Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 28. svibnja 2004. godine, donio

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 34/04.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 151/03, rješavajući apelaciju A. M., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3., članka 16. stavak 2. točka 4., članka 59. stav 2. toč. 1. i 2., članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik

Tudor Pantiru, dopredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja

David Feldman, prof., sudac

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudac

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. M., podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj U 542/97 od 27. listopada 1998. godine, zbog proteka roka za podnošenje.

Usvaja se apelacija A. M., podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U 146/99 od 26. listopada 1999. godine.

Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Ukida se rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj U 146/99 od 26. listopada 1999. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske na ponovni žuran postupak sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke izvijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama sukladno članku 75. stavak 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    A. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa S. S., odvjetnica iz Doboja, podnio je 6. srpnja 2000. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U 542/97 od 27. listopada 1998. godine, a zatim je 7. listopada 2002. godine proširio svoju apelaciju i protiv rješenja tog suda, broj U 146/99 od 26. listopada 1999. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Ustavni je sud, 24. siječnja 2001. godine, uputio zahtjev apelantovoj punomoćnici da dostavi dokaz o ulaganju prigovora i priziva upravnim organima.
  • 3.
    Ustavni je sud, 13. veljače 2001. godine, uputio zahtjev Općinskom tajništvu za pitanja boraca, žrtava rata i rada Općine Doboj, da dostavi spis broj 02-562-12/97, te dokaz o slanju i uručenju rješenja Vrhovnog suda broj U 542/97 od 27. listopada 1998. godine.
  • 4.
    Općinsko je tajništvo za pitanja boraca, žrtava rata i rada Općine Doboj, 27. veljače 2001. godine, postupilo prema zahtjevu Ustavnog suda te dostavilo spis.
  • 5.
    Ustavni je sud, 6. travnja 2001. godine, zahtijevao od apelantove punomoćnice da dopuni svoju apelaciju i dostavi informacije u svezi činjenice mora li se apelacija proširiti i na rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj U 146/99.
  • 6.
    Apelantova je punomoćnica, 23. travnja 2001. godine, dostavila odgovor na zahtjev i obavijestila Ustavni sud da ne može dostaviti dodatne informacije obzirom na činjenicu da je apelant otkazao njezino zastupanje.
  • 7.
    Ustavni je sud, 6. rujna 2002. godine, uputio zahtjev apelantu da dopuni svoju apelaciju.
  • 8.
    Apelant je, 24. rujna 2002. godine, dostavio svoj odgovor, navodeći da punomoćnici nije otkazao zastupanje, a da nije bio u mogućnosti dopuniti svoju apelaciju obzirom da njegova punomoćnica posjeduje spis.
  • 9.
    Apelantova je punomoćnica dostavila odgovor Ustavnom sudu 7. listopada 2002. godine, navodeći da se apelant, svojom apelacijom od 6. srpnja 2000. godine, žalio i na rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj U 146/99 od 26. listopada 1999. godine.
  • 10.
    Ustavni je sud, 16. siječnja 2003. godine, uputio zahtjev Općini Doboj - Odjeljenju za boračko-invalidsku zaštitu da dostavi dokaz o uručenju rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj U 146/99 od 26. listopada 1999. godine.
  • 11.
    Odjeljenje za boračko-invalidsku zaštitu Općine Doboj je, 24. veljače 2003. godine, dostavilo svoj odgovor po zahtjevu.
  • 12.
    Sukladno članku 21. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i od Ministarstva za pitanja boraca, žrtava rata i rada Republike Srpske, zatraženi su odgovori na apelaciju.
  • 13.
    Ustavni je sud primio odgovor od Vrhovnog suda 20. svibnja 2004. godine.
  • 14.
    Odgovor je na apelaciju Vrhovnog suda dostavljen apelantu kako je to predviđeno člankom 25. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda.

III - Činjenično stanje

  • 15.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 16.
    Đ. M. (apelantova majka) iz Doboja je, nakon smrti svog oca, vojnog umirovljenika, primala mirovinu na temelju svoje radne nesposobnosti. Isplata je invalidske mirovine počela 1965. godine. Poštanska je štedionica Beograd isplatila zadnju mirovinu 1. travnja 1992. godine.
  • 17.
    Zbog ratnih djelovanja u Bosni i Hercegovini, apelantova je majka u travnju 1992. godine odselila iz Gornje Rakovice, općina Maglaj, u Doboj, gdje je imala status raseljene osobe.
  • 18.
    Nakon rata, apelantova je majka uputila zahtjev Poštanskoj štedionici Beograd da joj isplati dug, te nastavi sa isplatom mirovine. Poštanska je štedionica Beograd izvijestila apelantovu majku da je Općinsko tajništvo za pitanja boraca, žrtava rata i rada Doboj nadležan organ za isplatu mirovine.

Prva faza postupaka

  • 19.
    Apelantova se majka, preko svog punomoćnika, obratila nadležnom Općinskom tajništvu za pitanja boraca, žrtava rata i rada sa istim razlogom, koji je svojim rješenjem broj 02-562-12/97 od 28. kolovoza 1997. godine potvrdio pravo apelantove majke na mirovinu, počevši od 1. travnja 1997. godine.
  • 20.
    Apelantova je majka umrla 4. srpnja 1997. godine. Postupak je nastavio apelant, kao nasljednik prvog reda.
  • 21.
    Prema tvrdnji apelantovog punomoćnika, apelant je podnio priziv drugostupanjskom upravnom organu protiv rješenja prvostupanjskog upravnog organa. Drugostupanjski organ nije odgovorio. Apelant je, nakon toga, podnio priziv zbog šutnje administracije.
  • 22.
    Konačno, apelant je podnio tužbu Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je, rješenjem broj U 542/97 od 27. listopada 1998. godine, odbacio apelantovu tužbu. Vrhovni je sud Republike Srpske naveo da nema dokaza da je apelant podnio priziv drugostupanjskom upravnom organu. Dakle, apelant nije ispoštovao procesne uvjete koje predviđa članak 25. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima.

Druga faza postupaka

  • 23.
    Apelant je uputio zahtjev 30. studenoga 1998. godine Općinskom tajništvu za pitanja boraca, žrtava rata i rada Općine Doboj da isplati dug koji se odnosi na naknadu mirovine za razdoblje od 1. travnja 1992. godine do 4. srpnja 1997. godine.
  • 24.
    Obzirom da prvostupanjski upravni organ nije reagirao, apelant je podnio priziv drugostupanjskom upravnom organu. Obzirom da ni drugostupanjski organ nije odgovorio, apelant je podnio novi priziv ali bez uspjeha.
  • 25.
    Konačno, apelant je podnio tužbu Vrhovnom sudu Republike Srpske. Vrhovni je sud, svojim rješenjem broj U 146/99 od 26. listopada 1999. godine, odbacio apelantovu tužbu uz obrazloženje da se radi o stvari u kojoj je sudska zaštita osigurana van upravnog spora, i da bi apelant trebao pokrenuti sudski postupak u svezi svog zahtjeva.

IV - Relevantni propisi

  • 26.
    Zakon o općem upravnom postupku ("Službeni list SFRJ", broj 47/86) koji se primjenjuje na temelju članka 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 21/92)

Članak 218. stavak 2. u relevantnom dijelu glasi:

"...

Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopušten priziv ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u propisanom roku, stranka ima pravo priziva, kao da je njen zahtjev odbijen".

Članak 246. glasi:

"Ako je priziv izjavila stranka po čijem zahtjevu prvostupanjski organ nije donio rješenje (članak 218. stavak 2) drugostupanjski će organ tražiti da mu prvostupanjski organ saopći razloge zbog kojih rješenje nije doneseno u roku. Ako nađe da rješenje nije doneseno u roku zbog opravdanih razloga, ili zbog krivnje stranke, odredit će prvostupanjskom organu rok za donošenje rješenja, koji ne može biti dulji od jednog mjeseca. Ako razlozi zbog kojih rješenje nije doneseno u roku nisu opravdani, drugostupanjski će organ tražiti da mu prvostupanjski organ pošalje spise predmeta.

Ako drugostupanjski organ može riješiti stvar prema spisima predmeta, donijet će svoje rješenje, a ako ne može, sam će provesti postupak i svojim rješenjem riješiti stvar. Iznimno, ako drugostupanjski organ nađe da će postupak brže i ekonomičnije provesti prvostupanjski organ, naložit će da to učini i da mu prikupljene podatke dostavi u određenom roku, poslije čega će sam riješiti stvar. Ovakvo je rješenje konačno".

Zakon o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 12/94)

Članak 9. stavak 1. točka 1. u relevantnom dijelu glasi:

"Upravni spor se ne može voditi:

  • 1.
    Protiv akata donesenih u stvarima u kojima je sudska zaštita osigurana van upravnog spora;

...".

Članak 25. stavak 1. u relevantnom dijelu glasi:

"Ako drugostupanjski organ nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po prizivu stranke protiv prvostupanjskog organa, a ne donese ga ni u daljnjem roku od 7 dana po ponovljenom traženju, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je priziv odbijen.

..."

Članak 29. stavak 1. točka 5. u relevantnom dijelu glasi:

"Sud će rješenjem odbaciti tužbu ako utvrdi:

(...)

  • 5.
    Da je riječ o stvari o kojoj se po izričitoj odredbi zakona ne može voditi upravni spor".

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 27.
    Iz navoda apelanta i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, proizlazi da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i njegovog prava na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, obzirom da upravni organ ni Vrhovni sud nisu udovoljili njegovom zahtjevu niti naložili Općinskom tajništvu za pitanje boraca i žrtava rata i rada Općine Doboj da isplati dug po temelju neisplaćenih mirovina iza njegove umrle majke Đ. M. za period od 1. travnja 1992. do 4. srpnja 1997. godine.

b) Odgovor na apelaciju

  • 28.
    U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da je neistinita apelantova tvrdnja da je uz tužbu u predmetu ovog suda broj U 542/97 (u kojem je 27. listopada 1998. godine doneseno rješenje o odbacivanju tužbe) priložio "ponovljeni pismeni zahtjev drugostupanjskom organu za postupanje po prizivu po proteku 60 dana od upućenog priziva". To apelant ni u tužbi nije tvrdio, niti je u tom pravcu nudio bilo kakav dokaz, pa je postupljeno prema ustaljenoj praksi (ne samo ovog suda) i tužba odbačena kao prijevremena, na temelju odredbi članka 29. stavak 1. točka 1. u svezi članka 25. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 12/94), jer nije bila ispunjena procesna pretpostavka za dozvoljenost tužbe u slučaju "šutnje administracije".

U predmetu ovog suda broj U 146/99 (u kojem je tužba odbačena rješenjem od 26. listopada 1999. godine) radi se o istovjetnoj stvari, s tim da je uz tužbu, između ostalog, priložen i apelantov zahtjev od 1. ožujka 1999. godine drugostupanjskom upravnom organu da odluči o prizivu u daljnjem roku od sedam dana (iz kojeg se zaključuje da takav zahtjev nije uslijedio prije podnošenja tužbe u predmetu ovog suda broj U 542/97).

U predmetu broj U 146/99 tužba je odbačena zato što je apelantov zahtjev u predmetnoj stvari usmjeren u pravcu isplate dospjelih, a neisplaćenih iznosa obiteljske mirovine njegove majke Đ. M. iz Gornje Rakovice, a nakon njene smrti. Ovaj je sud zaključio da se u stvari radi o zahtjevu za izvršenje radi ispunjenja novčane obveze iz rješenja o obiteljskoj mirovini apelantove majke koji se ne ostvaruju u upravnom, već u sudskom izvršnom postupku (prema odredbama Zakona o izvršnom postupku) - u smislu odredbi članka 276. stavak 2. tada važećeg Zakona o općem upravnom postupku ("Službeni list SFRJ", broj 47/86 - sada članka 260. stavak 2. istoimenog zakona - "Službeni glasnik Republike Srpske", broj 13/02) i tužbu odbacio na temelju odredbi članka 29. stavak 1. točka 5. u svezi članka 9. stavak 1. točka 1. Zakona o upravnim sporovima, jer se upravni spor ne može voditi u stvarima u kojima je sudska zaštita osigurana van upravnog spora.

Smatraju da navedena rješenja nisu nezakonita, i da njima nije povrijeđeno bilo koje apelantovo ustavno pravo.

VI - Dopustivost

  • 29.
    Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 30.
    Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 31.
    Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestupanjsku odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje hoće li koristiti pravni lijek, bez obzira radi li se radi o redovitom ili izvanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. svibnja 2001. godine).
  • 32.
    U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom su rješenja Vrhovnog suda broj U 542/97 od 27. listopada 1998. godine i broj U 146/99 od 26. listopada 1999. godine protiv kojih nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Rješenje Vrhovnog suda, broj U 542/97 od 27. listopada 1998. godine, apelant je očito primio prije 9. svibnja 1999. godine, odnosno prije nego što je tog dana apelant podnio drugu tužbu u upravnom sporu Vrhovnom sudu, koja je rezultirala rješenjem Vrhovnog suda broj U 146/99 od 26. listopada 1999. Apelant je apelaciju Ustavnom sudu podnio 6. srpnja 2000. godine, iz čega proizlazi da je apelacija, u odnosu na rješenje Vrhovnog suda broj U 542/97 od 27. listopada 1998. godine, primljena nakon proteka roka od 60 dana te mora biti odbačena kao nedopuštena zbog proteka roka za podnošenje sukladno članku 16. stavak 2. točka 4. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 33.
    U odnosu na drugo pobijano rješenje, Ustavni sud primjećuje da je rješenje Vrhovnog suda broj U 146/99 od 26. listopada 1999. godine apelant primio 14. lipnja 2000. godine, a apelacija je u Ustavnom sudu primljena 6. srpnja 2000. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 34.
    Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija, u odnosu na rješenje Vrhovnog suda broj U 146/99 od 26. listopada 1999. godine, ispunjava uvjete iz navedenih članaka glede dopustivosti.

VII - Meritum

  • 35.
    Prema navodima iz apelacije, apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
  • 36.
    Prema članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Europskom konvencijom i njenim protokolima izravno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim drugim zakonima. Pravo na pravično suđenje je zaštićeno člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni je sud, stoga, nadležan ispitati je li u konkretnom slučaju došlo do povrede prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije na koje se apelant žali.

Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi kako slijedi:

"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje:

(...)

(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke".

Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • a)
    Primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije
    • 37.
      Pitanje, koje se postavlja glede primjenjivosti članka 6. stavak 1. Europske konvencije, dakako je pitanje je li postupak koji je u pitanju predstavljao "spor o građanskim pravima i obvezama" u smislu značenja članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
    • 38.
      Imajući u vidu činjenično stanje u predmetu i općeprihvaćen stav da je koncept "građanskih prava i obveza" samostalan (v. presudu Europskog suda za ljudska prava, u predmetu Ringeisen od 16. srpnja 1971. godine, serija A, broj 13, stavak 94), Ustavni sud zaključuje da se tužba apelanta pred Vrhovnim sudom odnosi na socijalno-pravne beneficije njegove majke - neisplaćene obiteljske mirovine za razdoblje od 1. travnja 1992. do 4. srpnja 1997. godine, tj. novčano potraživanje, što razvidno predstavlja njegovo građansko pravo, a postupak koji je vođen predstavlja "spor o građanskim pravima i obvezama" u smislu značenja članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Iz svega navedenog proizlazi da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenljiv u ovom slučaju.

  • 39.
    Ustavni sud zapaža da je apelant, kao zakonski nasljednik iza umrle majke, 30. studenoga 1998. godine podnio zahtjev Općinskom tajništvu za pitanja boraca, žrtava rata i rada Općine Doboj za isplatu obiteljske mirovine za razdoblje od 1. travnja 1992. do 4. srpnja 1997. godine, ali da o tom zahtjevu nije donesena nikakva odluka, da je apelant 31. prosinca 1999. godine izjavio priziv Ministarstvu za pitanja boraca, žrtava rata i rada Republike Srpske zbog nedonošenja rješenja o zahtjevu i po prizivu u predmetu isplate obiteljske mirovine, ali da je i to ostalo bez uspjeha, kao i njegovo ponovljeno traženje od 2. ožujka 1999. godine da se o prizivu odluči u daljnjem roku od sedam dana, zbog čega je 9. ožujka 1999. godine pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom koji je, rješenjem broj U 146/99 od 26. listopada 1999. godine, tužbu odbacio.
  • 40.
    U predmetnom je slučaju Vrhovni sud tužbu odbacio jer je utvrdio da je apelantov zahtjev u predmetnoj stvari usmjeren u pravcu isplate dospjelih a neisplaćenih iznosa obiteljske mirovine iza njegove umrle majke i da se radi o zahtjevu za izvršenjem radi ispunjenja novčane obveze iz rješenja o obiteljskoj mirovini apelantove majke, koji se ne ostvaruje u upravnom, već u sudskom izvršnom postupku prema odredbama Zakona o izvršnom postupku.
  • 41.
    Ustavni sud podsjeća da, iako nije nadležan preispitati činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redoviti sudovi, u posebnim slučajevima to može učiniti i ukoliko utvrdi da se krše ljudska prava i slobode i ukoliko činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava.

Obzirom da se apelant žali na nepravilnost postupka pred upravnim organima i Vrhovnim sudom (proizvoljnu primjenu zakona koja je vodila lišavanju imovine), Ustavni sud mora ispitati postupke koji su se vodili u ovom predmetnom slučaju.

  • 42.
    Iz dokumentacije prezentirane Ustavnom sudu nedvojbeno proizlazi da je apelant tražio od upravnih organa priznavanje prava na obiteljsku mirovinu za razdoblje od 1. travnja 1992. do 4. srpnja 1997. godine i da je očito da je apelantova tužba Vrhovnom sudu protiv Ministarstva za pitanja boraca i žrtava rata i rada Republike Srpske usmjerena u pravcu sudske zaštite protiv šutnje upravnih organa.

Ustavni sud uočava da je pravna ocjena Vrhovnog suda da se radi o zahtjevu za izvršenje radi ispunjenja novčane obveze iz rješenja o obiteljskoj mirovini apelantove majke neutemeljena. Iz obrazloženja pobijane presude Vrhovnog suda proizlazi da se Vrhovni sud uopće nije bavio pitanjem o kojem su trebali odlučivati upravni organi i da je zauzeo proizvoljan stav i primijenio zakon koji nije relevantan u okolnostima ovog slučaja, zbog čega rješenje Vrhovnog suda ne odgovara zahtjevima iz članka 6. Europske konvencije.

  • 43.
    Ustavni sud smatra da neutvrđivanje apelantovih prava na prijeporna potraživanja povodom socijalno-pravnih beneficija njegove majke, tj. prava na isplatu obiteljske mirovine za razdoblje od 1. travnja 1992. do 4. srpnja 1997. godine, predstavlja bitnu povredu postupka od organa uprave i Vrhovnog suda koji su odlučivali u ovom predmetu i da je utvrđivanje navedenih činjenica bilo nužno, te da je apelantovo ukazivanje o povredi prava na pravičan postupak, u smislu značenja članka 6. stavak 1. Europske konvencije, utemeljeno.
  • 44.
    Apelantu, dakle, nije bila pružena mogućnost da u postupcima pred upravnim organima i Vrhovnim sudom dođe do odluke u meritumu. Iz navedenog slijedi da upravni organi i Vrhovni sud nisu omogućili apelantu pravičan postupak i da su navedeni postupci bili oprečni garancijama koje pruža članak 6. stavak 1. Europske konvencije.

Prema navedenom, nužno je da Vrhovni sud, poštujući sve zahtjeve pravičnog suđenja iz Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije, donese novu odluku u ovom predmetu.

  • b)
    Ostali navodi
    • 45.
      Polazeći od zaključka glede apelantovih prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije nužno razmatrati navode apelacije koji ukazuju na povredu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

VIII - Zaključak

  • 46.
    Sukladno navedenom, a imajući u vidu odredbe članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 47.
    Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.