Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 28. svibnja 2004. godine, donio

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 34/04.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 27/03, rješavajući apelaciju TUP "Centar" p.o., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik

Tudor Pantiru, dopredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja

David Feldman, prof., sudac

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudac

Usvaja se apelacija TUP "Centar" p.o. Novi Travnik.

Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članka I/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

Ukida se presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-160/98 od 27. prosinca 2000. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske na ponovni žuran postupak sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članku I/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke, izvijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama sukladno članku 75. stavak 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    TUP "Centar" p.o. Novi Travnik (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg su zastupali M. P. i V. D., odvjetnici iz Banjaluke, podnio je 29. ožujka 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-160/98 od 27. prosinca 2000. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na temelju članka 21. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog je suda 24. srpnja 2003. godine zatraženo dostavljanje odgovora na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni je sud 27. listopada 2003. dostavio odgovor na apelaciju, koji je sukladno članku 25. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda dostavljen apelantovim punomoćnicima 27. siječnja 2004. godine.

III - Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 5.
    Radnici Službe javne sigurnosti Laktaši su 6. rujna 1997. godine, vršeći redovitu dužnost, izvijestili tržišnog inspektora da vozač, koji prevozi apelantovu robu, prema njihovom mišljenju, nema propisanu dokumentaciju pa su robu privremeno oduzeli i izvijestili republičkog tržišnog inspektora koji je, na temelju rješenja broj 05/2-324/V-15-134-57/98 od 22. prosinca 1997. godine, privremeno oduzeo robu.
  • 6.
    Republički je tržišni inspektor ustvrdio da prethodno nije osigurana suglasnost Ministarstva trgovine i turizma Republike Srpske, kako je to predviđeno člankom 2. Uredbe o privremenom reguliranju prometa roba i usluga s Federacijom Bosne i Hercegovine. Republički tržišni inspektor je ustvrdio da prijevoznik apelantove robe, prilikom kontrole, nije imao suglasnost Ministarstva trgovine i snabdijevanja broj 01-32-001/1-767-7060/97 od 29. kolovoza 1997. godine, za prijevoz peći na čvrsto gorivo koje su navedene u suglasnosti tog Ministarstva. Apelant se obratio za povrat oduzete robe i priložio anekse ugovora o kupoprodaji i posredovanju, te suglasnost Ministarstva za trgovinu i turizam broj 01681 i 01682 od 4. listopada 1997. godine.
  • 7.
    U obrazloženju navedenog rješenja se navodi da su apelant i špediter podnijeli i zahtjev broj 05/2-324-V-355/97 od 15. prosinca 1997. godine za povrat privremeno oduzete robe uz dokaz - aneks ugovora o kupoprodaji od 2. rujna 1997. godine - dopuna ugovora od 12. kolovoza 1997. godine, u kojem je sadržana i roba navedena u dispozitivu ovog rješenja, te aneks ugovora o posredovanju broj 58-02 od 18. rujna 1997. godine za istu robu, te suglasnost Ministarstva trgovine i turizma broj 01681 i 01682 od 10. listopada 1997. godine u kojem je sadržana i roba navedena u dispozitivu ovog rješenja vezana za ugovor broj 58-02 od 18. rujna 1997. godine.
  • 8.
    Također se navodi da u postupku nije posebno rješavan ovaj apelantov zahtjev prema članku 208. Zakona o upravnom postupku. Konačno, navodi se da je odlučeno kao u dispozitivu tog rješenja jer apelant u momentu kontrole nije imao potrebne suglasnosti predviđene navedenom uredbom i da ovo apelantovo obraćanje za povrat robe nije od utjecaja na rješavanje konkretne upravne stvari.
  • 9.
    Apelant je protiv navedenog rješenja pravodobno izjavio priziv Ministarstvu trgovine i turizma Republike Srpske, osporavajući ga zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene važećih propisa.
  • 10.
    Ministarstvo trgovine i turizma Republike Srpske je, rješenjem broj 01-32-252/98 od 24. ožujka 1998. godine, odbilo kao neutemeljen apelantov priziv izjavljen protiv navedenog rješenja republičkog tržišnog inspektora Republike Srpske.
  • 11.
    U obrazloženju navedenog drugostupanjskog rješenja se navodi da apelantovi prizivni navodi nisu uvaženi, iako je apelant tvrdio da posjeduje uredbom propisanu prethodnu suglasnost na određenu robu, smatrajući da to može biti opravdanje za obavljanje trgovine na nedopušten način, obzirom na to da je suglasnostima točno određena vrsta i količina robe čiji se promet može vršiti".
  • 12.
    Vrhovni je sud, presudom broj U-160/98 od 28. prosinca 2000. godine, u upravnom sporu odbio apelantovu tužbu kao neutemeljenu, pozivajući se na razloge date u navedenim rješenjima organa uprave. Vrhovni je sud ponovio da "naknadno pribavljanje posebnih suglasnosti ne utiče na drukčije rješenje, jer prilikom kontrole prijevoza robe nije postojala propisana dokumentacija", te da stoga ne postoje razlozi iz članka 10. Zakona o upravnim sporovima za poništenje pobijanog upravnog akta.

IV - Relevantni propisi

  • 13.
    Zakon o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 17/93, 3/96 i 39/03)

"Članak 827.

(1) Ugovorom o otpremanju obvezuje se otpremnik da radi prijevoza određene stvari zaključi u svoje ime i za račun nalogodavca ugovor o prijevozu i druge ugovore potrebne za izvršenje prijevoza, kao i da obavi ostale uobičajene poslove i radnje, a nalogodavac se obvezuje da mu isplati određenu naknadu.

(2) Ako je ugovorom predviđeno, otpremnik može zaključiti ugovor o prijevozu i poduzimati druge pravne radnje u ime i za račun nalogodavca.

Članak 829.

Na odnose nalogodavca i otpremnika koji nisu uređeni u ovoj glavi dosljedno se primjenjuju pravila o ugovoru o komisionu, odnosno trgovinskom zastupanju.

Članak 832.

(1) Otpremnik je dužan u svakoj prilici postupiti kako to zahtijevaju interesi nalogodavca i sa pozornošću dobrog gospodarstvenika.

(2) On je dužan bez odgađanja obavijestiti nalogodavca o oštećenju stvari, kao i o svim događajima od značaja za njega i preuzeti sve potrebne mjere radi očuvanja njegovih prava prema odgovornoj osobi.

Članak 834.

(1) Otpremnik odgovara za izbor prijevoznika, kao i za izbor drugih osoba sa kojima je u izvršenju naloga zaključio ugovor (uskladištenje robe i sl.), ali ne odgovara i za njihov rad, izuzev ako je tu odgovornost preuzeo ugovorom.

(2) Otpremnik koji izvršenje naloga povjeri drugom otpremniku umjesto da ga sam izvrši, odgovara za njegov rad.

(3) Ako nalog sadrži izričito ili prešutno ovlaštenje otpremnika da provjeri izvršenje naloga drugom otpremniku ili ako je to očito u interesu nalogodavca, on odgovara samo za njegov izbor, osim ako je preuzeo odgovornost za njegov rad.

(4) Odgovornosti iz prethodnih stavaka ovog članka ne mogu se ugovorom isključiti ni ograničiti".

Zakon o tržišnoj inspekciji ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 12/94)

"Članak 9. stavak 1. točka 1.

U vršenju inspekcijskog nadzora tržišni inspektor će privremeno oduzeti, odnosno zaplijeniti robu namijenjenu prometu u slučajevima:

  • 1)
    kada se roba prodaje, transportira ili priprema za prodaju ili koristi za pružanje usluga bez propisane dokumentacije o njenom porijeklu (dostavnice, prijemnice, fakture, računi i sl.) ili bez odobrenja, odnosno suglasnosti nadležnog organa ukoliko je za prodaju određene vrste robe zakonom ili drugim propisom predviđena obveza pribavljanja odobrenja, tj. suglasnosti".

Uredba o privremenom reguliranju prometa roba i usluga sa Federacijom Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 5/96)

"Članak 2. stavak 1.

Pravne i fizičke osobe iz članka 1. dužne su pribaviti prethodnu suglasnost za promet roba i usluga izdanu od strane Ministarstva trgovine i snabdijevanja Republike Srpske".

V - Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 14.
      Apelant se žali da su Vrhovni sud, Ministarstvo za trgovinu i turizam i Republički tržišni inspektor Republike Srpske pogrešno primijenili propise na konkretan slučaj i da su na taj način povrijedili apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje, na mirno uživanje imovine i slobodu kretanja iz članka II/3.(e), (k) i (m) Ustava Bosne i Hercegovine. Smatra da pobijana presuda Vrhovnog suda, kao i upravni akti koji su toj presudi prethodili, povrjeđuju članak I/4. Ustava Bosne i Hercegovine i predlaže da Ustavni sud, sukladno svojim nadležnostima, apelaciju usvoji, ukine pobijanu presudu Vrhovnog suda i odluke organa uprave koje su prethodile ovoj presudi i da se naloži Republičkom tržišnom inspektoru da mu vrati oduzetu robu.
  • b)
    Odgovor na apelaciju
    • 15.
      Vrhovni sud u odgovoru navodi da se u konkretnom slučaju nije radilo o povredi članka I/4. Ustava Bosne i Hercegovine niti Zakona o vanjskotrgovinskoj politici i Zakona o carinskoj politici, kao zakona Bosne i Hercegovine. Mišljenje je Vrhovnog suda da u konkretnom slučaju nije vršena kontrola kretanja osoba, robe, usluga ili kapitala na granici između entiteta. Vrhovni sud smatra da je u konkretnom slučaju, u zakonito provedenom postupku, utvrđeno da je apelant vršio prijevoz kupljene robe bez propisane dokumentacije, koju je bio dužan prethodno pribaviti sukladno članku 2. stavak 1. Uredbe o privremenom reguliranju prometa robe i usluga sa Federacijom Bosne i Hercegovine. Vrhovni sud zaključuje da apelacija nije utemeljena iz razloga koji su navedeni u obrazloženju pobijane presude.

VI - Dopustivost

  • 16.
    Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 17.
    Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 18.
    U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj U-160/98 od 27. prosinca 2000. godine protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, pobijanu je presudu apelant primio 30. siječnja 2001. godine. Obzirom da je apelacija podnesena Ustavnom sudu 26. ožujka 2001. godine proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, jer nije ustanovljen nijedan od slučajeva zbog kojih apelacija ne bi bila dopustiva.
  • 19.
    Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII - Meritum

  • 20.
    Apelant smatra da su u pobijanoj presudi povrijeđena njegova prava iz članka I/4. Ustava Bosne i Hercegovine, koji garantira punu slobodu prometa i kretanja osoba, roba, usluga i kapitala kroz Bosnu i Hercegovinu uz decidnu i nedvosmislenu zabranu da nijedan entitet neće uspostaviti kontrolu na granici između entiteta i na taj način ometati provođenje navedenog ustavnog načela.
  • 21.
    Prema sadržaju apelacije, apelant se žali i na povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Članak II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Popis prava: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

(...)

  • k)
    Pravo na imovinu".

Članak I/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Kretanje roba, usluga, kapitala i osoba - Sloboda kretanja postoji po cijeloj Bosni i Hercegovini. Bosna i Hercegovina i entiteti neće ometati punu slobodu kretanja osoba, roba, usluga i kapitala po cijeloj Bosni i Hercegovini. Nijedan entitet neće postavljati bilo kakve kontrole na granici između entiteta."

  • a)
    Pravo na pravično suđenje
    • 22.
      Predmetni slučaj se odnosi, prije svega, na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije.

Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 23.
    Nadležnost je Ustavnog suda u prizivnim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i Ustavni sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona od redovitih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava. To je, primjerice, slučaj kad je neki redoviti sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno pravo ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava.
  • 24.
    Prema praksi Europskog suda za ljudska prava, pravičnost suđenja se ocjenjuje na temelju postupka u cjelini (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68). Također, prema praksi Europskog suda za ljudska prava, dovoljno je da se apelacioni sud pozove na odredbu koja predviđa postupak na temelju kojeg se apelacija može odbiti, a da bliže ne obrazlaže odluku (vidi odluku o dopustivosti Europskog povjerenstva za ljudska prava u predmetu X protiv Savezne Republike Njemačke, od 16. srpnja 1981. godine, stavak 3).
  • 25.
    Iako Ustavni sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i način kako primjenjuju zakon redoviti sudovi, u posebnim slučajevima Ustavni sud to može učiniti ako se krše ljudska prava i slobode i ukoliko činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Obzirom da se apelant u prvom redu žali na nepravičnost postupka pred organima uprave i sudovima (proizvoljnu primjenu zakona koja je vodila u lišavanje imovine) zadaća Ustavnog suda je da provjeri, u prvom redu, jesu li organi uprave i Vrhovni sud ispitali apelantov priziv sukladno članku 6. stavak 1. Europske konvencije, zbog čega će se ispitivati postupci koje su vodila ova tijela kada su ispitivala predmetni zahtjev.
  • 26.
    Ustavni sud podsjeća da je apelant zaključio ugovor o posredovanju sa ODP "Centrex", Pale, i da je prema relevantnim odredbama Zakona o obligacijskim odnosima otpremnik obvezan "radi prijevoza određene stvari zaključiti u svoje ime i za račun nalogodavca ugovor o prijevozu i druge ugovore potrebne za izvršenje prijevoza, kao i obaviti ostale uobičajene poslove i radnje, a nalogodavac se obavezuje isplatiti mu određenu naknadu. Međutim, ni u postupku pred organima uprave, a ni u upravnom sporu pred Vrhovnim sudom, u dokaznom postupku nisu razmatrani apelantovi prigovori na navedene okolnosti, niti su utvrđene odlučne činjenice o elementima ugovora, odnosno nisu izvedeni nikakvi dokazi o ugovoru o špediciji koji je apelant zaključio sa navedenom špediterskom firmom sa Pala, na temelju kojeg bi se zaključilo tko je i za što odgovoran u predmetnom ugovoru. To proizlazi iz odredbi članka 836. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima prema kojima otpremnik može i sam izvršiti potpuno ili djelomično prijevoz stvari čija mu je otprema povjerena, ako nije nešto drugo ugovoreno.
  • 27.
    Ustavni sud smatra da neutvrđivanje međusobnih ugovornih odnosa između apelanta i špeditera povodom oduzete robe, unatoč apelantovim prigovorima, predstavlja povredu Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno postupka, koje su učinili nadležni organi uprave koji su odlučivali o ovom predmetu i Vrhovni sud, i da je utvrđivanje navedenih činjenica bitno za odluku o utemeljenosti apelantovih zahtjeva.
  • 28.
    Nadalje, Ustavni sud podsjeća na ustavna načela prema kojima će se prava i slobode određene u Europskoj konvenciji izravno primjenjivati u Bosni i Hercegovini. Isto tako, postojat će sloboda kretanja širom Bosne i Hercegovine, a Bosna i Hercegovina i entiteti neće ometati punu slobodu kretanja osoba, kapitala, roba i usluga i neće uspostaviti kontrolu na granici između entiteta.
  • 29.
    U konkretnom slučaju, Republički tržišni inspektor i Ministarstvo za trgovinu i turizam, te Vrhovni sud, pobijanim su odlukama primijenili tada važeći propis, tj. Uredbu o privremenom reguliranju prometa roba i usluga s Federacijom Bosne i Hercegovine iako je članak I/4. Ustava Bosne i Hercegovine stupio na snagu 14. prosinca 1995. godine, i proklamirao, pored ostalog, punu slobodu kretanja osoba, roba, usluga i kapitala u Bosni i Hercegovini i zabranio entitetima ometanje pune sloboda kretanja osoba, roba, usluga i kapitala kroz Bosnu i Hercegovinu.
  • 30.
    Polazeći od navoda apelanta i dokumenata iz spisa, Ustavni sud primjećuje da je apelant raspolagao urednom dokumentacijom o porijeklu robe u prijevozu i o špediciji, ali da u datom momentu za neke artikle nije na licu mjesta mogao predočiti propisanu prethodnu suglasnost jer ju nije ponio sa sobom. Iako je apelant od početka tvrdio da i za te artikle ima urednu dokumentaciju, u postupku nisu uzete u obzir ove apelantove tvrdnje i prigovori, niti su ih organi uprave provjeravali.
  • 31.
    Apelantu, dakle, nisu bile pružene mogućnosti da u postupku predoči dokaze o bitnim činjenicama svog slučaja. Da je to tako vidi se iz obrazloženja pobijanih upravnih rješenja Republičkog tržišnog inspektora i Ministarstva trgovine i turizma, kao i iz obrazloženja pobijane presude. Slijedi da navedeni organi uprave i Vrhovni sud nisu apelantu pružili pravičan postupak i da su navedeni postupci bili oprečni sa pravičnošću zahtjeva članka 6. stavak 1. Europske konvencije čime su, također, povrijedili članak I/4. Ustava Bosne i Hercegovine.
    • b)
      Ostali navodi
  • 32.
    Polazeći od zaključaka glede povreda apelantovih prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije nužno razmatrati ostale navode iz apelacije.

VIII - Zaključak

  • 33.
    Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 3. Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 34.
    Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.