Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 17. svibnja 2004. godine, donio

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 40/04.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj U 59/03, rješavajući apelaciju A. D., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja

Valerija Galić, sutkinja

Usvaja se apelacija A. D.

Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Ukida se presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Pvl-39/00 od 10. prosinca 2001. godine, i predmet vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine na ponovni žuran postupak.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da održi raspravu sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da, sukladno članku 75. st. 4. i 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, informira Ustavni sud Bosne i Hercegovine u roku od šest mjeseci od dana dostave ove odluke, o mjerama poduzetim za provođenje ove odluke.

Obustavlja se izvršenje rješenja Povjerenstva za carinske prekršaje Carinarnice Bihać, broj P-131/00 od 16. lipnja 2000. godine, i to do donošenja odluke Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, sukladno ovoj odluci.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    A. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gnjilavca, općina Cazin, podnio je 25. ožujka 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Pvl-39/00 od 10. prosinca 2001. godine, rješenja Federalnog vijeća za prekršaje, broj Pž-767/00 od 21. srpnja 2000. godine, i rješenja Carinarnice Bihać, broj P-131/00 od 16. lipnja 2000. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na temelju članka 21. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Federalnog vijeća za prekršaje zatraženo je, 11. rujna 2003. godine, da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju, a Federalno je vijeće za prekršaje dostavilo odgovor 23. rujna 2003. godine.
  • 4.
    Na temelju članka 21. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Federalnog vijeća za prekršaje je 31. ožujka 2004. godine dostavljen apelantu.

III - Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelant je početkom ožujka 1999. godine kupio teretno vozilo marke Kombi Mercedes Benz 208 D Disel, koje je registrirao na temelju presude Općinskog suda Cazin, broj P-288/99 od 25. svibnja 1999. godine i na taj način legalizirao pravo vlasništva na predmetnom vozilu. Kako se radilo o stranoj robi za koju nije plaćena carina, Općinsko je tužiteljstvo Cazin podnijelo, 6. travnja 2000. godine, Carinarnici Bihać prijavu za pokretanjem prekršajnog postupka protiv apelanta.
  • 7.
    Rješenjem Povjerenstva za carinske prekršaje Carinarnice Bihać 09.1402, broj P-131/00 od 16. lipnja 2000. godine, koje je potvrđeno rješenjem Federalnog vijeća za prekršaje Sarajevo, broj Pž-767/00 od 21. srpnja 2000. godine, apelant je proglašen krivim zbog prekršaja iz članka 6. Carinskog zakona i kažnjen, jer je znao da nije plaćena carina na uvezeno vozilo. Apelant je kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 900,00 konvertibilnih maraka, uz obvezu plaćanja troškova prekršajnog postupka. Pored kazne, okrivljenom je izrečena i zaštitna mjera oduzimanja teretnog vozila marke Kombi Mercedes Benz 208 D Disel, kao predmeta prekršaja, na temelju članka 358. stavak 1. Carinskog zakona.
  • 8.
    Apelant je protiv drugostupanjskog upravnog akta podnio zahtjev za sudskom zaštitom Vrhovnom sudu. Vrhovni je sud, rješenjem broj Pvl-39/00 od 10. prosinca 2001. godine, odbio zahtjev za sudskom zaštitom kao neutemeljen i potvrdio pobijano rješenje. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud navodi da je u predmetnoj stvari činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i da nije povrijeđen propis na štetu kažnjenog, te da mu je izrečena kazna pravilno odmjerena kao i izrečena zaštitna mjera.

IV - Relevantni propisi

  • 9.
    Carinski zakon ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/95, 9/96, 18/96 i 25/97)

Članak 6., u relevantnom dijelu, glasi:

Carinskom nadzoru podliježu:

  • 1)
    carinska roba;
  • 2)
    putnici i posada te osoblje prijevoznih i prijenosnih sredstava.

Članak 345., u relevantnom dijelu, glasi:

(1) Novčanom kaznom od jednostrukog do peterostrukog iznosa uskraćene carine ili jednostrukog do dvostrukog iznosa vrijednosti robe ako roba ne podliježe plaćanju carine ili se na robu ne plaća carina kaznit će se za prekršaj poduzeće ili druga pravna osoba;

(...)

ako zadrži ili carinarnici ne preda carinsku robu (članak 6);

Članak 358., u relevantnom dijelu, glasi:

(1) Roba koja je predmet prekršaja iz članka 342. stavak 1. točka 1. članka 343. stavak 1. toč. 1. do 3., 5. do 10. te točke 12. i 13., članka 344. stavak 1. toč. 1. i 3., članka 345. stavak 1. točka 3., članka 352. stavak 1. toč. 1. do 3. i točke 5. i članka 355. stavak 1. ako je učinitelj prekršaja izvršio neku od radnji iz članka 342. stavak 1. točka 1. članka 343. stavak 1. točke 1. do 3., od 5. do 10. te 12. i 13., članka 344. stavak 1. točka 1. i 3. i članka 345. stavak 1. točka 3. i roba koja je predmetom prekršaja iz članka 351. stavak 1. i 3. u svezi članka 343. stavak 1. točke od 1. do 3., od 5. do 10. te točke 12. i 13., članka 344. stavak 1. točke i 3. i članka 345. stavak 1. točke 3., članka 352. stavak 1. točke od 1. do 3. i 5. ovog Zakona oduzet će se.

(...).

Članak 359., u relevantnom dijelu, glasi:

(...)

(2) Izuzetno od odredbe stavka 1. ovog članka, prijevozno ili prijenosno sredstvo može se oduzeti i ako vrijednost robe koja je predmet prekršaja nije veća od jedne trećine carinske osnovice prijevoznog ili prijenosnog sredstva, ako je to prijevozno ili prijenosno sredstvo iskorišteno za prijevoz droga, oružja, municije ili eksploziva ili ako je u prijevoznom ili prijenosnom sredstvu tvorničke proizvodnje ugrađen prostor za skrivanje robe.

(...)".

  • 10.
    Zakon o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi ("Službene novine Federacije BiH", br. 9/96 i 29/00)

Zahtjev za sudskom zaštitom

Članak 152., u relevantnom dijelu, glasi:

"Zahtjev za sudskom zaštitom dozvoljen je protiv rješenja o prekršaju koje je donijelo Federalno vijeće.

Zahtjev za sudskom zaštitom može podnijeti kažnjeni, zakonski zastupnik kažnjenog, odnosno njegov branitelj.

Ako je izrečena zaštitna mjera oduzimanja predmeta čiji vlasnik nije kažnjen, vlasnik predmeta može podnijeti zahtjev za sudskom zaštitom samo glede odluke o toj mjeri.

O zahtjevu za sudskom zaštitom rješava Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud)".

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelant pobija rješenje Vrhovnog suda, kojim je odbijen njegov zahtjev za sudskom zaštitom podnesen protiv rješenja Federalnog vijeća za prekršaje, broj Pž-767/00 od 21. srpnja 2000. godine. Apelant navodi da su pobijanim odlukama povrijeđena njegova ljudska prava na imovinu i jednakost pred zakonom, koja garantira Ustav Bosne i Hercegovine. Apelant također tvrdi da su se prvostupanjski, drugostupanjski organ i Vrhovni sud oglušili o njegove prizivne navode, te da mu Vrhovni sud na njegovo izričito traženje nije omogućio prisustvovanje javnom dijelu sjednice kod odlučivanja o njegovom zahtjevu i da je, na koncu, neutemeljeno odbio njegov zahtjev za sudskom zaštitom.
  • 12.
    Apelant se žali da je presudom Vrhovnog suda i rješenjima prvostupanjskog i drugostupanjskog upravnog organa povrijeđeno njegovo ustavno pravo na pravično saslušanje iz članka 6. stavak 1. i čl. 3., 13., 14., 17. i 18. Europske konvencije za zaštitom ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, čl. II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 7. Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka.

b) Odgovor na apelaciju

  • 13.
    Federalno vijeće za prekršaje u odgovoru na apelaciju navodi da je svojim rješenjem, broj Pž-767/00 od 21. srpnja 2000. godine, odbilo kao neutemeljen žalb apelanta uložen protiv rješenja Povjerenstva za carinske prekršaje Carinarnice Bihać, broj P-131/00 od 16. lipnja 2000. godine, jer su dokazi iz spisa nedvojbeno upućivali na zaključak da je apelant počinio prekršaj koji mu je stavljen na teret prvostupanjskim rješenjem. Federalno vijeće za prekršaje, nadalje, navodi da je u cijelosti postupano prema odredbama Zakona o prekršajima kojima se povređuju federalni propisi. Smatraju da je apelacija, u kojoj se između ostalog navodi da je neutemeljeno proglašen krivim i kažnjen za prekršaj koji mu se stavlja na teret i da je rješenje Federalnog vijeća za prekršaje nezakonito, lišena svakog osnova. Nakon traženja Ustavnog suda, Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

VI - Dopustivost

  • 14.
    Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 15.
    Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 16.
    Pravilo za iscrpljivanje pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestupanjsku odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje hoće li koristiti pravni lijek, bez obzira radi li se o redovitom ili izvanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. svibnja 2001. godine).
  • 17.
    U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Pvl-39/00 od 10. prosinca 2001. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, pobijanu je presudu apelant primio 6. veljače 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 18.
    Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b), članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII - Meritum

  • 19.
    Apelant pobija navedene odluke, tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. i čl. 3., 13., 14., 17. i 18. Europske konvencije.
  • 20.
    Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje:

(...)

(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava vezana za kaznene postupke".

Članak 6. stavak 1. Europske konvencije glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 21.
    Prema odredbama Carinskog zakona, uvoz robe bez plaćanja carine predstavlja prekršaj, a ne kazneno djelo. Međutim, ovo ne određuje primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Europski sud za ljudska prava smatra da je "kaznena optužba" autonomni koncept, tj. neko djelo koje je u domaćem zakonu klasificirano kao prekršaj može ipak pokrenuti pitanje kaznene optužbe u smislu članka 6. stavak 1., ako je suštinski karakter legislativne sheme po svojoj prirodi prije kazneni, nego građanski - da bi se osiguralo da država ne može izbjeći obvezu osiguranja pravičnog saslušanja jednostavnim klasificiranjem nekog djela nekaznenim u svom zakonodavstvu (vidi, Europski sud za ljudska prava, Engel protiv Nizozemske (broj 1), presuda od 8. lipnja 1976. godine, serija A broj 22; Oztürk presuda od 27. svibnja 1984. godine, serija A broj 73, stavci 46-50. AP., M. P. i T. P. protiv Švajcarske, presuda od 19. kolovoza 1997. godine, Izvješća 1997-V; Lauko protiv Slovačke, presuda od 23. rujna 1998. godine, Izvješća 1998 -VI, str. 2492. stavak 56; Janosevic protiv Švedske, presuda od 23. srpnja 2002. godine, stavak 65). Europski sud za ljudska prava smatra da se postupak nametanja kazni ili dodatnih poreza i oduzimanja imovine u svezi neplaćanja taksi pokreće pitanje kaznene optužbe iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Vastberga Taxi Aktiebolaget i Vulic protiv Švedske, presuda od 23. srpnja 2002. godine; Lauko protiv Slovačke, gore; Janosevic protiv Švedske, gore stavci 66-70).
  • 22.
    Gledano sa stajališta sudske prakse članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da je legislativna regulativa vezana za ovaj predmet, glede nametanja novčane kazne i oduzimanja imovine, u suštini kaznena po svojoj prirodi. Njen razvidan cilj je sprečavanje ljudi da unose robu u zemlju, a da ne plaćaju carinu na nju, i kažnjavanje ljudi koji čine takva djela. Ustanovljavanje krivnje u ovom slučaju je utemeljeno na odluci da je apelant znao da carina nije plaćena na predmetno vozilo u vrijeme kada je uvezeno. Novčana kazna nametnuta apelantu je veliki novčani iznos, a oduzimanje vozila predstavlja još veći gubitak za njega. Uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud zaključuje da prema Ustavu Bosne i Hercegovine apelant ima prava na ukupnu proceduralnu zaštitu koja je na raspolaganju građanima u utvrđivanju kaznene optužbe iz članka 6. Europske konvencije.
  • 23.
    Ni prvostupanjski, ni drugostupanjski upravni organ koji su rješavali predmet nisu ispunili zahtjeve iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije vezane za neovisan i nepristran, zakonom uspostavljeni sud, radi utvrđivanja kaznene optužbe protiv apelanta. Povjerenstvo za carinske prekršaje carinarnice Bihać, koje je odredilo novčanu kaznu i naložilo zapljenu vozila rješenjem broj P-131/00 od 16. lipnja 2000. godine, je dio Carinske uprave Federalnog ministarstva financija. Dakle, nije neovisno od entiteta, što se traži člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Nadalje, Federalno vijeće za prekršaje, koje je podržalo odluku Povjerenstva za carinske prekršaje rješenjem broj Pž-767/00 od 21. srpnja 2000. godine, nije osiguralo pravično saslušanje koje se traži člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. U takvim okolnostima se povreda članka 6. stavak 1. može izbjeći ako odluke koje donesu organi koji nisu neovisni i nepristrani budu preispitane ili ako se izjavi priziv neovisnom i nepristranom sudu koji ima punu jurisdikciju (u smislu da može ukinuti ili ispraviti odluku gdje je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava ili koje su donesene bez valjanih dokaza). Međutim, Vrhovni sud, u postupku koji je rezultirao presudom od 10. prosinca 2001. godine, nije osigurao apelantu, bez obzira na njegovo izričito traženje, javno i neposredno saslušanje prilikom utvrđivanja kaznene optužbe, što je oprečno članku 6. stavak 1. Europske konvencije.
  • 24.
    S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da stranke moraju imati mogućnost da osobno prisustvuju sjednici suda. Ovo se odnosi, prvenstveno, na suđenje pred prvostupanjskim sudom. Međutim, pravo na pravično suđenje, također, podrazumijeva pravo da se prisustvuje pred sudovima više instance koji odlučuju o prizivima, osim kada je razmatranje pred ovim sudovima ograničeno na procesna ili čisto pravna pitanja, kada osobno prisustvovanje optuženog (ili druge stranke) nije od značaja.
  • 25.
    Ustavni sud, nadalje, primjećuje da članak 6. stavak 1. Europske konvencije govori o javnoj raspravi, dok se u dijelu Zakona o prekršajima kojima s povrjeđuju federalni propisi, koji određuje postupak po zahtjevu za sudsku zaštitu, ne govori o karakteru i vrsti postupka pred Vrhovnim sudom. Obzirom da Europska konvencija, prema članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, ima supremaciju nad svim drugim zakonima, a sve domaće institucije su obvezne izravno ju primjenjivati, ovaj pojam se mora tumačiti u duhu pojma javne rasprave iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud, stoga, smatra da je predmetni postupak, u konkretnom slučaju, jednostupanjski i da jedino postupak pred Vrhovnim sudom ima karakter redovitog sudskog postupka, pa samim tim taj postupak mora biti vođen tako da zadovolji zahtjeve "javnog suđenja" i zahtjeve prava javnosti na kontrolu pravosuđa. Kako to ovdje nije bio slučaj, Ustavni sud zaključuje da apelantovo pravo na javno suđenje nije ispoštovano.
  • 26.
    Apelant se, nadalje, žali da su oduzimanje vozila i nametnuta novčana kazna povrijedili pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud smatra da, u svjetlu svojih zaključaka u odnosu na članak 6. stavak 1. Europske konvencije, nije nužno razmatrati ove navode apelanta.

VIII - Zaključak

  • 27.
    Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 28.
    Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.