USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 17. svibnja 2004. godine, donio
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 34/04.
OBRAZLOŽENJE
Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj U 43/03, rješavajući apelaciju L. B., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudac
Odbija se kao neutemeljena apelacija L. B., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-14/01 od 21. lipnja 2001. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.L. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prisoja, općina Tomislavgrad, kojeg zastupa M. B., odvjetnik iz Tomislavgrada, podnio je 22. listopada 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-14/01 od 21. lipnja 2001. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Ustavni je sud 2. listopada 2003. godine, na temelju članka 21. stavak 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, zatražio od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i Županijskog javnog pravobraniteljstva Livno da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Ustavni je sud 16. listopada 2003. godine primio odgovor na apelaciju od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, a 27. listopada 2003. godine odgovor od Županijskog javnog pravobraniteljstva Livno.
- 4.Apelantu su, sukladno članku 25. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, 26. prosinca 2003. godine dostavljeni odgovori na apelaciju. Apelant je 26. siječnja 2004. godine dao izjašnjenje povodom odgovora na apelaciju.
- 5.Na traženje Ustavnog suda, 5. ožujka 2004. godine Općinski je sud u Tomislavgradu dostavio kompletan spis broj P-28/00.
III - Činjenično stanje
Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Presudom Općinskog suda u Tomislavgradu broj P-28/00 od 1. lipnja 2000. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je zatražio da se utvrdi da je nositelj stanarskog prava na stanu u stambeno-poslovnoj zgradi u Prisoju, površine 56 m", južni ulaz, II kat desno, a koji je koristio od 1973. godine, te istodobno naloži Osnovnoj školi "Stjepan Radić" iz Prisoja (u daljnjem tekstu: Škola) da apelantu, kao nositelju stanarskog prava, u roku od 15 dana izda podobnu ispravu za upis prava korištenja stana, a da u protivnom takvu ispravu zamijeni ova presuda.
- 7.Općinski je sud utvrdio da je apelantu, kao uposleniku u Školi, 9. travnja 1973. godine, rješenjem Općinskog tajništva za privredu i financije Općine Duvno broj 04/7-360-15/73, dodijeljen predmetni stan u Prisoju. Apelant je koristio stan sve do 1980. godine kada je trajno prestao sa korištenjem stana, jer se sa članovima obitelji preselio u novoizgrađenu obiteljsku kuću u Prisoju, koju je gradio uz pomoć kredita koji mu je odobrila Škola. Nakon njegovog iseljenja stan je otpočeo koristiti drugi uposlenik Škole. Apelant je, iako nije koristio predmetni stan od 1980. godine, 1. srpnja 1999. godine podnio zahtjev Školi za otkup stana. Školski je odbor, 27. ožujka 2000. godine, odlučio da konkretan predmet riješi sud, a apelantov zahtjev za otkup stana je 28. ožujka 2000. godine odbijen.
- 8.U tijeku postupka pred Općinskim sudom u Tomislavgradu apelant nije dokazao da je na temelju rješenja o dodjeli stana zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana.
- 9.Županijski je sud u Livnu, 21. rujna 2000. godine, odlučujući o prizivu apelanta protiv presude Općinskog suda u Tomislavgradu broj P-28/00 od 1. lipnja 2000. godine, donio presudu broj Gž-115/00 kojom je priziv odbio i presudu Općinskog suda potvrdio.
- 10.Vrhovni je sud Federacije Bosne i Hercegovine 21. lipnja 2001. godine, odlučujući o reviziji apelanta protiv presude Županijskog suda u Livnu broj Gž-115/00 od 21. rujna 2000. godine, radi utvrđivanja postojanja stanarskog prava, donio presudu broj Rev-14/01 kojom se revizija odbija.
IV - Relevantni propisi
- 11.Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", br. 14/48, 12/87, 36/89, "Službeni list Republike Bosne i Hercegovine", broj 2/93 i "Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 11/98, 38/98 i 19/99)
"II Stjecanje stanarskog prava
Članak 11.
Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na temelju ugovora o korištenju stana, zaključenog na temelju odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
Zabranjeno je prodavati, odnosno kupovati ili na drugi način, oprečno odredbama ovog zakona prenositi odnosno stjecati stanarsko pravo. Stjecanje stanarskog prava koje je oprečno odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno djelovanje.
Članak 26.
Ugovor o korištenju stana zaključuje se u pisanom obliku na temelju pravomoćnog akta o dodjeli stana.
Ne proizvodi nikakvo pravno djelovanje ugovor o korištenju stana koji nije zaključen u pismenom obliku.
Ugovor o korištenju stana treba sadržavati osobito:
- -imena ugovornih strana,
- -naznačenje rješenja o davanju stana na korištenje,
- -ulicu i broj zgrade u kojoj je stan, te broj prostorija i površinu stana,
- -odredbe o stanarini: iznos, vrijeme kada treba da se plaća stanarina, način plaćanja stanarine, promjene visine stanarine i dr.,
- -odredbe o korištenju zajedničkih prostorija i uređenju, kao i o korištenju zemljišta koje pripada zgradi, te iznos i način plaćanja naknade ako se ona plaća pored stanarine;
- -obveze davatelja stana na korištenje odnosno stambene zajednice glede održavanja stana i zgrade i zajedničkih prostorija u zgradi;
- -obveze nositelja stanarskog prava glede održavanja stana,
- -posebna prava i obveze nositelja stanarskog prava,
- -mjesto i datum zaključenja ugovora i potpise ugovornih strana."
V - Apelacija
- a)Navodi iz apelacije
- 12.Apelant smatra da sudovi nisu povjerili dužnu pozornost utvrđivanju činjenice "uništavanja" ugovora o korištenju predmetnog stana, čime mu je "uskraćeno osnovno građansko pravo na stan kao uvjet za egzistenciju." Apelant navodi da je ranije izbačen iz stana zbog različitog političkog uvjerenja, smatrajući da je bio u nejednakopravnom položaju u odnosu na druge uposlenike u Školi koji su otkupili društvene stanove, dok to njemu nije dozvoljeno zato što se Županijska javna pravobraniteljica u sudskom postupku stavila na stranu drugog uposlenika Škole. Apelant se poziva na kršenje članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, odredbi članka 2/1) c), d) i k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine koje se odnose na jednakost pred zakonom, zabranu svake diskriminacije utemeljene na rasi, boji kože, spolu, jeziku, religiji ili vjerovanju, političkim ili drugim uvjerenjima, nacionalnom i socijalnom podrijetlu i pravo na imovinu kao i na odredbe čl. 14. i 17. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant predlaže da se usvoji njegova apelacija, omogući otkup predmetnog stana sukladno Zakonu o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo i ukinu presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, Županijskog suda i Općinskog suda.
- 12.
- b)Odgovor na apelaciju
- 13.U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine ističe da je obrazloženje pobijane odluke dato u presudi broj Rev-14/01 od 21. lipnja 2001. godine.
- 14.Županijsko javno pravobraniteljstvo Livno u odgovoru na apelaciju navodi da je Županijskom javnom pravobraniteljstvu bio dostavljen apelantov zahtjev, koji se odnosio na ovjeru ugovora o kupoprodaji predmetnog stana. Kako nije bio dostavljen dokaz da je apelant nositelj stanarskog prava, tj. da ima ugovor o korištenju stana sklopljen sa davateljem stana na korištenje, ili pravomoćnu odluku suda, kojom se utvrđuje da je nositelj stanarskog prava ili akta nadležnog organa, sukladno Zakonu o stambenim odnosima predmet je vraćen a apelant je upućen da dostavi nužnu dokumentaciju. Nakon toga, apelant je podnio tužbu sudu kojom je tražio da se utvrdi da je nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu. U tijeku postupka je utvrđeno da je apelant dobio stan na korištenje 1973. godine, da nikad nije sklopio ugovor o korištenju stana i da je stan napustio 1980. godine kada je preselio u novosagrađenu obiteljsku kuću. Među strankama je bilo neprijeporno da je apelant napustio stan 1980. godine i od tada stan koristi drugi nastavnik iste škole dulje od 20 godina. Po pravomoćnosti presuda Općinskog i Županijskog suda Škola je dodijelila predmetni stan uposleniku koji ga je koristio preko 20 godina, poslije apelantovog iseljenja. S njim je sklopila i ugovor o korištenju stana, nakon čega je Županijsko javno pravobraniteljstvo ovjerilo ugovor o kupoprodaji na temelju uredne i potpune dokumentacije. Nadalje se ističe da je neutemeljena primjedba apelanta u odnosu na Županijsko javno pravobraniteljstvo, jer se zakonski zastupnik u konkretnom predmetu ponašao stručno i odgovorno u duhu pozitivnog zakonodavstva. Županijsko javno pravobraniteljstvo predlaže odbijanje apelacije, tvrdeći da nije bilo povrede važećih zakonskih normi, a time ni povrede apelantovih prava.
- 13.
VI - Dopustivost
- 15.Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 16.Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- a)Nadležnost Ustavnog suda ratione temporis
- a)
- 17.Nadležnost Ustavnog suda ratione temporis je princip ograničen na vrijeme nakon 14. prosinca 1995. godine kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu. U konkretnom slučaju apelant je, 8. veljače 2000. godine, pokrenuo postupak za utvrđivanje stanarskog prava na predmetnom stanu, koji se odnosi na okolnosti dodjele stana, koja se ranije dogodila i okončala apelantovim iseljenjem 1980. godine. Međutim, osnovni je predmet apelacije presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, kojom je konačno odlučeno o pravnom zahtjevu apelanta, koja je, kao i presude Općinskog suda u Tomislavgradu i Županijskog suda u Livnu, donesena u okviru vremenske nadležnosti Ustavnog suda. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost da, sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, odluči o apelaciji protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-14/01 od 21. lipnja 2001. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Događaji koji su se desili do stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine mogu se uzeti u obzir ukoliko je nužno ocijeniti ustavnost pobijane presude.
- 18.Nadalje, pobijanu je presudu apelant primio 27. kolovoza 2001. godine i apelaciju podnio 22. listopada 2001. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 19.Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII - Meritum
- 20.Prema članku 31. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud kod odlučivanja "ispituje postoje li samo one povrede koje su iznesene u zahtjevu".
Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje, pravo na dom, pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju, koje garantiraju članak II/3.(e), (f) i (k), članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6. i 8. Europske konvencije, te članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant se, također, poziva na povredu čl. 14. i 17. Europske konvencije.
- 21.Prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine prizivna se nadležnost Ustavnog suda odnosi na ustavna pitanja i Ustavni sud je nadležan ocjenjivati je li kroz primjenu zakona došlo do povrede ljudskih prava i sloboda zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine, Europskom konvencijom i njenim protokolima.
- 22.U konkretnom se predmetu postavlja pitanje je li Vrhovni sud pobijanom presudom povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu. Istodobno se postavlja pitanje je li Vrhovni sud, na apelantovu štetu, povrijedio pravo zabrane diskriminacije.
- a)Pravo na pravično suđenje - članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, članak 6. Europske konvencije
- a)
- 23.Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje:
(...)
(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava vezana za kaznene postupke."
Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u svom relevantnom dijelu glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom Š...Ć"
- 24.Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članak 6. stavak 1. Europske konvencije, garantira svakome pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi kaznenog postupka, odnosno pravo da pred sud ili tribunal iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obveze (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Golder protiv VB, od 21. veljače 1975. godine, serija A, broj 18, stavak 36).
- 25.Iz tvrdnji apelanta proizlazi da je presudom Vrhovnog suda apelant ostao bez sudske zaštite, jer sud nije sa potrebnom pozornošću proveo dokazni postupak u svezi navodnog uništavanja ugovora o korištenju stana, dok se javna pravobraniteljica stavila na stranu druge osobe.
- 26.Ustavni sud smatra da je apelantu u predmetnom slučaju bila pružena mogućnost da dostavi sve dokaze i da sudu predloži nove, ukoliko je to potrebno, tijekom cjelokupnog sudskog postupka i to na tri sudske instance. Sudovi su prikupili dovoljno dokaza s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja, a apelant nije pobijao nijednu procesnu radnju u postupku donošenja odluka. Nadalje, sudovi su uzeli u obzir sve navode i tvrdnje apelanta i dovoljno zorno obrazložili svoje odluke u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud ocjenjuje da nije došlo do procesnih povreda koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja.
- b)Pravo na dom - članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine, članak 8. Europske konvencije
- b)
Pravo na dom je zaštićeno člankom II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 8. Europske konvencije.
Članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje:
(...)
(f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje".
(...)"
Članak 8. Europske konvencije glasi:
"1. Svako ima pravo na štovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske".
- 2.Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, gospodarske dobrobiti zemlje, sprječavanje nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih."
- 27.Iz podataka sudskog spisa broj P-28/00, koje apelant nije pobijao, proizlazi da apelant nije bio trajno nastanjen u stanu u Prisoju jer je 1980. godine, odselivši u svoju obiteljsku kuću, trajno prestao sa korištenjem predmetnog stana kojeg je do tada smatrao svojim domom.
- 28.U tim okolnostima, Ustavni sud smatra da predmetni stan ne predstavlja apelantov "dom" u smislu značenja članka 8. stavak 1. Europske konvencije, te ovaj dio navoda iz apelacije mora biti odbijen kao neutemeljen.
- c)Pravo na imovinu - član II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju
- c)
Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje:
(...)
(k) Pravo na imovinu.
(...)"
Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi:
"Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvaća tri posebna pravila:
(1) mirno uživanje imovine;
(2) ne lišavanje nikoga njegove imovine, osim ako je to u interesu društva i ako je sukladno zakonu i općim principima međunarodnog zakona;
(3) uporabljivanje imovine prema općem interesu i plaćanje poreza i drugih prinosa i novčanih kazni.
- 29.Ova pravila nisu "razdvojena" u smislu da su međusobno nepovezana. Drugo i treće pravilo se tiče određenih slučajeva sukobljavanja sa pravom na mirno uživanje imovine i trebalo bi, dakle, biti konstruirano u svjetlu principa iskazanih u prvom pravilu (Europski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. veljače 198. godine, serija A br. 98, stavak 37 in fine; Lithgow i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 8. srpnja 1986. godine, serija A br. 102. stavak 106).
- 30.Pojam "imovina", koji se javlja u članku 1. Protokola broj 1, ne treba tumačiti na restriktivan način, nego ga treba shvatiti tako da uključuje i stečena prava pojedinca, kao što su novčana potraživanja i druge ekonomske vrijednosti. S druge strane, članak 1. Protokola broj 1 štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanja imovine u budućnosti (Europski sud za ljudska prava, presuda u slučaju Marcks protiv Belgije, tom 31. stavak 50; Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 37/00, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02 od 29. kolovoza 2002. godine i Odluka broj U 12/01, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/02 od 3. kolovoza 2002. godine).
- 31.Ustavni sud ukazuje da se konkretan predmet odnosi na utvrđivanje apelantovog stanarskog prava na predmetnom stanu. Zakon o stambenim odnosima na zoran i nedvosmislen način propisuje uvjete za stjecanje stanarskog prava. Ustavni sud ističe da je čl. 11. i 26. Zakona o stambenim odnosima predviđeno da stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan. Zakonitim se useljenjem u stan smatra useljenje izvršeno na temelju ugovora o korištenju stana, zaključenog na temelju odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Ugovor o korištenju stana zaključuje se u pisanom obliku, čiji je sadržaj vezan za prava i obveze nositelja stanarskog prava i davatelja stana Zakonom određen. Ugovor o korištenju stana, koji nije zaključen u pismenom obliku, ne proizvodi nikakvo pravno djelovanje. Vrhovni sud, Županijski sud i Općinski sud utvrdili su da apelant nije bio nezakoniti korisnik namjenskog stana za uposlenike Škole. Stan je apelant koristio na temelju rješenja Općinskog tajništva za privredu i financije Općine Duvno, broj 04/7-360-15/73 od 9. travnja 1973. do 1980. godine. Na ovaj način apelant nije stekao i status nositelja stanarskog prava, niti u vrijeme korištenja stana, jer nije mogao dokazati da je zaključio ugovor o korištenju stana sa nadležnom institucijom. Apelant je predmetni stan napustio 1980. godine preseljenjem sa članovima kućanstva u obiteljsku kuću (napravljenu i uz pomoć kredita Škole) da bi (nakon skoro 20 godina od iseljenja), u namjeri da otkupi prijeporni stan, tražio uspostavu svoga statusa na predmetnom stanu kao nositelja stanarskog prava.
- 32.Ustavni sud ističe da su Vrhovni sud, a prethodno Općinski sud u Tomislavgradu i Županijski sud u Livnu primijenili relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima, odlučivši na temelju utvrđenog činjeničnog stanja.
- 33.Ustavni sud zaključuje da pobijana presuda Vrhovnog suda nije povrijedila apelantova prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant nije stekao "imovinu" u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, jer pravo na imovinu ne postoji do trenutka do kada osoba nema konstituirano pravo na određenu imovinu.
- d)Nediskriminacija
- d)
- 34.Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Nediskriminacija
"Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim člankom ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status."
Članak 14. Europske konvencije glasi:
"Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, sveza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status."
Članak 17. Europske konvencije glasi:
Ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, skupine ili osoba da se upuste u neku djelatnost ili izvrše neki čin koji je usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili na njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom".
- 35.Ustavni sud podsjeća na činjenicu da članak 14. Europske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članaka Europske konvencije (Europski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, vidi presudu od 13. lipnja 1979., serija A, broj 31., stavak 32).
- 36.Iz sadržaja apelacije proizlazi da se apelant žali na diskriminaciju u postupanju sudova koji su odlučivali o njegovoj tužbi za uspostavljanje - utvrđivanje stanarskog prava i odbijajućim presudama omogućili nejednako- pravnost uposlenika Škole u otkupu stanova.
- 37.Ustavni sud ističe da je zabrana diskriminacije središnji cilj Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i Ustava Bosne i Hercegovine, čemu se mora pridavati osobita važnost. Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine utvrđuje da se uživanje prava i sloboda, predviđenih u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine, osigurava svim osobama bez diskriminacije po bilo kojem osnovu.
- 38.Ustavni sud podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitom tretmanu pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (Europski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stavak 33). Stoga je potrebno ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između uporabljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi odluke u predmetima Doma za ljudska prava br. CH/97/67, Zahirović, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 10. siječnja 1999., točka 120., odluke siječanj-srpanj 1999.; CH/9750, Rajić, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 3. travnja 2000., točka 53, Odluke siječanj-lipanj 2000.; CH/98/1309 i drugi, Kajtaz i drugi; Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 4. rujna 2001., točka 154.).
- 39.Ustavni sud zapaža da apelant nije dostavio argumente na kojima temelji svoje navode, osim preslika dviju stranica djelovodnika Škole iz 1973. godine o evidentiranju rješenja o dodjeli stana i ugovora o korištenju stana za apelanta, bez naznake broja i datuma navedenih akata. Pored toga, Ustavni sud podsjeća da je nadležnost Ustavnog suda u prizivnim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili način tumačenja i primjene zakona redovitih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, tj. to je slučaj ukoliko je redoviti sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava.
- 40.Imajući u vidu zaključak do kojeg je Ustavni sud došao glede navodne povrede članka II/3.(e), (f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6. i 8. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te praksu Ustavnog suda izraženu u točki 39. ove odluke, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo povrede čl. 14. i 17. Europske konvencije u svezi članka 8. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
VIII - Zaključak
- 41.Polazeći od navedenog, a sukladno članku 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 42.Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.