Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 17. svibnja 2004. godine, donio

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 34/04.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj U 45/03, rješavajući apelaciju V. B., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudac

Odbija se kao neutemeljena apelacija V. B., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev. 38/00 od 22. travnja 2000. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    V. B. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mrkonjić-Grada, koju zastupa G. M., odvjetnik iz Banjaluke, podnijela je 13. prosinca 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev. 38/00 od 22. travnja 2000. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na temelju članka 21. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, zatražen je odgovor na apelaciju od Vrhovnog suda 10. listopada 2003., a od DP "Zadružne trgovine" 13. listopada 2003. godine. Vrhovni je sud odgovor na apelaciju dostavio 28. listopada 2003., a DP "Zadružna trgovina" 3. studenoga 2003. godine. Ustavni je sud 2. travnja 2004. godine, na temelju članka 25. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovore sudionika u postupku dostavio apelantu.

III - Činjenično stanje

  • 3.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 4.
    M. B., apelantičin muž, bio je vlasnik kuće u Mrkonjić-Gradu u površini od 90 m2 i dvorišta u površini od 70 m", upisane na k.č. 24/31, p.l. 138, k.o. Mrkonjić-Grad. U kući je bio smješten poslovni prostor. Nakon završetka Drugog svjetskog rata došlo je, odlukom Financijskog odsjeka Općine Mrkonjić-Grad, broj 03/3-16/22 10-4 od 8. travnja 1959. godine, do nacionalizacije imovine. DP "Zadružna trgovina", sa sjedištem u Mrkonjić-Gradu, kod koje je M. B. bio uposlen, ušla je u poslovni prostor. Odluka o nacionalizaciji je, nakon uloženog priziva, poništena. Ipak, DP "Zadružna trgovina" je ostala u posjedu kuće. Navedenu imovinu naslijedila je apelantica rješenjem o nasljeđivanju.
  • 5.
    Apelantica je, 14. travnja 1997. godine, podnijela tužbu Osnovnom sudu u Mrkonjić-Gradu protiv DP "Zadružna trgovina" za predaju u posjed navedene kuće. Apelantica sebe smatra vlasnicom kuće te je, da bi dokazala tu činjenicu, Osnovnom sudu donijela na uvid preslik katastarskog izvoda posjedovnog lista kao i uvjerenje o nasljeđivanju. DP "Zadružna trgovina" je odgovorila na tužbu protutužbom radi utvrđivanja valjanosti kupoprodajnog ugovora od 30. travnja 1964. godine.
  • 6.
    Apelantica tvrdi da su u spis uložena "dva neovjerena ugovora datirana sa 30. travnja 1964. godine, ali sa različitim sadržajem". Prvim ugovorom ugovorena je kupoprodaja prijepornih nekretnina i cijena od 2.000.000 tadašnjih dinara i isplata cijene u dvije rate (prva rata do 20. rujna 1964. i druga rata do 1. svibnja 1965. godine). Drugim ugovorom je konstatirano da je kupoprodajna cijena plaćena, a porez na promet uplaćen. "Međutim", navodi apelantica, "nijedan ugovor nije ovjeren iako nije bilo nikada smetnji za ovjeru ugovora, te da je isplaćena kupoprodajna cijena prodavaču isti bi ga potpisao u sudu." Apelantica, štoviše, navodi nelogičnost u jednom od ugovora da je kupac 12. studenoga 1969. godine platio porez na promet, iako je ugovor datiran 30. travnja 1964. godine.
  • 7.
    Presudom broj P.129/97 od 28. studenoga 1997. godine, Osnovni je sud u Mrkonjić-Gradu odbio tužbu kao neutemeljenu. Taj je sud nakon dokaznog postupka zaključio da je kupoprodajni ugovor valjan, i da je na temelju njega DP "Zadružna trgovina" stekla pravo vlasništva na prijepornim nekretninama. U obrazloženju presude je, inter alia, navedeno da je "neprijeporno da je tadašnji ravnatelj "Zadružne trgovine" Uredu za katastar SO Mrkonjić-Grad podnosio zahtjev za izdavanje posjedovnih listova, a radi ovjere spomenutog ugovora kod nadležnog suda. Ugovori nisu ovjereni, a ravnatelj P. se ne sjeća zbog čega nisu".
  • 8.
    Apelantica je, potom, uložila priziv Okružnom sudu u Banjaluci. U svom je prizivu apelantica, između ostalog, izrazila dvojbu u vjerodostojnost iskaza svjedoka, valjanost potpisa na ugovorima, te činjenicu da je na drugom ugovoru, u točki IV, navedeno da je "dana 12. studenoga 1969. godine, kupac izvršio plaćanje poreza na promet". Okružni je sud presudom broj Gž.1058/98 od 21. listopada 1999. godine odbio priziv i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju se, između ostalog, navodi da je ugovor vjerojatno "antidatiran", pa iz toga razloga postoji nelogičnost u nadnevcima plaćanja poreza na promet i sastavljanja ugovora. Osim toga, taj se sud osvrnuo na činjenicu da je apelantica čekala više od 30 godina od zaključenja ugovora da pokrene postupak.
  • 9.
    Apelantica je, kao posljednji pravni lijek, uložila reviziju. Svojom je presudom broj Rev-38/00 od 22. travnja 2000. godine, Vrhovni sud djelomično udovoljio reviziji, a ostali dio revizije odbio kao neutemeljen. Sud je presudio da se "Zadružna trgovina" ne može smatrati vlasnikom kuće pošto kao takva nije zavedena u katastru, ali da je ugovor valjan pravni posao. Sud je, međutim, odbio apelantičin zahtjev za vraćanje kuće u posjed, jer se ugovor iz 1964. godine može smatrati pravomoćnim.
  • 10.
    Nezadovoljna odlukom Vrhovnog suda, apelantica je podnijela apelaciju Ustavnom sudu.

IV - Relevantni propisi

  • 11.
    Zakon o prometu nepokretnosti ("Službeni list SRBiH", br. 38/78, 4/89, 29/90, 22/91 i "Službeni list RBiH", br. 21/92, 3/93, 17/93, 13/94, 18/94 i 33/94)

Članak 46. glasi:

"Ugovori o prometu nepokretnosti, zaključeni do stupanja na snagu ovog zakona, iako nisu sačinjeni u pismenoj formi punovažni su ako su ugovorne strane do stupanja na snagu ovog zakona izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obveze koje iz ugovora nastaju.

Ugovori o prometu nepokretnosti, zaključeni u pismenoj formi prije stupanja na snagu ovog zakona, ako nisu izvršeni među strankama do stupanja na snagu ovog zakona, ostaju na snazi ako ugovarači izvrše ovjeru potpisa na ugovoru u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona."

V - Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 12.
      Apelantica tvrdi da je došlo do povrede članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).
  • b)
    Odgovor na apelaciju
    • 13.
      U svom odgovoru na apelaciju, od 28. listopada 2003. godine, Vrhovni je sud ostao pri navodima iz pobijane presude.
    • 14.
      DP "Zadružna trgovina", u svom odgovoru na apelaciju od 3. studenoga 2003. godine, navodi da je neprijeporno da je apelantičin prednik ponudio ovom poduzeću kupnju prijepornih nekretnina, da je zaključen valjan ugovor, te da je u ovom slučaju Europska konvencija ispoštovana.

VI - Dopustivost

  • 15.
    Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 16.
    Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 17.
    Kupoprodajni ugovor je potpisan 1964. godine, tj. prije 14. prosinca 1995. godine kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu. Kako to predviđaju opće priznate odredbe međunarodnog prava, Ustav se ne može primjenjivati retroaktivno. Dakle, Ustavni sud, u principu, nije kompetentan razmatrati događaje koji su se desili prije 14. prosinca 1995. godine. S druge strane, apelantica tvrdi da nije imala pravičan postupak. Ustavni sud primjećuje da je cjelokupan postupak pokrenut nakon 14. prosinca 1995. godine. Prema tome, Ustavni sud jeste nadležan odlučivati o pitanju jesu li ili ne parnični postupci koje je apelantica pokrenula nakon 14. prosinca 1995. godine, provedeni sukladno Ustavu Bosne i Hercegovine, tj. Europskoj konvenciji.
  • 18.
    U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda, broj Rev. 38/00 od 22. travnja 2000. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, pobijanu je presudu apelantica primila 12. studenoga 2001. godine, a apelacija je Ustavnom sudu dostavljena 13. prosinca 2001. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 19.
    Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 20.
    Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII - Meritum

Članak 6. Europske konvencije

  • 21.
    Apelantica pobija navedene presude tvrdeći, prije svega, da je tim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravičan postupak iz članka 6. Europske konvencije. Ove odredbe Europske konvencije odgovaraju članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 22.
    Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje:

Š...Ć

(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke".

  • 23.
    Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 24.
    Iz apelacije se može zaključiti da se apelantica poziva na pravo na pravičan postupak glede dokaznog postupka. Apelantica smatra da je kompletan postupak utemeljen na nekvalitetnim dokazima, da sudovi nisu uzeli u razmatranje njene prizivne navode glede identičnosti potpisa na ugovorima. Dalje se navodi da sudovi nisu utvrdili točno razdoblje u kojem je tužena strana držala u posjedu prijeporne nekretnine. Konačno, apelantica tvrdi da su sudovi proizvoljno primijenili članak 46. Zakona o prometu nepokretnosti.
  • 25.
    Ustavni sud naglašava da, sukladno sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda (vidi mutatis mutandis presudu Europskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque and Jabardo v. Spain, od 6. prosinca 1988. godine, serija A broj 146, paragraph 68; (vidi odluku Ustavnog suda, U 63/01, od 27. juna 2003. godine, stav 19), pitanje je li ispoštovan princip pravičnog suđenja se mora cijeniti na temelju postupka u cjelini, obzirom da se nedostatak do kojeg je došlo u jednoj fazi postupka, može popraviti u naknadnoj fazi postupka. Ovo znači da obično nije moguće odrediti je li postupak bio pravičan ili ne dok se postupak ne okonča i ne donese konačna sudska odluka. Ustavni sud, dalje, smatra da pravo na pravičan postupak daje, inter alia, mogućnost organu koji odlučuje da predoči razloge presude obzirom da to omogućuje apelantu djelotvorno korištenje raspoloživih pravnih lijekova. Međutim, članak 6. Europske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u tijeku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, točka 19, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 24/02). Konačno, izvan je nadležnosti Ustavnog suda da cijeni kvalitetu zaključaka sudova glede procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom.
  • 26.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da, iako postoji određena nekonzistentnost obrazloženja sudskih presuda glede trajanja duljine posjeda tužene strane, ovo pitanje nije u tolikoj mjeri od značaja za cjelokupan predmet, prije svega glede samog pitanja valjanosti kupoprodajnog ugovora.
  • 27.
    Ustavni sud ponavlja da nema nadležnost, u principu, da cijeni kvalitetu zaključaka sudova glede procjene dokaza. S tim u vezi, Ustavni se sud neće miješati u ovlasti sudova da poklanjaju povjerenje dokazima jedne strane u postupku na temelju sudačke slobodne procjene. Ova sudačka sloboda proizlazi iz principa demokracije iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i u nju se nitko ne smije miješati. Ustavni sud primjećuje da je apelantica imala mogućnost prisustvovanja javnoj raspravi, izjašnjenju i suočenju izvedenim dokazima. Ustavni sud, također, primjećuje da apelantica nije tražila grafološko vještačenje potpisa, kao efektivnog dokaznog sredstva u konkretnom slučaju. Konačno, Vrhovni sud s razlogom zamjera apelantici period čekanja više od 30 godina za pokretanje postupka, što je opravdano s točke motrišta pravne sigurnosti.
  • 28.
    Uzimajući u obzir ovaj zaključak i prethodnu točku ove odluke, Ustavni sud smatra da procjena dokaza nije proizvoljno utvrđena na štetu apelanta niti je propust sudova takve prirode da utiče na pravičan postupak kao cjelinu.
  • 29.
    Ustavnom sudu preostaje još da riješi pitanje jesu li se sudovi proizvoljno pozvali na članak 46. Zakona o prometu nepokretnosti. Ustavni sud naglašava da princip pravne države i članak 6. Europske konvencije zahtijevaju da se sud pozove na određenu pravnu normu. Pravna osnova presude ne smije biti proizvoljna, tj. izvan konteksta konkretnog predmeta, niti njeno tumačenje smije biti van okvira jezičnog značenja. Pobijane presude ukazuju na članak 46. Zakona o prometu nepokretnosti. Ovaj članak, u stavku 2., glasi: "Ugovori o prometu nepokretnosti, zaključeni u pismenoj formi prije stupanja na snagu ovog zakona, ako nisu izvršeni među strankama do stupanja na snagu ovog zakona, ostaju na snazi ako ugovarači izvrše ovjeru potpisa na ugovoru u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona."
  • 30.
    Iz citirane odredbe razvidno proizlazi da je ovjera potpisa nužna u slučaju samo kada jedan ugovor nije izvršen. Uzimajući u obzir činjenicu da su sudovi dokazali da je predmetni kupoprodajni ugovor izvršen, sasvim je opravdano pozivanje na ovu odredbu. Prema tome, pobijana se presuda opravdano oslanja na pravnu osnovu za svoje odlučenje.
  • 31.
    Konačno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

VIII - Zaključak

  • 32.
    Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 33.
    Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.