USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 17. svibnja 2004. godine, donio
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 34/04.
OBRAZLOŽENJE
Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj U 17/03, rješavajući apelaciju S. K., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudac
Odbija se kao neutemeljena apelacija S. K., podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-3/01 od 22. ožujka 2001. godine, Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-903/99 od 10. kolovoza 2000. godine, i Općinskog suda u Tuzli, broj P-1740/97 od 3. ožujka 1999. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.S. K. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Tuzle, podnijela je 11. lipnja 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-3/01 od 22. ožujka 2001. godine, Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-903/99 od 10. kolovoza 2000. godine, i Općinskog suda u Tuzli, broj P-1740/97 od 3. ožujka 1999. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Ustavni je sud, 24. rujna 2003. godine, na temelju članka 21. stavak 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, zatražio od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i Z. B. (kao stranke u postupku) da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Ustavni je sud, 7. listopada 2003. godine, primio odgovor na apelaciju od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine.
- 4.Apelantici je, sukladno članku 25. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, 18. veljače 2004. godine dostavljen odgovor na apelaciju od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine.
- 5.Kako Z. B. nije bilo moguće dostaviti pošiljke koje su se Ustavnom sudu vraćale sa poštanskim naznakama "odselio", na traženje Ustavnog suda je Ministarstvo unutarnjih poslova Tuzlanskog kantona dostavilo drugu adresu stanovanja. Dostava na drugu adresu pokušana je 29. ožujka 2004. godine, ali je Ustavnom sudu vraćena pošiljka sa poštanskom naznakom "ne prima".
III - Činjenično stanje
Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelantice i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Presudom Općinskog suda u Tuzli, broj P-1740/97 od 3. ožujka 1999. godine, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev za utvrđivanje prava nesmetanog korištenja stana u Tuzli, Ulica Šabana Zahirovića broj 1, stan broj 4, na kojem je nositeljica stanarskog prava Z. B. (tužena).
- 7.Usvojen je protutužbeni zahtjev Z. B. za iseljenje apelantice iz predmetnog stana uz obvezu oslobađanja stana od osoba i stvari u roku od osam dana, kao i naknadu troškova parničnog postupka od 952 KM.
- 8.Općinski je sud ustvrdio da je Z. B. nositeljica stanarskog prava na stanu u Tuzli, Ulica Šabana Zahirovića broj 1, stan broj 4, na temelju ugovora o korištenju stana zaključenog sa Osnovnom zajednicom stanovanja Tuzla nakon smrti njenog supruga, a apelantičinog oca, kao ranijeg nositelja stanarskog prava. Apelantica je korisnik predmetnog stana kao član obiteljskog kućanstva, jer je u njemu živjela od useljenja 1976. godine, s tim što je u svibnju 1992. godine napustila stan odlazeći u Beograd suprugu, te se nakon razvoda braka, odmah poslije očeve smrti - u srpnju 1997. godine sa malodobnim djetetom vratila i, uz dopuštenje Z. B. (očeve druge supruge), nastavila s njom živjeti u zajednici.
- 9.Nadalje, Općinski je sud utvrdio da su odnosi između apelantice i nositeljice stanarskog prava u tolikoj mjeri poremećeni da je njihov daljnji život u zajednici nemoguć. Nesnošljivo stanje i nemogućnost zajedničkog života rezultat je apelantičinog ponašanja, a ne ponašanja nositeljice stanarskog prava, koja nije osporila apelantici svojstvo člana obiteljskog kućanstva i nesmetanog korištenja stana, ali samo do momenta uzrokovanja nesnošljive situacije.
- 10.Kantonalni je sud u Tuzli, presudom broj Gž-903/99 od 10. kolovoza 2000. godine, rješavajući o apelantičinom prizivu, potvrdio odlučenje Općinskog suda u Tuzli i rok za ispunjenje činidbe (iseljenje iz stana) sa osam povećao na 15 dana.
- 11.Vrhovni je sud Federacije Bosne i Hercegovine, presudom broj Rev-3/01 od 22. ožujka 2001. godine, odbio kao neutemeljenu apelantičinu reviziju protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-903/99 od 10. kolovoza 2000. godine.
IV - Relevantni propisi
- 12.Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", br. 14/84, 12/87 i 36/89, "Službeni list Republike BiH", broj 2/93 i "Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 11/98, 38/98 i 19/99)
"IV - PRAVA I OBVEZE NOSITELJA STANARSKOG PRAVA
- a)Prava nositelja stanarskog prava
Članak 31.
Bez dozvole nositelja stanarskog prava nitko ne može useliti u stan koji nositelj stanarskog prava koristi.
Nositelj stanarskog prava može iz opravdanih razloga, koje sam nije izazvao, od svakog korisnika stana, osim od malodobne djece, bračnog druga, kao i osoba koje su bračni drugovi po zakonu dužni izdržavati, tražiti iseljenje iz stana ostavljajući joj za iseljenje primjeren rok, koji ne može biti kraći od 30 dana.
Ako se korisnik stana ne iseli u roku iz prethodnog stavka, nositelj stanarskog prava može putem nadležnog suda tražiti njegovo iseljenje.
Prilikom prinudnog iseljenja iz prethodnog stavka ne osigurava se nužni smještaj."
V - Apelacija
- a)Navodi iz apelacije
- 13.Apelantica smatra da su Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, Kantonalni i Općinski sud u Tuzli donesenim presudama povrijedili njeno pravo na život, pravo na pravično saslušanje u građanskim stvarima, pravo na dom i pravo na imovinu samohrane majke sa malodobnim djetetom.
- 13.
- b)Odgovor na apelaciju
- 14.U odgovoru na apelaciju Vrhovni je sud Federacije Bosne i Hercegovine istaknuo da je svoje stajalište povodom odluke Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-903/99 od 10. kolovoza 2000. godine, dao u svojoj odluci broj Rev-3/01 od 18. travnja 2001. godine.
- 14.
VI - Dopustivost
- 15.Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 16.Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 17.U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom su presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-3/01 od 22. ožujka 2001. godine, Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-903/99 od 10. kolovoza 2000. godine, i Općinskog suda u Tuzli, broj P-1740/97 od 3. ožujka 1999. godine. Apelantica je presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine primila 7. svibnja 2001. godine, a apelaciju je podnijela 11. lipnja 2001. godine, odnosno u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 18.Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud utvrdio da apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII - Meritum
- 19.Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini."
- 20.Prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, apelaciona se nadležnost Ustavnog suda odnosi na ustavna pitanja i Ustavni sud je nadležan ocjenjivati je li kroz primjenu zakona došlo do povrede ljudskih prava i sloboda zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine, Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i njenim protokolima.
- 21.U konkretnom predmetu postavlja se pitanje jesu li Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, Kantonalni sud u Tuzli i Općinski sud, pobijanim presudama povrijedili apelantičino pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu.
- a)Pravo na pravično suđenje - članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, članak 6. Europske konvencije
- a)
- 22.Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje:
(...)
(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava vezana za kaznene postupke".
Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u svom relevantnom dijelu glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 23.Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članak 6. stavak 1. Europske konvencije, garantira svakom pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi kaznenog postupka, odnosno pravo da pred sud ili tribunal iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obveze (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Golder protiv VB, od 21. veljače 1975. godine, serija A, broj 18, stavak 36).
- 24.Iz navoda apelacije proizlazi da je apelantu povrijeđeno njegovo pravo na pravično saslušanje u postupku donošenja presuda.
- 25.Ustavni sud smatra da je tijekom cjelokupnog postupka apelantu bilo omogućeno iznošenje svih dokaza s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja odlučnog za donošenje sudskih presuda. Nadalje, sudovi su uzeli u obzir sve navode i tvrdnje i ispitali apelantičine zahtjeve na temelju primjenjivih pravnih odredbi i dovoljno zorno obrazložili svoje odluke u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje indikacije da je postupak vođen na nepravičan način, niti je došlo do procesnih povreda koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja.
- b)Pravo na dom - članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine, članak 8. Europske konvencije
- b)
Pravo na dom zaštićeno je člankom II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 8. Europske konvencije.
Članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje:
(...)
(f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje".
Članak 8. Europske konvencije glasi:
"1. Svako ima pravo na štovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske".
- 2.Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, gospodarske dobrobiti zemlje, sprječavanje nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih."
- 26.Konkretan predmet, iz navoda apelacije kao i pobijanih sudskih presuda, odnosio se na apelantičin zahtjev da dalje nesmetano koristi predmetni stan, dok je nositeljica stanarskog prava zahtijevala apelantičino iseljenje zbog netrpeljivih odnosa, čestih svađa i sukoba koje nije ona izazvala, tj. poremećenih međusobnih odnosa u tolikoj mjeri da je zajedničko korištenje stana postalo nepodnošljivo. Država je imala Zakon o stambenim odnosima, kojim su na zoran i nedvosmislen način bila propisana prava nositelja stanarskog prava. Ustavni sud ističe da je člankom 31. st. 2. i 3. Zakona o stambenim odnosima predviđeno da nositelj stanarskog prava može iz opravdanih razloga, koje sam nije izazvao, od svakog korisnika stana, osim od maloljetne djece, bračnog druga kao i osoba koje su bračni drugovi dužni izdržavati, tražiti iseljenje iz stana preko nadležnog suda. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud su primijenili relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima i utvrdili da je nesnošljivo stanje i nemogućnost zajedničkog života nositeljice stanarskog prava i apelantice prvenstveno rezultat ponašanja apelantice, a ne nositeljice stanarskog prava.
- 27.U tim okolnostima, Ustavni sud smatra da se predmetne prostorije ne mogu smatrati apelantičinim "domom" u smislu članka 8. Europske konvencije, jer apelantica nije stekla nikakvo pravo na predmetnom stanu nego je stan koristila samo uz odobrenje nositeljice stanarskog prava do momenta kada su odnosi između apelantice i nositeljice stanarskog prava postali nepodnošljivi. Sukladno navedenom, Ustavni sud zaključuje da treba odbiti kao neutemeljene ove navode iz apelacije.
- c)Pravo na imovinu - članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju
- c)
Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje:
(...)
(k) Pravo na imovinu."
Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi:
"Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvata tri posebna pravila:
(1) mirno uživanje imovine;
(2) ne lišavati nikoga njegove imovine, osim ako je to u interesu društva i ako je sukladno zakonu i općim principima međunarodnog prava;
(3) uporaba imovine prema općem interesu i plaćanje poreza i drugih prinosa i novčanih kazni.
- 28.Ova pravila nisu "razdvojena" u smislu da su međusobno nepovezana. Drugo i treće pravilo se tiču određenih slučajeva sukobljavanja sa pravom na mirno uživanje imovine i trebali bi, dakle, biti konstruirani u svjetlu principa iskazanih u prvom pravilu (Europski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. veljače 1986. godine, serija A br. 98, stavak 37 in fine; Lithgow i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 8. srpnja 1986. godine, serija A br. 102. stavak 106).
- 29.Pojam "imovina", koji se javlja u članku 1. Protokola broj 1, ne treba tumačiti na restriktivan način, nego ga treba shvatiti tako da uključuje i stečena prava pojedinca, kao što su novčana potraživanja i druge ekonomske vrijednosti. S druge strane, članak 1. Protokola broj 1 štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanje imovine u budućnosti (Europski sud za ljudska prava, presuda u slučaju Marcks protiv Belgije, tom 31. stavak 50; Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 37/00, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02 od 29. kolovoza 2002. godine i Odluka broj U 12/01, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/02 od 3. kolovoza 2002. godine).
- 30.Ustavni sud ukazuje da je Z. B. nositeljica stanarskog prava na stanu u Tuzli, u Ulici Šabana Zahirovića broj 1, što apelantica nije ni osporavala pred nadležnim sudovima. Nositeljica stanarskog prava je apelantici, nakon povratka iz izbjeglištva, omogućila korištenje predmetnog stana i uspostavljanje zajedničkog života, sve do poremećaja međusobnih odnosa koji su kulminirali do stupnja kada je zajednički život postao nepodnošljiv.
- 31.Ustavni je sud zaključio da apelantica nije stekla imovinu u smislu značenja članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, jer pravo na imovinu ne postoji do trenutka do kada osoba nema konstituirano pravo na imovinu. Donošenje presuda kojima se štite prava nositelja stanarskog prava u smislu članka 31. st. 2. i 3. Zakona o stambenim odnosima ne može predstavljati povredu apelantovog prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
- 32.Konačno, iz navoda apelacije proizlazi da se apelantica pozvala i na članak 2. Europske konvencije koji štiti pravo na život. Međutim, apelantica ničim nije potkrijepila svoje navode da je eventualna žrtva povrede prava iz članka 2. Europske konvencije, zbog čega Ustavni sud zaključuje da je ovaj navod neutemeljen. Pored toga, Ustavni sud podsjeća da je nadležnost Ustavnog suda u prizivnim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili način tumačenja i primjenu zakona redovitih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, tj. to je slučaj ukoliko je redoviti sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava.
VIII - Zaključak
- 33.Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 34.Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.