USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici, održanoj 17. svibnja 2004. godine, donio
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 40/04.
OBRAZLOŽENJE
Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj U 101/03, rješavajući apelaciju A. H., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja
Valerija Galić, sutkinja
Odbija se kao neutemeljena apelacija A. H., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kvl-z-66/01 od 6. prosinca 2001. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Kz-92/01 od 25. lipnja 2001. godine, i presude Općinskog suda u Sanskom Mostu, broj K-129/00 od 28. veljače 2001.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.A. H. (u daljnjem tekst: apelant), iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa N. H., odvjetnik iz Sanskog Mosta, podnio je 30. siječnja 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Općinskog suda u Sanskom Mostu, broj K-129/00 od 28. veljače 2001. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Kz-92/01 od 25. lipnja 2001. godine, i presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kvl-z-66/01 od 6. prosinca 2001. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na temelju članka 21. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Bihaću zatraženo je, 9. listopada 2003. godine, da dostavi odgovor na apelaciju. Kantonalni je sud u Bihaću 20. listopada 2003. godine dostavio odgovor.
- 3.Na temelju članka 21. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda u Bihaću je, 2. travnja 2004. godine, dostavljen apelantu.
III - Činjenično stanje
- 4.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
- 5.Apelant je u travnju 2000. godine otvorio ugostiteljski objekt i registrirao ga kao noćni klub pod imenom "Šeherzada 1001 noć" (u daljnjem tekstu: Klub). Klub se formalno vodio na ime J. Š., a kasnije na J. brata, I. Š. koji je i apelantov zet. Sudovi su utvrdili da je posao de facto vodio apelant.
- 6.Apelant je u travnju 2000. godine uposlio četiri djevojke da rade kao plesačice u Klubu - dvije iz Moldavije i dvije iz Rumunjske. Djevojke su stanovale na gornjem katu kuće u kojoj se nalazio Klub. Apelant je nekoliko puta tjedno navraćao u Klub da nadgleda posao.
- 7.Općinski je javni tužitelj iz Sanskog Mosta, 8. studenoga 2000. godine, podigao optužnicu protiv apelanta zbog posredovanja u vršenju prostitucije - kazneno djelo propisano člankom 229. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine.
- 8.Presudom prvostupanjskog suda, broj K-129/00 od 28. veljače 2001. godine, apelant je proglašen krivim i osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od godinu dana i šest mjeseci. Osim toga, izrečena je zabrana obavljanja samostalne ugostiteljske djelatnosti u trajanju od jedne godine. Prvostupanjski je sud ustanovio da je apelant samo formalno uposlio četiri djevojke da rade kao plesačice u Klubu, jer su se uz njegovo znanje i dogovor o podjeli dobiti počele u prostorijama Kluba baviti prostitucijom. Prvostupanjski je sud, dalje, utvrdio da je apelant sudjelovao u dijeljenju dobiti od prostitucije, te da je spomenute djevojke vrbovao i podsticao da se bave prostitucijom.
- 9.Apelant je Kantonalnom sudu u Bihaću podnio priziv protiv presude Općinskog suda u Sanskom Mostu. Kantonalni je sud, presudom broj Kž-92/01 od 25. lipnja 2001. godine, odbio apelantov priziv i potvrdio prvostupanjsku presudu.
- 10.Na ovu je presudu apelant uložio Vrhovnom sudu zahtjev za zaštitom zakonitosti. Vrhovni je sud, svojom presudom broj Kvl-z-66/01 od 6. prosinca 2001. godine, odbio apelantov zahtjev kao neutemeljen i potvrdio presude nižestupanjskih sudova.
- 11.Protiv ovih presuda apelant je, 30. siječnja 2002. godine, podnio apelaciju Ustavnom sudu.
IV - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 12.Apelant je naveo da su i prvostupanjska i drugostupanjska presuda prekršile njegova prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant je naveo da sudovi nisu temeljili svoje presude na dokazima. Nadalje, apelant smatra da sudovi nisu procijenili njegove prizivne navode, nego su se zadržali na obrazlaganju prvostupanjske presude, čime mu je uskraćeno pravo na efektivan pravni lijek u domaćem zakonodavstvu iz članka 13. Europske konvencije. Apelant je istaknuo da su sudovi prekršili i članak 17. Europske konvencije zbog činjenice da se apelant nije mogao suočiti sa svjedocima na glavnoj raspravi.
b) Odgovor na apelaciju
- 13.U svom odgovoru na apelaciju, od 20. listopada 2003. godine, Kantonalni je sud u Bihaću naveo da je taj sud razmatrao sve prizivne navode apelanta, kao i one o kojima vodi računa po službenoj dužnosti. Taj je sud naveo da su apelant i njegov branitelj uredno pozvani, ali da nisu nazočili sjednici vijeća. Konačno, Kantonalni sud navodi da je apelant imao pravičan postupak, te da je koristio sve pravne lijekove koji stoje na raspolaganju po zakonu. Kantonalni je sud predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V - Dopustivost
- 14.Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 15.Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 16.Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestupanjsku odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje hoće li koristiti pravni lijek, bez obzira radi li se o redovitom ili izvanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. svibnja 2001. godine).
- 17.U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda, broj Kvl-z-66/01 od 6. prosinca 2001. godine, koja je donesena na temelju apelantovog zahtjeva za zaštitom zakonitosti. Zahtjev za zaštitom zakonitosti je zadnji djelotvoran pravni lijek koji je apelant koristio. Nadalje, apelacija Ustavnom sudu je uložena 30. siječnja 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 18.Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VI - Meritum
- 19.Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz čl. 6., 13. i 17. Europske konvencije i članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni će sud, prije svega, utvrditi je li došlo do povrede prava na pravičan postupak.
- 20.Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje:
(...)
(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke".
- 21.Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 22.Glede članka 6. Europske konvencije, apelant je naveo da sudovi nisu temeljili svoje presude na dokazima. Ustavni sud naglašava da, sukladno sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda (vidi mutatis mutandis presudu Europskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque and Jabardo v. Spain, od 6. prosinca 1988. godine, serija A broj 146, paragraf 68; odluku Ustavnog suda, broj U 63/01, od 27. lipnja 2003. godine, stavak 19), pitanje je li ispoštovan princip pravičnog suđenja se mora cijeniti na temelju postupka u cjelini, obzirom na to da se nedostatak, do kojeg je došlo u jednoj fazi postupka, može popraviti u naknadnoj fazi postupka. Ovo znači da obično nije moguće odrediti je li postupak bio pravičan ili ne dok se postupak ne okonča i ne donese konačna sudska odluka.
- 23.Ustavni sud, dalje, smatra da pravo na pravičan postupak daje, inter alia, mogućnost organu koji odlučuje da predoči razloge presude obzirom na to da to omogućuje apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, članak 6. Europske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u tijeku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (odluka Ustavnog suda, broj U 62/01, od 5. travnja 2002. godine, točka 19, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02).
- 24.Konačno, izvan nadležnosti Ustavnog suda je da procjenjuje kvalitetu zaključaka sudova glede procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. S tim u vezi, Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redoviti sudovi poklanjaju povjerenje dokazima jedne strane u postupku na temelju sudačke slobodne procijene. To je isključivo uloga redovitih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom oprečne jedna drugoj (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stavak 78).
- 25.Ustavni sud primjećuje da je apelant saslušan u istražnom postupku i na glavnom pretresu. Prvostupanjski je sud saslušao više svjedoka. Pročitane su izjave svjedokinja, date u postupku provođenja istražnih radnji. Taj je sud, bez suglasnosti okrivljenog i njegovog branitelja, a na temelju članka 328. stavak 1. točka 1. Zakona o kaznenom postupku, pročitao izjave svjedoka, date izvan glavnog pretresa 9. prosinca 2000. godine pred predsjednikom vijeća. Osim toga, prvostupanjski je sud, između ostalog, pročitao izvješće Međunarodne policije (IPTF-a) od 25. veljače 2001. godine o boravku saslušanih svjedokinja i zapisnik o pretresu prostorija Kluba, potvrdu o pronađenim i oduzetim predmetima, te izvršio uvid u foto-dokumentaciju sačinjenu prilikom pretresa prostorija.
- 26.Redoviti su sudovi ukazali na problem trgovine ljudima u Bosni i Hercegovini, posebice sa stranim državljankama iz zemalja kojima su pripadale uposlene kod apelanta. Apelant je sam priznao da je bio faktični vlasnik Kluba, te da je imao ugovor sa četiri plesačice. Sudovi su, inter alia, na temelju iskaza svjedokinja, utvrdili da su se radno angažirane kod apelanta bavile prostitucijom. Glede samog pitanja apelantove krivnje, sudovi su ukazali na oprečne iskaze svjedokinja u istražnom postupku, na glavnom pretresu i izvan glavnog pretresa. Ipak, sudovi su, uzimajući u obzir sve dokaze, poklonili povjerenje iskazu svjedokinja u istražnom postupku i izvan glavnog pretresa glede utvrđivanja činjenice da je apelant znao da se njegove uposlenice bave prostitucijom i da su imali dogovor uz podjelu zarade. Iako su ove izjave, s jedne strane, date kako u istražnom postupku tako i izvan glavnog pretresa pred predsjednikom vijeća, one su pročitane na glavom pretresu. Prema tome, apelant je imao mogućnost izjasniti se povodom ovih izjava. Osim toga, ove svjedokinje su bile i osobno nazočne na glavnom pretresu 24. studenoga 2000. godine, tako da je apelant imao mogućnost osobnog suočenja sa svjedokinjama.
- 27.Iz ovoga razloga, umanjuje sa značaj činjenice da je kod uzimanja iskaza jedne od svjedokinja izvan glavnog pretresa prisustvovao i tužitelj, dok optuženi nije bio pozvan, čime je povrijeđen princip jednakosti oružja pred sudom (vidi odluku bivšeg Povjerenstva za ljudska prava, Ronald Brown protiv Velike Britanije, od 7. ožujka 1985. godine, aplikacija broj 11129/84, Odluke i izvješća (OI), broj 42 (1985).
- 28.Konačno, prvostupanjski je sud ukazao i na druge simptomatične okolnosti i dokaze ovoga slučaja, kao što je činjenica da Klub nije registriran na apelantovo ime, iako je apelant de facto svakodnevno vodio posao.
- 29.Ustavni sud ponavlja da nema nadležnost, u principu, da procjenjuje kvalitetu zaključaka sudova glede procjene dokaza i načina na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. To je, u principu, isključivo uloga redovitih sudova. Ova sudačka sloboda proizlazi iz principa demokracije iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i u nju se, u principu, nitko ne smije miješati. Ipak, uloga Ustavnog suda nije pasivna i beznačajna. Ustavni sud ima zadaću da procijeni je li postupak, kao cjelina, bio pravedan i je li dokazni postupak zlouporabljen na štetu apelanta. S tim u vezi, Ustavni je sud ocijenio da procjena dokaza prvostupanjskog suda u konkretnom slučaju, koja je potvrđena u narednim instancama, nije bila očito proizvoljna i štetna po apelanta u smislu prava na pravičan postupak.
- 30.U svjetlu zaključka glede navodne povrede članka 6. Europske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije nužno posebice razmatrati ostale navode apelanta koji se odnose na čl. 13. i 17. Europske konvencije.
VIII - Zaključak
- 31.Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 32.Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.