradnju privremenog montažnog objekta do izgradnje novog trajnog objekta. Time je apelant stekao pravo trajnog korištenja predmetnog zemljišta i prvostupanjski je organ trebao u njegovu korist utvrditi pravo prvenstvenog korištenja gradskog građevinskog zemljišta radi gradnje. Priziv je odbijen rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka broj 04-475-54/00 od 11. kolovoza 2000. godine.
  • 9.
    Vrhovni je sud Republike Srpske u upravnom sporu po apelantovoj tužbi protiv rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske broj 04-475-54/00 od 11. kolovoza 2000. godine donio presudu broj U-1109/00 od 12. ožujka 2002. godine, kojom se tužba odbija kao neutemeljena. Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj je sud našao da je tužena strana pravilno postupila kada je donijela pobijani akt, te je za svoju odluku dala razvidne i potpune razloge i pravilno se pozvala i na odgovarajuće zakonske propise u smislu kojih je donijet pobijani akt.

IV - Relevantni propisi

  • 10.
    U Zakonu o građevinskom zemljištu ("Službeni list SRBiH", br. 34/86, 1/90, 29/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 29/94 i 23/98) - relevantne odredbe glase:

"Članak 31.

(1) Prvenstveno pravo korištenja zemljišta radi građenja ima raniji vlasnik neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta, koje obuhvaća više od polovice površine građevinske parcele i ako ukupna površina zemljišta koje je bilo u njegovom vlasništvu nije manja od površine građevinske parcele.

Članak 43.

Š...Ć

(2) Ako se zgrada na temelju rješenja nadležnog općinskog organa uprave ukloni zbog dotrajalosti ili sruši uslijed djelovanja više sile, njen vlasnik ima prvenstveno pravo korištenja zemljišta radi građenja pod uvjetom da je na toj građevinskoj parceli regulacionim planom, odnosno urbanističko-tehničkim planom predviđena izgradnja zgrade na koju može imati pravo vlasništva."

V - Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 11.
      Apelant ističe da je pobijanim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak u građanskim stvarima, te pravo na imovinu zbog pogrešno i nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Povrede navedenih prava zrcale se u tome što se apelantu pobijanim odlukama uskraćuje prvenstveno pravo korištenja gradskog građevinskog zemljišta i ustanovljava se u korist druge osobe koja ne ispunjava zakonske uvjete. Navodi da u konkretnom slučaju građevinska parcela ima površinu od 417 m" i čini je šest izdvojenih parcela, od kojih je na četiri, u ukupnoj površini od 272 m", apelant isključivi nositelj privremenog prava korištenja, pa je trebalo primijeniti odredbu članka 31. stavak 1., a ne članka 43. stavak 2. Zakona o građenju i utvrditi prvenstveno pravo korištenja radi građenja u njegovu korist.
    • 12.
      Donošenje privremene mjere je apelant zahtijevao jer je prvostupanjsko rješenje postalo pravomoćno i izvršno, pa bi mu njegovo izvršenje nanijelo nenadoknadivu štetu.
  • b)
    Odgovor na apelaciju
    • 13.
      U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud Republike Srpske navodi da u cjelini ostaje pri navodima iz obrazloženja pobijane presude i smatra da tom presudom nije povrijeđeno nijedno zaštićeno ljudsko pravo apelanta, te je apelacija neutemeljena.

VI - Dopustivost

  • 14.
    Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 15.
    U konkretnom se slučaju postupak pred sudom odnosi na utvrđivanje građanskih prava apelanta, pa prema tome, Ustavni sud ima nadležnost ratione materiae da ispita pravičnost postupka u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
  • 16.
    Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 17.
    Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestupanjsku odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje hoće li koristiti pravni lijek, bez obzira radi li se o redovitom ili izvanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. svibnja 2001. godine).
  • 18.
    U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda Republike Srpske protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, pobijanu je presudu apelant primio 14. svibnja 2002. godine, a apelaciju je podnio 29. lipnja 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 19.
    Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b), članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete iz navedenih članaka glede dopustivosti.
  • 20.
    Slijedi da je predmetna apelacija dopustiva.

VII - Meritum

  • 21.
    Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava na pravičan postupak u građanskim stvarima i pravo na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 22.
    Ove ustavne odredbe odgovaraju članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

  • 23.
    Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje: (...)

(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke".

  • 24.
    Ustavni sud ponavlja da se postupak pred sudom u konkretnom slučaju odnosi na građanska prava apelanta, te se članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjuje u danom slučaju. Prema tome, ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije.
  • 25.
    Pravičnost postupka se ocjenjuje na temelju postupka kao cjeline (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68. i odluku Ustavnog suda, U 63/01, od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
  • 26.
    Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudskog odlučenja u određenom pravcu, s obzirom da to omogućuje apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, članak 6. stavak 1. Europske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u tijeku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi presudu Ustavnog suda, U 62/01, od 5. travnja 2002. godine, točka 19., objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02).
  • 27.
    Ustavni sud, općenito govoreći, nije nadležan da vrši provjeru utvrđivanja činjenica niti da tumači pravilnost odluka nižih sudova, osim ukoliko odluka nižih sudova krši ustavna prava. To je u slučaju kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, te u slučaju kad je primjena prava bila očito proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravičan postupak, pristup sudu, efikasan pravni lijek i drugi slučajevi (vidi odluku Ustavnog suda, U 29/02, od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
  • 28.
    Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud Republike Srpske odluku donio u nejavnoj sjednici gdje je, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, razmatrao samo procesna i pravna pitanja. Sud je primijenio određene zakonske odredbe u predmetu, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je utemeljena. Apelant nije naveo niti jednu posebnu procesnu metodu donošenja pobijane presude, za koju smatra da mu je njome povrijeđeno pravo na pravičan postupak. Što se tiče samih apelantovih navoda iz treće rečenice točke 11. ove odluke, Ustavni sud smatra da sud nije zlouporabio pozitivno-pravne odredbe na kojima se temelji odluka, te da Ustavni sud nije nadležan taj aspekt preispitivati, sve dok se radi o tumačenju navedenih odredbi.
  • 29.
    Uzimajući u obzir dojam koji ostavlja postupak kao cjelina, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na imovinu

  • 30.
    Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje:

(...)

(k) Pravo na imovinu.

(...)".

  • 31.
    Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi:

"Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 32.
    Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stavka i koje jeste opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stavka, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavku dva ovog članka, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. rujna 1982. godine, serija A broj 52, stavak 61).
  • 33.
    Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti (vidi odluku Ustavnog suda, U 12/01 od 25. veljače 2002. godine, točka 28., "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 20/02). S druge strane, pojam "imovina" koji se javlja u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, ne treba tumačiti na restriktivan način, nego ga treba shvatiti tako da uključuje i stečena prava.
  • 34.
    U konkretnom slučaju apelant ima posjed i stečeno pravo privremenog korisnika na dijelu građevinske parcele na kojoj je, odlukom prvostupanjskog upravnog organa, utvrđeno prvenstveno pravo korištenja kao trajno pravo u korist druge osobe. Ovo predstavlja zakonsko pravo sa ekonomskom vrijednošću koje se može smatrati imovinom apelanta, pa slijedi da se postupak tiče prava na mirno uživanje imovine. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li bilo kršenja prava na imovinu apelanta.
  • 35.
    Ustavni sud uočava da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članku 1 Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Drugim riječima, apelant nije naveo predstavlja li pobijana presuda "lišavanje" imovine u smislu druge rečenice stavka 1. ovoga članka, "nadziranje korištenja imovine" u smislu stavka 2. ovoga članka, ili miješanje sa pravom na mirno uživanje na imovinu u smislu prve rečenice stavka 1. ovoga članka. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se radi o lišavanju imovine jer se konstituiranjem trajnog prava korištenja gradskog građevinskog zemljišta, kao jačeg prava na strani druge osobe, apelant lišava svog dosadašnjeg prava privremenog korisnika i posjednika.
  • 36.
    Sukladno drugoj rečenici stavka 1. članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, država ima pravo lišiti nekoga imovine u "javnom interesu" i "pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava". Primjenjujući ovu rečenicu na konkretan slučaj, to znači da Ustavni sud mora utvrditi je li lišavanje apelantovog prava, kao privremenog korisnika građevinskog zemljišta, bilo (a) zakonski predviđeno, (b) sukladno javnom interesu. Osim toga, a sukladno sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava, lišavanje imovine mora biti sukladno principu proporcionalnosti, tj. razuman odnos između sredstava koja su zakonom propisana i cilja koji se želi postići. Takva se proporcionalnost ne može podržati ako je na pojedinca stavljen "pretjeran" teret (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Lithigow i drugi protiv Velike Britanije, od 8. srpnja 1986. godine, serija A broj 102, stavak 120).
  • 37.
    Ustavni sud primjećuje da je lišavanje imovine predviđeno Zakonom o građenju. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da je, s jedne strane, apelant imao razvidnu zakonsku osnovu za definiranje svoje pravne pozicije i modaliteta ostvarivanja svojih prava, a s druge strane, da je presuda suda, koju apelant pobija, ukazala na razvidnu pravnu osnovu za svoju opravdanost s formalne točke motrišta.
  • 38.
    Sljedeće pitanje, koje se nameće u svezi ovog ustavnopravnom spora, jeste predstavlja li citirana zakonska odredba, kao takva, izraz javnog interesa. Javni interes postoji u činjenici da je država zainteresirana za efikasno funkcioniranje pravnog sustava i u tako značajnoj oblasti kao što je urbanističko planiranje i građenje na gradskom građevinskom zemljištu, odnosno za privođenje ovog zemljišta trajnoj namjeni i time unapređenje njegove kvalitete. Privođenje gradskog građevinskog zemljišta trajnoj namjeni u odnosu na privremeno korištenje i privremene objekte predstavlja unapređenje javnog interesa.
  • 39.
    U konačnici, Ustavni sud mora razmotriti je li zakonsko rješenje proporcionalno cilju koji se želi postići. Ustavni sud smatra da je utvrđeno pravo vlasnika zgrade, koja je na temelju rješenja nadležnog organa uprave uklonjena zbog dotrajalosti ili srušena uslijed više sile, da ima prvenstveno pravo korištenja zemljišta radi građenja pod danim urbanističkim uvjetima, proporcionalno cilju koji se želi postići, a to je omogućavanje vlasniku ponovne izgradnje imovine. Ovo ne može predstavljati pretjeran teret za drugu stranu tim prije što se ovo pravo utvrđuje u postupku pred organom uprave, odnosno sudom, pa objema stranama na raspolaganju stoje adekvatna pravna sredstva i proceduralne garancije.
  • 40.
    Ustavni sud napominje da je prizivna jurisdikcija Ustavnog suda (članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine), sukladno ustaljenoj praksi, ograničena na "pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu", i Ustavni sud, prema tome, nije nadležan preispitivati odluke redovitih sudova glede tumačenja i primjene nižerangiranog prava, sve dok te odluke ne zanemaruju ustavna prava ili ih pogrešno primjenjuju, uključujući slučajeve kada je primjena prava očito proizvoljna. S obzirom da Ustavni sud ne vidi zlouporabu prava u ovom slučaju, navodi apelanta se moraju odbiti kao neutemeljeni.
  • 41.
    Sukladno navedenom, Ustavni sud zaključuje da pobijana presuda nije povrijedila pravo apelanta na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

VIII - Zaključak

  • 42.
    Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 43.
    Obzirom na odluku Ustavnog suda, u ovom predmetu nije nužno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenjem privremene mjere.
  • 44.
    Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.