Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 17. svibnja 2004. godine, donio

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 34/04.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj U 94/03, rješavajući apelaciju M. T., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja

Valerija Galić, sutkinja

Odbija se kao neutemeljena apelacija M. T., iz Modriče, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-156/02 od 4. srpnja 2002. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    M. T. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Modriče, koju zastupa V. G., odvjetnica iz Lukavca, podnijela je 10. rujna 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-156/02 od 4. srpnja 2002. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na temelju članka 21. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog je suda 8. prosinca 2003. i 20. ožujka 2004. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Odgovor na apelaciju nije dostavljen.

III - Činjenično stanje

Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.

  • 4.
    Apelantica je, 15. ožujka 1999. godine, podnijela zahtjev Skupštini općine Lukavac za vraćanje u posjed stana na kojem postoji stanarsko pravo.
  • 5.
    Predmetni stan se nalazi u Lukavcu, u ulici Ratka Perića, C-6, stan broj 10, kat II, ukupne površine 66,70 m". Stan je na korištenje dobio B. S., bivši apelantičin suprug 17. srpnja 1987. godine od SOUR KHK "Boris Kidrič", Radna organizacija KHI OOUR Željeznički promet Lukavac, na temelju Rješenja broj 25/2-11-12/87 od 17. srpnja 1987. godine i Ugovora o korištenju stana sa SIZ Lukavac, Temeljna zajednica stanovanja, broj 2/6-41/88 od 17. svibnja 1988. godine.
  • 6.
    Brak između apelantice i B. S. je rastavljen 7. studenoga 1990. godine na temelju pravomoćne presude Općinskog suda Lukavac (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-66/90 od 17. studenoga 1990. godine. Faktični je prekid bračne zajednice nastupio prije rastave braka, kada je iz predmetnog stana odselio B. S., koji je zasnovao novu bračnu zajednicu. U predmetnom stanu nastavila je živjeti apelantica sa punoljetnom kćerkom i malodobnim sinom iz braka sa B. S. sve do 15. svibnja 1992., kada je apelantica napustila stan sa članovima svog kućanstva.
  • 7.
    Stan je proglašen napuštenim i B. S., bivši apelantičin muž, podnio je 15. ožujka 1999. godine zahtjev nadležnom organu uprave Općine Lukavac za povrat stana u posjed, od kojeg je odustao 29. ožujka 1999. godine pismenim zahtjevom navedenom organu uprave. Na predmetnom su stanu stanarsko pravo imala oba bračna druga. Nadležni je općinski organ uprave, Zaključkom broj 04/5-23-9-495/99 od 29. ožujka 2000. godine, obustavio postupak za povrat predmetnog stana u posjed.
  • 8.
    U tom je razdoblju stan koristio privremeni korisnik V. T., iz Lukavca, na temelju usmenog dogovora sa B. S. - nositeljem stanarskog prava prema kojem je bio obvezan isplatiti B. S. 15.000 KM za odustajanje od zahtjeva za povrat stana.
  • 9.
    Privremeni je korisnik B. S. isplatio 5.000 KM za trajno korištenje stana, koji je privremeni korisnik namjeravao otkupiti nakon okončanju postupka. Prema navedenom dogovoru, preostali dio novca naknadno bi isplatio B. S.
  • 10.
    O navedenim činjenicama apelantica, kao zainteresirana osoba, nije bila obaviještena.
  • 11.
    Apelantica je 22. svibnja 2000. godine podnijela Općinskom sudu prijedlog protiv protivnika B. S., kojim od tog suda traži da nju odredi kao nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu.
  • 12.
    Općinski je sud, rješenjem broj Ri-8/01 od 6. srpnja 2001. godine, odbio apelantičin zahtjev za utvrđivanje statusa nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu.
  • 13.
    Kantonalni sud Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), rješenjem broj Gž-1243/01 od 18. siječnja 2002. godine, odlučujući o apelantičinom prizivu protiv rješenja Općinskog suda, broj Ri-8/01 od 6. srpnja 2001. godine, priziv je odbio i potvrdio prvostupanjsko rješenje.
  • 14.
    Kantonalni je sud također zaključio da se, zbog činjenice da je prestalo stanarsko pravo, nisu ispunili uvjeti da se bilo koja strana u sudskom postupku odredi za nositelja stanarskog prava i da su neutemeljeni apelantičini navodi koji se odnose na okolnosti koje su odlučne za određivanje nositelja stanarskog prava u slučaju rastave braka (članak 20. stavak 1. Zakona o stambenim odnosima).
  • 15.
    Vrhovni je sud, presudom broj Rev-156/02 od 4. srpnja 2002. godine, odbio kao neutemeljenu apelantičinu reviziju protiv rješenja Kantonalnog suda, broj Gž-1243/01 od 18. siječnja 2002. godine, pozivajući se na navedene razloge drugostupanjskog suda.

IV - Relevantni propisi

  • 16.
    Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 11/98).

"Članak 3.

Nositelj stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog obiteljskog kućanstva kao što je utvrđeno člankom 6. ZOSO (u daljnjem tekstu: nositelj stanarskog prava) ima pravo na povratak sukladno Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stavak 1. ovog članka primjenjuje se samo na nositelje stanarskog prava koji imaju pravo vratiti se u svoje domove prema članku 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove nakon 30. travnja 1991. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim osobama prema Aneksu VII, osim ako se dokaže da su stanove napustili iz razloga koji su potpuno nevezani za sukob.

(...).

Članak 4.

Nositelj stanarskog prava iz članka 3. stavak 1. ovog zakona ima pravo tražiti vraćanje stana u posjed.

Zahtjev za vraćanje stana u posjed podnosi se općinskom organu uprave nadležnom za stambene poslove, ako zakonom kantona-županije nije drukčije određeno.

Zahtjev se podnosi pismeno, uz potpis nositelja stanarskog prava ili usmeno, osobno ili putem punomoćnika.

Zahtjev treba sadržati:

  • 1.
    podatke o stanu;
  • 2.
    dokaze da je podnositelj zahtjeva nositelj stanarskog prava odnosno član njegovog obiteljskog kućanstva;
  • 3.
    nadnevak kad se nositelj stanarskog prava namjerava vratiti u stan, ali ne kasnije od godinu dana nakon podnošenja zahtjeva i
  • 4.
    podatke o boravištu nositelja stanarskog prava i članova njegovog obiteljskog kućanstva u vrijeme podnošenja zahtjeva.

Članak 5.

Zahtjev za vraćanje stana u posjed mora se podnijeti u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Ukoliko nositelj stanarskog prava ne podnese zahtjev u roku iz prethodnog stavka prestaje mu stanarsko pravo".

Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 11/98, 39/98 12/99 i 19/99).

"Članak 19.

Nositelj stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedna osoba.

Ako je ugovor o korištenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom kućanstvu, nositeljem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug.

Kad su u smislu prethodnog stavka oba bračna druga nositelji stanarskog prava, pa jedan od njih umre, ili trajno prestane koristiti stan, drugi bračni drug ostaje sam nositelj stanarskog prava, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

Članak 20.

Ako se u slučaju rastave braka raniji bračni drugovi, koji su zajednički nositelji stanarskog prava, ne sporazumiju koji će od njih ostati nositelj stanarskog prava o tome, po zahtjevu jednog od njih, odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku, vodeći računa o stambenim potrebama oba bračna druga, njihove djece i drugih osoba koje zajedno s njima stanuju, o razlozima iz kojih je brak rastavljen, kao i o drugim socijalnim okolnostima.

Raniji bračni drug, koji je po odluci suda prestao biti nositeljem stanarskog prava, dužan je iseliti iz stana zajedno sa korisnicima stana, koji čine njegovo obiteljsko kućanstvo, kada mu se osigura nužni smještaj.

Na prijedlog davatelja stana na korištenje nadležni sud može odlučiti da se bračni drug koji bi zbog rastave braka ostao kao nositelj stanarskog prava na tome stanu, preseli u drugi stan koji nudi davatelj stana na korištenje, ako taj stan zadovoljava potrebe nositelja stanarskog prava koji ostaje u stanu i ako osigura prostorije za nužni smještaj drugom bračnom drugu".

Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 42/98 i 3/99).

"Članak 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Članak 3.

Stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile tijekom postupka. One se mogu odreći svog zahtjeva, priznati zahtjev protivnika i nagoditi se.

Sud neće uvažiti raspolaganje stranaka koja su protivna s prisilnim propisima i pravilima morala društva".

Zakon o vanparničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 2/98).

"Članak 2.

(...)

U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako zakonom nije drukčije određeno".

V - Apelacija

  • 17.
    Apelantica se žali da su zaključkom Službe za komunalne i stambene poslove mjesnih zajednica Općine Lukavac, broj 04/5-23-9-495/99 od 29. ožujka 2000. godine, te rješenjem Općinskog suda, broj R1-8/01 od 6. srpnja 2001. godine, rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-1243/01 od 18. siječnja 2002. godine, i presudom Vrhovnog suda, broj Rev-156/02 od 4. srpnja 2002. godine, povrijeđena njena ustavna prava iz članka II/3.(f) i (k) čl. II/4. i II/5. Ustava BiH i Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, te čl. 8., 13., 14., i 17. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
  • 18.
    Apelantica predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine pobijane sudske odluke i predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

VI - Dopustivost

  • 19.
    Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 20.
    Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 21.
    U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda, broj Rev-156/02 od 4. srpnja 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, pobijanu je presudu apelantica primila 7. kolovoza 2002. godine. S obzirom na to da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 10. rujna 2002. godine, apelacija je pravodobna, tj. podnesena je u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, jer nije ustanovljen nijedan od slučajeva zbog kojeg apelacija ne bi bila dopustiva.
  • 22.
    Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete iz navedenih članaka glede dopustivosti.

VII - Meritum

  • 23.
    Apelantica se žali da su joj pobijanom presudom Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda povrijeđena prava iz članka II/3.(f) i (k), čl. II/4. i II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 8., 13., 14. i 17. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
  • 24.
    a) Pravo na mirno uživanje imovine - članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje:

(...)

(k) Pravo na imovinu.

(...)".

Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi:

"Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 25.
    Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo je pravilo, navedeno u prvom stavku, opće prirode i iskazuje princip o mirnom uživanju imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici tog stavka, obuhvaća lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavku, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadziranja korištenja imovine, sukladno javnim interesima. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine te ih, zato, treba tumačiti u svjetlu općeg principa, iskazanog u prvom pravilu.
  • 26.
    Pojmove "imovina" i "vlasništvo", koji se javljaju u članku 1. Protokola broj 1, ne treba tumačiti na restriktivan način, nego ih treba shvatiti tako da uključuju i stečena prava pojedinca, kao što su novčana potraživanja i druge ekonomske vrijednosti. S druge strane, članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju štiti samo postojeće vlasništvo i imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti (vidi Europski sud za ljudska prava, presuda u slučaju Marcks protiv Belgije, tom 31, stavak 50; Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 37/00, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02 i Odluka broj U 12/01, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/02).
  • 27.
    Ustavni sud zapaža da iz spisa predmeta slijedi, a to među strankama nije ni prijeporno, da nijedna od stranaka (apelantica i njen protivnik u sporu B. S.) nije u posjedu predmetnog stana, i to B. S. od rastave braka sa apelanticom od 1990. godine, a apelantica od izbijanja ratnih djelovanja u Bosni i Hercegovini 1992. godine. Glede utemeljenosti apelantičinog zahtjeva da se ona odredi za nositeljicu stanarskog prava na predmetnom stanu, kao bitno pitanje postavilo se jesu li stranke u sporu, koja od njih i kada podnijele zahtjev nadležnom organu za vraćanje stana u posjed u smislu odredbi Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom sudskom postupku nedvojbeno utvrđeno da je apelantičin protivnik B. S. odustao od zahtjeva za povrat stana i da je postupak po njegovom zahtjevu obustavljen, te da apelantica nije ni podnosila zahtjev za povrat stana, kako nadležnom općinskom organu uprave, tako ni Povjerenstvu za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica (CRPC). Ovakvo činjenično utvrđenje apelantica nije ni u prizivu pobijala. Kod ovakvog stanja stvari Ustavni sud smatra pravilnim zaključak sudova prema kojem je i apelantici i njenom protivniku u sporu prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu suglasno članku 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a slijedom toga i zaključak da je apelantičin zahtjev da se ona utvrdi nositeljem stanarskog prava na predmetnom stanu neutemeljen i da ga, kao takvog, treba odbiti. Na isti način Ustavni sud primjećuje da su irelevantni apelantičini prigovori da ona nije bila nositelj stanarskog prava na ovom stanu, već da je to bio njen protivnik u sudskom postupku, tj. njen bivši suprug, koji je bez njenog znanja odustao od zahtjeva za povrat stana, jer je apelantica po članku 19. Zakona o stambenim odnosima bila sunositeljica stanarskog prava, a u svakom slučaju član obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava suglasno članku 6. navedenog zakona pa je u tom svojstvu, neovisno od svog protivnika u ovom sporu kao nositelja stanarskog prava, mogla podnijeti zahtjev za vraćanje stana u posjed u smislu čl. 3., 4. i 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. To je, uostalom, i bio apelantičin interes, budući da je ona od suda zatražila da nju odredi za nositeljicu stanarskog prava. Ustavni sud iz istog razloga smatra suvišnim i apelantičine prizivne navode koji se odnose na okolnosti odlučne za određivanje nositelja stanarskog prava u slučaju rastave braka (članak 20. stavak 1. Zakona o stambenim odnosima) jer zbog same činjenice prestanka stanarskog prava nisu ispunjeni uvjeti da se bilo koja od stranaka u predmetnom sporu odredi za nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu.
  • 28.
    b) Pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske koje štiti članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 8. Europske konvencije, i pravo na djelotvoran pravni lijek koje štiti članak 13. Europske konvencije

Članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje:

(...)

(f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje".

  • 29.
    Ustavni sud naglašava da članak 8. Europske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog doma i predviđa nemiješanje vlasti u ovo pravo, osim u slučajevima koji su definirani stavkom 2. ovog članka. Međutim, u konkretnom slučaju apelantica ne navodi nikakvo miješanje kada je u pitanju njen dom, već smatra da ima pravo dobiti adekvatan stan, dakle, predmet njenog priziva je pravo na stjecanje stana, a ne miješanje u već stečeno pravo. Sukladno navedenom, Ustavni sud zaključuje da članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članak 8. Europske konvencije, nije povrijeđen.
  • 30.
    c) Članak 13. Europske konvencije glasi:

"Svatko čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima, čak i onda kada su povredu ovih prava i sloboda učinile osobe u vršenju svoje službene dužnosti".

  • 31.
    Ustavni sud ističe da, prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava, jedino podnositelj koji ima utemeljen zahtjev o povredi svojih prava iz Europske konvencije ima pravo, prema članku 13. Europske konvencije, na efektivan pravni lijek (Europski sud za ljudska prava, Silver i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. ožujka 1913., serija A, broj 64). Ustavni sud dvoji da bi se apelantica u ovom slučaju mogla utemeljeno pozvati na povredu prava iz Europske konvencije. U svakom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je apelantica imala na raspolaganju efektivna pravna sredstva. Protiv presude Općinskog suda mogla je uložiti priziv Kantonalnom sudu, a protiv presude Kantonalnog suda izjaviti reviziju Vrhovnom sudu. Uostalom, sve pravne lijekove pred navedenim sudovima apelantica je i iskoristila i o tim lijekovima su sudovi donijeli odgovarajuće presude.
  • 32.
    Slijedi da članak 13. Europske konvencije, u konkretnom slučaju, nije povrijeđen.
  • 33.
    d) Zabrana diskriminacije - članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim člankom ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status."

Apelantičini prizivi odnose se, u suštini, na diskriminaciju uživanja njenog prava na imovinu i dom pod općim i jednakim uvjetima, kao i na jednakost pred zakonom glede ovih prava.

  • 34.
    Ustavni je sud prethodno utvrdio neutemeljenim apelantičin zahtjev da se ona utvrdi nositeljem stanarskog prava na predmetnom stanu, odnosno da joj se stan preda u posjed jer je propustila da, u smislu čl. 6. i 19. Zakona o stambenim odnosima, odnosno sukladno čl. 3., 4. i 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, podnese zahtjev da se ona utvrdi nositeljem stanarskog prava, odnosno za predaju stana u posjed, i da je suvišno razmatrati njen zahtjev po temelju rastave braka prema članku 20. stavak 1. Zakona o stambenim odnosima. Pored toga, apelantica nije dostavila nijedan dokaz koji bi pokazao da je ona tretirana različito od ostalih osoba koje su se nalazile u istoj situaciji. Slijedi, stoga, da apelantica nije bila podvrgnuta diskriminaciji u značenju članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije s obzirom da niti iz spisa ovog premeta, a ni iz apelantičinih navoda, ne proizlazi povreda načela zabrane diskriminacije u bilo kojem obliku.
  • 35.
    e) Pravo na povratak - članak II/5. Ustava BiH
  • 36.
    Ustavni sud će, nadalje, ispitati je li pobijana presuda povrijedila apelantičino pravo na povratak zaštićeno člankom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, koji glasi:

"Sve izbjeglice i raseljene osobe imaju pravo slobodno se vratiti u svoje domove. One imaju pravo, sukladno Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, da im se vrati imovina koje su bile lišene tijekom neprijateljstava od 1991. i da im se dadne naknada za svu takvu imovinu, koja im se ne može vratiti. Sve obveze ili izjave vezane za takvu imovinu, a koje su date pod prisilom, ništave su."

  • 37.
    Ova odredba Ustava Bosne i Hercegovine odražava specifičnu situaciju u državi kao rezultat rata i pokazuje određenje ustavotvorca da ukloni posljedice rata s ciljem ponovne uspostave multietničkog i multikulturnog društva. Pored konkretnog prava na povrat imovine, ovaj član sadrži opće pravo na povratak svojim domovima. Članak II/5. Ustava Bosne i Hercegovine štiti pravo izbjeglica i raseljenih osoba da se slobodno vrate u svoja mjesta, tj. u svoje gradove i sela.
  • 38.
    Uživanje ovog prava može biti ugroženo kada osobi nije data mogućnost da se vrati u svoj dom, što je osnova za njegovo življenje na određenom mjestu. Budući da povreda prava na pravično suđenje ili povreda nekog drugog prava iz članka II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, presudom nekog od sudova u Bosni i Hercegovini, može otežati povratak izbjeglica i raseljenih osoba svojim ranijim domovima, te može uticati negativno na povratak zagarantiran člankom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, Ustavni je sud ustanovio da u konkretnom slučaju pobijana presuda Vrhovnog suda ne povređuje apelantičino pravo na imovinu, dom i druga navedena prava. Ustavni sud, stoga, smatra da je apelantica imala mogućnost podnijeti zahtjev za povrat stana u zakonom ustanovljenim rokovima, ali s obzirom da ona to nije učinila, pobijana presuda ni na koji način ne ograničava njeno pravo na povratak koje je zaštićeno člankom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 39.
    Prema navedenom, pobijana presuda Vrhovnog suda nije povrijedila članak II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII - Zaključak

  • 40.
    Na temelju članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 41.
    Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.