Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 28. svibnja 2004. godine, donio

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 34/04.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broju U 100/03, rješavajući apelaciju "Raincipromet" Kalesija, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik

Tudor Pantiru, dopredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik

David Feldman, prof., sudac

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudac

Odbija se kao neutemeljena apelacija "Raincipromet" Kalesija podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-48/01 od 22. listopada 2001. godine, presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Pž-238/00 od 28. studenoga 2000. godine, i presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Ps-323/98 od 14. lipnja 2000. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    "Raincipromet" Kalesija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojeg zastupa R. P., odvjetnik iz Tuzle, podnio je, 5. siječnja 2001. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-48/01 od 22. listopada 2001. godine, presude Vrhovnog suda, broj Pž-238/00 od 28. studenoga 2000. godine, i presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Ps-323/98 od 14. lipnja 2000. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na temelju članka 21. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda je zatraženo, 20. siječnja 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Ustavni je sud, 4. ožujka 2004. godine, primio odgovor na apelaciju od Kantonalnog suda. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na temelju članka 21. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, od "Domaćinstvo" d.d., trgovina na veliko i malo - Tuzla, tuženog u postupku po tužbi apelanta pred redovitim sudovima (u daljnjem tekstu: tuženi) je, 19. siječnja. 2004. godine, zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 5.
    Tuženi je dostavio, 24. veljače 2004. godine, odgovor na apelaciju.

III - Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 7.
    Apelant je, 16. i 19. svibnja 1993. godine, sa tuženim zaključio ugovore o zajedničkoj prodaji roba, u kojima se apelant pojavljuje kao vlasnik roba, a tuženi kao primatelj roba koji za apelanta vrši prodaju roba (u suštini se radilo o ugovoru o komisionu predviđenom člankom 771. Zakona o obligacijskim odnosima).
  • 8.
    Kontrolom Financijske policije Službe društvenog knjigovodstva (SDK) Republike Bosne i Hercegovine je utvrđeno da tuženi ne posjeduje vjerodostojne isprave o porijeklu robe (račune, otpremnice, tovarne listove itd.), što je i konstatirano u zapisniku Financijske policije od 31. kolovoza 1993. godine, broj 01/4-UP-1-136/1-93. Financijska policija je robu, zbog utvrđenih nezakonitosti, zaplijenila.
  • 9.
    Apelant je Kantonalnom sudu podnio tužbu protiv tuženog kojom je tražio da sud obveže tuženog na naknadu štete u visini vrijednosti robe koju je Financijska policija zaplijenila. Apelant je smatrao da je do zapljene robe došlo krivnjom tuženog, jer on nije postupio sa pozornošću dobrog gospodarstvenika sukladno članku 7. Ugovora o zajedničkoj prodaji roba.
  • 10.
    Kantonalni je sud, 14. lipnja 2000. godine, donio presudu broj Ps-323/98 kojom je odbio tužbeni zahtjev apelanta kao neutemeljen. Taj sud je proveo dokazni postupak u kojem je, između ostalog, bio angažiran i vještak financijske struke, koji je dao svoj nalaz i mišljenje. Kantonalni je sud zaključio da nema krivnje tuženog za štetu koju je pretrpio apelant zapljenom predmetne robe, obzirom na to da je isključivi krivac za štetu apelant. Apelant je uložio priziv na tu presudu Vrhovnom sudu.
  • 11.
    Vrhovni je sud, 28. studenoga 2000. godine, donio presudu broj Pž-238/00 kojom je priziv apelanta odbio i potvrdio presudu Kantonalnog suda. Vrhovni je sud našao da su bili pravilni činjenični i pravni zaključci Kantonalnog suda. Apelant je protiv presude uložio reviziju Vrhovnom sudu.
  • 12.
    Vrhovni je sud, 22. listopada 2001. godine, donio presudu broj Rev-48/01 kojom je reviziju apelanta odbio. Vrhovni je sud zaključio da su bile pravilne odluke Kantonalnog suda i Vrhovnog suda kojima je odbijen tužbeni zahtjev apelanta, odnosno potvrđena ta odluka, jer je utvrđeno da je apelant isključivi krivac za štetu koju je pretrpio.

IV - Relevantni propisi

  • 13.
    Zakon o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89)

"Članak 17.

Sudionici u obligacijskom odnosu dužni su da izvrše svoju obvezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.

Obveza se može ugasiti samo suglasnošću volja sudionika u obligacijskom odnosu ili na temelju zakona.

Članak 771.

Ugovorom o komisionu obvezuje se komisionar da za naknadu (proviziju) obavi u svoje ime i za račun komitenta jedan ili više poslova koje mu povjerava komitent.

Komisionar ima pravo na naknadu i kad ova nije ugovorena."

V - Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 14.
      Apelant navodi da je došlo do povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) zbog pogrešne primjene zakona u postupku koji je vođen po njegovoj tužbi pred nadležnim sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine. Apelant navodi i povredu članka 6. Europske konvencije.
  • b)
    Odgovor na apelaciju
    • 15.
      U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da apelantove navode smatra neutemeljenim, za što je taj sud dao razloge i u svojoj presudi od 14. lipnja 2000. godine.
    • 16.
      U odgovoru na apelaciju, tuženi navodi da apelacija nije podnesena u roku od 60 dana od dana dostave o posljednjem efektivnom pravnom lijeku, odnosno odluke donesene o izvanrednom pravnom lijeku. Tuženi, dalje, navodi da apelant nije iskoristio mogućnost podnošenja zahtjeva za zaštitu zakonitosti. Tuženi smatra da nisu opravdani ni utemeljeni navodi apelanta jer je postupak proveden zornom ocjenom dokaza i pravilnim tumačenjem zakona.

VI - Dopustivost

  • 17.
    Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 18.
    Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 19.
    U konkretnom slučaju, konačna odluka je presuda Vrhovnog suda, broj Rev-48/01 od 22. listopada 2001. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, pobijanu je presudu apelant primio 13. studenoga 2001. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 5. siječnja 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 20.
    Ustavni sud smatra da je neutemeljen navod tuženog u odgovoru na apelaciju da je apelantov priziv nepravodoban, obzirom na to da je utvrđena njegova pravodobnost kako je to elaborirano u prethodnoj točki ove odluke.
  • 21.
    Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII - Meritum

  • 22.
    Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz članka 6. Europske konvencije, kao i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
  • 23.
    Apelant nije precizirao u čemu se sastoji povreda njegovih prava iz članka 6. Europske konvencije, ali može se iz apelacije zaključiti da apelant smatra kako je do povrede tih prava došlo jer su nadležni sudovi pogrešno primijenili zakon u postupku po njegovoj tužbi za naknadu štete.
  • 24.
    Ustavni sud će prvo ispitati apelantove navode u vezi sa povredom prava iz članka 6. Europske konvencije.
    • a)
      Pravo na pravično suđenje

Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, koji odgovara članku 6. Europske konvencije, glasi:

"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje:

(...)

(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke".

Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 25.
    Ustavni sud podsjeća da je, sukladno dosadašnjoj praksi Ustavnog suda, nadležnost Ustavnog suda iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na "pitanja sadržana u Ustavu". Ustavni sud nije nadležan za ocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja ili tumačenje i način primjene zakona redovitih sudova, osim u slučaju kada odlukama redovitih sudova dođe do kršenja ustavnih prava. To će biti slučaj kada se odlukom redovitog suda ustavna prava pojedinca zanemare ili pogrešno primijene, kada se zakon očito proizvoljno primijeni, kada je primijenjeni zakon sam po sebi neustavan ili kada dođe do povrede temeljnih principa pravičnog postupka (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i u drugim slučajevima).
  • 26.
    Ustavni sud primjećuje određene nedosljednosti u apelaciji, naime, apelant je naveo da apelacijom pobija presudu Kantonalnog suda od 14. lipnja 2000. godine i presude Vrhovnog suda od 28. studenoga 2000. godine i 22. listopada 2001. godine, a cijela apelacija se u činjeničnom dijelu odnosi na posljednju odluku, donesenu po apelantovoj reviziji. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u postupku po reviziji, u suštini, samo potvrdio stajališta i zaključke iz presuda koje su prethodile, pa se može zaključiti da se apelacijom pobijaju i ove odluke sudova.
  • 27.
    Ustavni sud, dalje, primjećuje da se apelant žali da su sudovi pogrešno primijenili zakonske odredbe u postupku po apelantovoj tužbi za naknadu štete. Apelant posebno ističe da su sudovi na krajnje jednostran način protumačili odredbe čl. 17. i 771. Zakona o obligacijskim odnosima. Apelant smatra da je bilo apsurdno da sudovi "amnestiraju" tuženog od svake odgovornosti iako je, prema apelantovom mišljenju, tuženi bio osnovni krivac za štetu koju je pretrpio apelant. Ustavni sud podsjeća na princip izražen u točki 22. ove odluke da nije nadležan za ispitivanje načina na koji su redoviti sudovi primijenili zakon, osim ako zakon nije očito proizvoljno primijenjen. Ustavni sud smatra da su nadležni redoviti sudovi u postupku po apelantovoj tužbi proveli temeljit dokazni postupak koji je uključivao i angažiranje vještaka financijske struke, te utvrdili činjenično stanje, pa primjenom relevantnih odredbi zakona zaključili da odbiju apelantov tužbeni zahtjev. Ustavni sud, stoga, ne smatra da su u konkretnom slučaju redoviti sudovi proizvoljno primijenili zakon.
  • 28.
    Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
    • b)
      Pravo na imovinu
  • 29.
    Apelant navodi da su redoviti sudovi, pogrešnom primjenom zakona, pobijanim presudama povrijedili njegovo ustavno pravo na imovinu.
  • 30.
    Međutim, Ustavni sud ponovno podsjeća na prethodno izražen princip, prema kojem taj sud nije nadležan za ocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja ili tumačenje i način primjene zakona redovitih sudova, osim u slučaju kada odlukama redovitih sudova dođe do kršenja ustavnih prava. Ustavni je sud već zaključio kako smatra da sudovi u predmetnim postupcima, pokrenutim po apelantovoj tužbi, nisu proizvoljno primijenili zakon tako da nije došlo do povrede članka 6. stavak 1. Europske konvencije pa, u svjetlu zaključka glede članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud zaključuje da se ovaj priziv mora odbiti kao neutemeljen i u odnosu na članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

VIII - Zaključak

  • 31.
    Polazeći od izloženog, a na temelju članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 32.
    Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.