Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 17. svibnja 2004. godine, donio

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 34/04.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj U 68/03, rješavajući apelaciju M. A. iz Sanskog Mosta, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja

Valerija Galić, sutkinja

Odbija se kao neutemeljena apelacija M. A., iz Sanskog Mosta, podnesena protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-819/01 od 26. studenoga 2001. godine i Općinskog suda u Sanskom Mostu, broj P-351/00 od 21. rujna 2000. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    M. A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa N. H., odvjetnik iz Sanskog Mosta, podnio je 14. siječnja 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-819/01 od 26. studenoga 2001. godine i Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-351/00 od 21. rujna 2000. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na temelju članka 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, 23. rujna 2003. godine zatraženo je od Kantonalnog suda i DD "Splonum" Sanski Most, koji je bio druga stranka u postupku u kojem su donesene presude koje se pobijaju apelacijom, da odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni je sud 29. rujna 2003. godine dostavio odgovor na apelaciju, a ovaj je odgovor dostavljen apelantu sukladno članku 25. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda. DD "Splonum" Sanski Most nije odgovorio na apelaciju.

III - Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 5.
    Presudom Općinskog suda, broj P-351/00 od 21. rujna 2000. godine, tuženi apelant obvezan je tužitelju, DD "Splonum" iz Sanskog Mosta, isplatiti iznos od 2.525 KM na ime duga po računu broj 01-1332/98, te mu naknaditi sudske troškove u iznosu od 202 KM, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom izvršenja.

Općinski je sud svoju presudu utemeljio na činjeničnom utvrđenju da su apelant i tužitelj, DD "Splonum" iz Sanskog Mosta, zaključili ugovor o kupoprodaji određene količine cigle, s tim da je ugovoreno plaćanje preko vojne knjižice poslije Nove godine; da je apelant prije zaključivanja ugovora deponirao svoju vojnu knjižicu kod banke radi plaćanja naknade za građevinsko zemljište ili stambeni prostor, a u korist Općine Sanski Most (potvrda od 20. listopada 1998. godine); da apelant nije platio tužitelju predmetni dug ni na ugovoreni način niti novcem. Općinski sud, dalje, u svojoj presudi navodi i da, bez obzira što je ugovoreno plaćanje preko vojne knjižice, ona ne može biti sredstvo plaćanja ni sredstvo za osiguravanje plaćanja, obzirom da se certifikati dobiveni po osnovi vojne knjižice ili po drugom osnovi, mogu koristiti samo u procesu privatizacije, zbog čega je tužiteljev prigovor ništavosti utemeljen. Budući da je apelant izjavio da je kupljene blokove ugradio u stambeni objekt te da nije u mogućnosti vratiti ih, Općinski je sud odlučio da ne utvrđuje ugovor ništavim, nego da obveže apelanta na plaćanje kupoprodajne cijene po tužbenom zahtjevu, a sukladno odredbama Zakona o obligacijskim odnosima.

  • 6.
    Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-819/01 od 26. studenoga 2001. godine, apelantov priziv izjavljen protiv presude Općinskog suda, broj P-351/00 od 21. rujna 2000. godine, odbijen je kao neutemeljen, a prvostupanjska je presuda potvrđena.

IV - Relevantni propisi

  • 7.
    U Zakonu o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 27/97, 8/99, 45/00, 54/00, 7/01, 32/01, 27/01 i 57/03) relevantne odredbe glase:

"Članak 1.

Ovim zakonom uređuje se: utvrđivanje i realizacija potraživanja građana prema Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija), način evidentiranja i postupak realizacije ovih potraživanja u postupku privatizacije.

Članak 2.

Potraživanjima građana, koja se izmiruju sukladno ovom zakonu, smatraju se potraživanja po temelju.... neisplaćenih plaća pripadnika Armije RBiH, Hrvatskog vijeća obrane i Policije i (...).

Članak 4.

Potraživanja građana iz članka 2. ovog zakona iskazuju se u DEM. (...)

Članak 5.

Potraživanja građana po svim osnovama iz članka 2. ovog zakona iskazuju se na jedinstvenom računu građanina (u daljem tekstu: Jedinstveni račun). (...)

Članak 9.

Potraživanja po temelju ostvarenih, a neisplaćenih plaća pripadnika Armije RBiH, Hrvatskog vijeća obrane i Policije, unose se na temelju javne isprave izdate od nadležnog organa.

Članak 11.

Otvaranje Jedinstvenih računa vrši se po službenoj dužnosti na temelju matičnog broja građana - nositelja potraživanja iz ovog zakona. Jedinstveni račun predstavlja certifikat građana.

Članak 15.

Potraživanje sa Jedinstvenog računa građani mogu sukladno zakon koristiti za kupnju:

  • -
    stanova na kojima postoji stanarsko pravo;
  • -
    dionica poduzeća;
  • -
    imovine poduzeća;
  • -
    poslovnih prostora u vlasništvu općina, i
  • -
    druge imovine koja se bude prodavala u procesu privatizacije.
    • 8.
      U Zakonu o obligacijskim odnosima ("Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93 i 13/94), relevantne odredbe glase:

"Članak 103.

(1) Ugovor, koji je protivan (...) propisima te moralu društva, ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.(...)

Članak 104.

(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.

(...)"

V - Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 9.
      Apelant se žali da su pobijanim presudama povrijeđena njegova ljudska prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. i čl. 13. i 17. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Apelant smatra da sudovi nisu pravilno primijenili relevantne zakonske propise. Tvrdi da sudovi svojim odlukama nisu omogućili jednaka prava tužitelju i tuženom, jer je apelant obvezan na ono što nije njegova obveza i oprečno prinudnim pravnim propisima o ništavosti ugovora, te da nisu sa jednakom pozornošću cijenili dokaze i navode tužbe i tužitelja i navode i izjave apelanta, a obvezivanjem apelanta da dug plati u gotovom novcu, umjesto prijenosom certifikata, kako je ugovoreno, nanosi mu se materijalna šteta i umanjuje imovina te povređuju njegova imovinska prava, jer na računu ostaju neiskorišteni certifikati. Apelant, dalje, navodi da se Kantonalni sud u svojoj presudi zadržao na obrazlaganju odluke prvostupanjskog suda, a ne ocjene navoda priziva apelanta, onemogućujući mu tako djelotvoran pravni lijek. Konačno, apelant smatra i da su odlukama sudova zlouporabljena prava tužitelja za zaštitu ugovornih prava na štetu apelanta.

Apelant, izjašnjavajući se o odgovoru Kantonalnog suda na predmetnu apelaciju, poglavito ponavlja navode iz apelacije.

  • b)
    Odgovor na apelaciju
    • 10.
      Kantonalni sud u ovom odgovoru pobija apelaciju u cjelini, navodeći da su pobijane presude pravilne i donesene na zakonit način i da imaju uporište u zakonskim propisima, te da nisu povrijeđena prava apelanta, a niti apelant u apelaciji pruža dokaze koji bi upućivali na drukčiji zaključak.

VI - Dopustivost

  • 11.
    Prema članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 12.
    Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 13.
    U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda, broj Gž-819/01 od 26. studenoga 2001. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, apelant je protiv presude Kantonalnog suda, koja je donesena 26. studenoga 2001. godine, podnio apelaciju 14. siječnja 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 14.
    Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII - Meritum

  • 15.
    Apelant pobija presude Kantonalnog suda i Općinskog suda zbog pogrešne primjene zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i materijalnih nedostataka (ocjena činjenica u odnosu na predmetni ugovor) i smatra da su time povrijeđena njegova ljudska prava, zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, Europskom konvencijom i njenim protokolima.
  • 16.
    Ustavni sud ističe da, sukladno članku II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najvišu razinu međunarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda. Sukladno članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Europskom konvencijom i njenim protokolima se izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Stoga se izjašnjenje Ustavnog suda o relevantnim odredbama Europske konvencije i njenih protokola odnosi i na odgovarajuće odredbe članka II/3. Ustava Bosne i Hercegovine.
    • a)
      Pravo na pravično suđenje - članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije
  • 17.
    Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje: (...)

(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". (...)"

  • 18.
    Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, prva rečenica, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 19.
    Članak 6. stavak 1. Europske konvencije utvrđuje proceduralne garancije za presuđivanje u određenim sporovima. Izraz "građanska prava i obveze" iz Europske konvencije ima za cilj utvrđivanje granice primjene članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ovaj izraz se ne može primjenjivati na sve sporove u vezi sa "građanskim pravima i obvezama" iz domaćeg prava; ovo pravo ili obvezu mora biti moguće kvalificirati kao "građansko". Prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava "... dovoljno je da se na vjerodostojan i uvjerljiv način dokaže postojanje prava prema domaćem zakonu (vidi presudu Periscope protiv Francuske od 26. ožujka 1992. točka 35).
  • 20.
    Konkretni predmet se odnosi na postupak u sporu koji je proistekao iz ugovornog odnosa između apelanta, kao kupca, i tužitelja, kao prodavača, dakle iz "teretnog" ugovora. Međutim, tužitelj je tražio da apelant plati u novcu za robu koju je primio po temelju tog ugovora, za kojeg je tužitelj istaknuo prigovor ništavosti zbog toga što je ugovoreno plaćanje protivno zakonu. Dakle, tužitelj je tražio od apelanta kompenzaciju za svoju imovinu, tj. robu koju je apelant primio, a nije i ne može ju platiti na ugovoreni način niti može vratiti ono što je primio po temelju kupoprodajnog ugovora. Nedvojbeno je da je pravo na imovinu "građansko pravo". Stoga je i spor po zahtjevu za kompenzaciju imovine spor ekonomske naravi i obuhvaćen je člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Prema tome, Ustavni sud će preispitati je li postupak pred Kantonalnim i Općinskim sudom bio pravičan, kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije.
  • 21.
    Ustavni sud uočava da su Kantonalni, i prethodno, Općinski sud, u konkretnom slučaju, primjenjujući relevantne odredbe Zakona o obligacijskim odnosima i Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije, odlučili da je apelant obvezan tužitelju platiti dug u novcu, jer su utvrdili da apelant dug nije platio ni na ugovoreni način (certifikatom) niti u novcu.
  • 22.
    U konkretnom je slučaju nastala situacija koja je predviđena Zakonom o obligacijskim odnosima (čl. 103. i 104). Apelant je sa tužiteljem zaključio ugovor o kupoprodaji građevinskih elemenata i obvezao se da će kupljenu robu platiti certifikatima dobivenim po temelju "vojne knjižice". Općinski je sud, ocjenom provedenih dokaza, utvrdio da apelant nije platio dug na ugovoreni način (navodi, između ostalog, da je apelant prije zaključivanja ugovora kod banke deponirao svoju vojnu knjižicu radi plaćanja naknade za građevinsko zemljište ili stambeni prostor, a u korist Općine Sanski Most). Općinski je sud zaključio, obzirom da se certifikati dobiveni po temelju vojne knjižice ili po drugom temelju mogu koristiti samo u procesu privatizacije, da je utemeljen prigovor ništavosti ugovora koji je u tom smislu istaknuo tužitelj. Međutim, Općinski je sud odlučio da ne utvrđuje ništavost ugovora, već je apelanta obvezao na plaćanje kupoprodajne cijene u novcu, jer je apelant izjavio da je kupljene građevinske elemente ugradio u stambeni objekt te da nije u mogućnosti vratiti ih. Ustavni sud primjećuje da su sudovi propustili, na temelju članka 103. Zakona o obligacijskim odnosima, utvrditi da je predmetni ugovor ništav, jer je protivan Zakonu o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije te da, prema tome, na temelju članka 104. tog zakona, odluče o pravnim posljedicama takvog ugovora. Međutim, Ustavni sud smatra da su Općinski sud i Kantonalni sud pravilno odlučili, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, da je apelant obvezan platiti dosuđeni iznos u novcu, bez obzira što nije i formalno utvrđena ništavost ugovora, jer bi konsekvence i u tom slučaju bile iste.
  • 23.
    Ustavni sud, također, smatra da je apelantu u predmetnom slučaju pružena mogućnost da iznese svoje zahtjeve pred nadležnim sudovima tijekom cijelog sudskog postupka i to na dvije sudske instance. Sudovi su prikupili dovoljno dokaza s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja, a apelant nije pobio nijednu procesnu radnju u postupku donošenja odluka. Nadalje, sudovi su uzeli u obzir sve navode i tvrdnje apelanta, pri čemu su nekim dali veći, a nekim manji značaj. Međutim, sudovi su dovoljno zorno obrazložili svoje odluke u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
  • 24.
    Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje, te se ovaj dio apelacije odbija kao neutemeljen.
    • b)
      Pravo na imovinu - članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju
  • 25.
    Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje:

(...)

(k) Pravo na imovinu.

(...)"

Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi:

"Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 26.
    Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavku, jeste opće naravi i iskazuje principe o mirnom uživanju imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici tog stavka, obuhvaća lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavku, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine, sukladno javnim interesima. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine te ih, zato, treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu.
  • 27.
    U konkretnom slučaju, kako je to navedeno u ovoj odluci, apelant je imao pravično suđenje. Sudovi su odlučili, primjenjujući relevantne propise, da je apelant obvezan platiti kupoprodajnu cijenu u novcu za isporučenu robu koju nije platio ni na ugovoreni način niti u novcu, a nije u mogućnosti kupljenu robu vratiti tužitelju. Ustavni sud nema razloga da iste propise drukčije tumači. Ustavni sud, stoga, zaključuje da apelant, obvezivanjem da kupljenu robu plati u novcu, a ne certifikatima, jer za to nema pravnog osnova, nije lišen imovine niti mu je onemogućeno "mirno uživanje imovine" odnosno korištenje certifikata sukladno zakonu.
  • 28.
    Ustavni sud zaključuje da pobijane presude nisu povrijedile pravo apelanta na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
    • c)
      Druge navodne povrede Europske konvencije
  • 29.
    Apelant se, također, žali na povrede prava na djelotvoran pravni lijek i na zabranu zlouporabe prava iz čl. 13. i 17. Europske konvencije.
  • 30.
    Obzirom na zaključke Ustavnog suda u svezi članka 6. stavak 1. Europske konvencije i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zaključuje da nije nužno razmatrati navode apelacije glede ovih prava.

VIII - Zaključak

  • 31.
    Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 32.
    Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.