Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 28. svibnja 2004. godine, donio

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 40/04.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 11/03, rješavajući apelaciju S. K., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik

Tudor Pantiru, dopredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja

David Feldman, prof., sudac

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudac

Usvaja se apelacija S. K.

Utvrđuje se povreda članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Ukida se presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-173/99, od 22. prosinca 2000. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske na ponovni žuran postupak sukladno članku II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke, izvijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama sukladno članku 75. stavak 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    S. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa M. D., odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 8. svibnja 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-173/99 od 22. prosinca 2000. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Ustavni je sud, sukladno članku 21. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, 30. rujna 2003. godine zatražio odgovor na apelaciju od Vrhovnog suda i Vojske Republike Srpske.
  • 3.
    Vrhovni je sud dostavio spis i odgovor na apelaciju 27. listopada 2003. godine.
  • 4.
    Vojska Republike Srpske je dostavila svoj odgovor 29. travnja 2004. godine.

III - Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Za vrijeme privremenog rada u inozemstvu, S. H. je u prosincu 1990. godine uvezao u Bosnu i Hercegovinu automobil koji je bio oslobođen obveze plaćanja poreza, s tim da mu je bilo zabranjeno otuđenje vozila u vremenskom razdoblju od dvije godine poslije uvoza. Unatoč zabrani otuđenja, S. H. je 11. prosinca 1990. godine zaključio kupoprodajni ugovor sa apelantom. Vojska Republike Srpske je od apelanta oduzela vozilo 23. kolovoza 1992. godine.
  • 7.
    Kada je apelant zatražio da mu se vrati vozilo, Vojska Republike Srpske je odgovorila da ne može predati vozilo jer je u međuvremenu oštećeno u prometnoj nesreći, a nakon toga i ukradeno.
  • 8.
    Apelant je podnio tužbu Osnovnom sudu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) radi naknade štete i isplate zatezne kamate.
  • 9.
    Presudom broj P-1773/96 od 2. srpnja 1998. godine, Osnovni je sud odlučio usvojiti tužbu i naložio je tuženoj Republici Srpskoj - Vojsci Republike Srpske da isplati apelantu iznos od 13.660,03 DM sa zateznom zakonskom kamatom od 6% počevši od 2. srpnja 1998. godine. Osnovni je sud zaključio da je neprijeporno da je apelant zaključio ugovor o kupoprodaji sa prodavačem automobila, da je isplatio kupoprodajnu cijenu i preuzeo ga u posjed. Na temelju članka 34. Zakona o osnovnim vlasničkim odnosima ("Službeni list SFRJ", broj 6/80) Osnovni je sud zaključio da je apelant stekao pravo vlasništva na predmetnom automobilu. Osnovni je sud smatrao da činjenica da je apelant kupio automobil prije isteka roka od dvije godine ne znači da je ugovor o kupoprodaji ništav, nego da je sankcioniran samo gubitak poreznih povlastica.
  • 10.
    Tuženik je uložio priziv Okružnom sudu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud). Presudom broj Gž-943/98 od 18. svibnja 1999. godine, Okružni je sud odbio priziv i potvrdio prvostupanjsku presudu.
  • 11.
    Nezadovoljan, tuženi je podnio zahtjev za revizijom Vrhovnom sudu. Presudom broj Rev-1773/99 od 22. prosinca 2000. godine, Vrhovni je sud reviziju djelomično uvažio tako što je obje nižestupanjske presude, u dijelu u kojem je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja, preinačio tako što se tužbeni zahtjev tužitelja u ovom dijelu odbija, a u preostalom je dijelu revizija odbijena. Vrhovni je sud smatrao da je apelant kupio automobil prije isteka dvogodišnjeg zakonskog roka zabrane prodaje robe koja je oslobođena poreskih obveza na uvoz kako je predviđeno člankom 118. stavak 5. Zakona o vanjskotrgovinskom poslovanju ("Službeni list SFRJ, broj 63/89). Vrhovni je sud smatrao da je ugovor o kupoprodaji povrijedio navedenu zakonsku odredbu i da je kao takav ništav u smislu odredbe članka 103. Zakona o obligacijskim odnosima, pa prema tome apelant nije stekao vlasništvo na vozilu. Vrhovni je sud smatrao da apelant nije imao valjan pravni osnov za stjecanje naknade za izgubljeno vozilo.

IV - Relevantni propisi

  • 12.
    Zakon o osnovnim vlasničkim odnosima ("Službeni list SFRJ", broj 6/80).

"Članak 34.

Na temelju pravnog posla, pravo vlasništva na pokretnu stvar stiče se predajom te stvari u posjed stjecatelja.

Predaja pokretne stvari smatra se izvršenom i predajom isprave na temelju koje stjecatelj može raspolagati tom stvari, kao i uručenjem nekog dijela stvari ili izdvajanjem ili drugim označavanjem stvari koje znači predaju stvari.

Kada se pokretna stvar nalazi u posjedu stjecatelja po nekom pravnom temelju, on stiče pravo vlasništva na nju u trenutku zaključenja pravnog posla sa vlasnikom stvari na temelju kojega se stiče pravo vlasništva.

Ako stjecatelj prava vlasništva na pokretnu stvar ostavi tu stvar i dalje u posjedu prenositelja po nekom drugom temelju on stiče pravo vlasništva u trenutku zaključenja pravnog posla sa vlasnikom stvari na temelju koga se stiče pravo vlasništva.

Pravo vlasništva na pokretnu stvar koju drži treće lice prelazi na stjecatelja u trenutku zaključenja pravnog posla kojim mu je prenositelj prenio pravo da zahtijeva povraćaj te stvari. Treća osoba ima pravo da prema novom vlasniku istakne sve prigovore koje je imao prema ranijem vlasniku.

Predaja pokretne stvari smatra se izvršenom i kada iz konkretnih okolnosti proizlazi da je izvršena predaja stvari".

(2) Zakon o vanjskotrgovinskom poslovanju ("Službeni list SFRJ", broj 63/89)

"Prava fizičkih osoba

Članak 18.

(...)

Osobe koje su na privremenom radu u inozemstvu provele najmanje dvije godine neprekidno, odnosno boravile najmanje četiri godine po bilo kom temelju, kao i strane fizičke osobe koje su dobile državljanstvo SFRJ i strani državljani koji su dobili azil, odnosno odobrenje za stalno nastanjenje u Jugoslaviji mogu u roku od godinu dana od dana povratka iz inozemstva, dana dobivanja državljanstva SFRJ, odnosno azila ili odobrenja za stalno nastanjenje u Jugoslaviji, slobodno uvoziti robu iz ovog članka, uključujući i motorna vozila koja nisu starija od tri godine, a koja služe korisnicima uvoza kao putnički automobil, odnosno za obavljanje njihove djelatnosti. Ova vozila ne mogu se otuđiti u roku od dvije godine od dana uvoza."

(3) Zakon o obligacijskim odnosima Republike Srpske ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 57/98).

"Nevažnost ugovora

I. Ništavi ugovori

Članak 103.

(1) Ugovor koji je protivan ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima ili moralu socijalističkog samoupravnog društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice."

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 13.
    Apelant se žali da je presuda Vrhovnog suda povrijedila njegovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine u svezi članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).
  • 14.
    Apelant tvrdi da je Vrhovni sud u sličnom predmetu iz 1986. godine zauzeo različito stajalište jer je smatrao da je kupoprodajni ugovor za uvezenu robu bio valjan bez obzira na vremensku i mjesnu zabranu prodaje. Apelant također navodi da je razvidno da je on postao vlasnik vozila na temelju članka 34. Zakona o osnovnim vlasničkim odnosima, kupovinom i stjecanjem imovine.
  • 15.
    Nadalje, apelant tvrdi da u slučaju da dođe do povrede poreznih obveza to potpada pod obvezu uvoznika automobila, a ne apelanta. Pored toga, apelant tvrdi da je rok od dvije godine zabrane prodaje automobila istekao u međuvremenu.
  • 16.
    Apelant traži da Ustavni sud poništi presudu Vrhovnog suda broj Rev-173/99.
    • b)
      Odgovor na apelaciju
  • 17.
    Vrhovni sud nije dostavio nikakve dodatne argumente Ustavnom sudu.
  • 18.
    Vojno pravobraniteljstvo Vojske Republike Srpske je u odgovoru Ustavnom sudu istaknulo da je apelacija Ustavnom sudu neutemeljena i da apelantova, Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićena prava i slobode, nisu povrijeđeni. Vojno je pravobraniteljstvo, također, istaknulo da ono nije ugovorna strana u kupoprodaji i da bi se apelant prema tome trebao obratiti prodavaču automobila za ostvarenje svog prava.

VI - Dopustivost

  • 19.
    Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 20.
    Prema članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 21.
    U ovom je predmetu posljednji djelotvoran pravni lijek koji je koristio apelant bila revizija Vrhovnom sudu. Presuda Vrhovnog suda, broj Rev-173/99 od 22. prosinca 2000. godine, je dostavljena apelantu 4. travnja 2001. godine, a apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu 8. svibnja 2001. godine, odnosno u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 22.
    Prema tome, apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti, sukladno članku 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda.

VII - Meritum

  • 23.
    Apelant tvrdi da je povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine u svezi članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje:

(...)

(k) Pravo na imovinu".

  • 24.
    Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi:

"Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."

  • 25.
    Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine je odraz ljudskih prava i sloboda zaštićenih člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stavka i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stavka, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavku dva ovog članka, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine sukladno općem interesu, provođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim u tu svrhu. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se tiču određenog ometanja prava na uživanje imovine, te se trebaju tumačiti u svjetlu općeg principa navedenog u prvom pravilu.
  • 26.
    Prema tome, pitanja koja se pojavljuju u konkretnom slučaju su slijedeća: prvo, predstavlja li apelantov automobil imovinu u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju? Ako je to tako, potrebno je utvrditi je li bilo miješanja u imovinu. U slučaju da se utvrdi da je bilo miješanja, potrebno je, prvo, ustanoviti pod koje od ova tri pravila potpada to miješanje; drugo, služi li miješanje legitimnom cilju koji je u javnom interesu; treće, je li miješanje proporcionalno, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između zahtjeva općeg interesa i zahtjeva zaštite individualnih temeljnih prava; i, četvrto, je li miješanje sukladno principu pravne sigurnosti ili zakonitosti.
  • 27.
    Sukladno navedenom, Ustavni će sud prvo ispitati je li apelantova imovina bila zaštićena prema navedenim odredbama. Vrhovni je sud odlučio da je ugovor o kupoprodaji, koji je zaključen između prodavača i apelanta, ništav, i da uslijed toga apelant nema pravo tražiti automobil ili naknadu za automobil. Osnovni sud i Okružni sud su, s druge strane, zaključili da je apelant stekao vlasništvo na automobilu obzirom na to da je platio kupoprodajnu cijenu i došao u posjed vozila.
  • 28.
    Ustavni je sud prethodno zaključio da nije na Ustavnom sudu da ispituje činjenice i jesu li ispravno primijenili zakone niži sudovi osim kada je očito da su niži sudovi povrijedili jedno od Ustavom zaštićenih prava. Međutim, budući da prvo treba ustanoviti može li se može smatrati da je apelant bio u posjedu automobila u smislu članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da u ovom predmetu treba utvrditi je li Vrhovni sud ispravno primijenio zakon kada je ustanovio da se apelant ne može smatrati punopravnim vlasnikom automobila.
  • 29.
    Ustavni sud ističe da je Vrhovni sud smatrao da je ugovor ništav i da apelant nije stekao vlasništvo na automobilu jer je ga je kupio prije isteka dvogodišnjeg roka zabrane prodaje uvezenog automobila oslobođenog od obveze plaćanja poreza. Vrhovni je sud istaknuo da je zaključak utemeljen na članku 118. stavak 5. Zakona o vanjskotrgovinskom poslovanju u svezi članka 103. Zakona o obligacijskim odnosima. Osnovni i Okružni sud su, s druge strane, smatrali da je apelant stekao vlasništvo na automobilu čim je platio kupoprodajnu cijenu sukladno članku 34. Zakona o osnovnim vlasničkim odnosima. Pored toga, Osnovni i Okružni sud su smatrali da prodaja automobila prije isteka roka ne može imati utjecaj na valjanost kupoprodajnog ugovora, nego su njegove posljedice ograničene na oslobađanje prodavača od obveze plaćanja poreza.
  • 30.
    Ustavni sud ističe da je apelant bio fizički u posjedu automobila i da do donošenja presude Vrhovnog suda kupoprodajni ugovor nije bio zakonski osporavan. Članak 34. Zakona o osnovnim vlasničkim odnosima je razvidan u dodjeljivanju vlasništva kupcu pokretne imovine poslije zaključivanja ugovora o kupoprodaji i prijenosu imovine. Dokumenti koji su dostavljeni Ustavnom sudu ne pokazuju da je apelant bio informiran o činjenici da je prodavaču bilo zabranjeno prodati automobil. Pored toga, nakon ispitivanja članka 118. Zakona o vanjskotrgovinskom poslovanju u svezi članka 103. Zakona o obligacijskim odnosima, Ustavni sud smatra da ne postoji izričit zakonski osnov za poništavanje ugovora o kupoprodaji.
  • 31.
    Ustavni sud, prema tome, smatra da je apelant, na temelju članka 34. Zakona o osnovnim vlasničkim odnosima i u svezi apelantove dobre namjere glede zaključivanja ugovora, bio u posjedu automobila i da mu, prema tome, treba biti pružena zaštita njegove imovine kako je propisano člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 32.
    Zaključivši da je apelant bio u posjedu automobila, Ustavni će sud razmotriti je li Vrhovni sud povrijedio apelantova imovinska prava kada je donio presudu broj Rev-173/99 od 22. prosinca 2000. godine. Apelantov je automobil bio oduzet, a nakon toga nije bio ni vraćen niti je plaćena naknada za gubitak vozila. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da je apelant bio lišen imovine u smislu druge rečenice prvog stavka članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
  • 33.
    Pitanje koje se postavlja u ovom predmetu je da li je lišavanje bilo sukladno legitimnom cilju u javnom interesu i je li bilo proporcionalno. Vojno pravobraniteljstvo Vojske Republike Srpske nije dalo nikakve argumente koji bi pokazali legitimnim lišavanje apelanta njegove imovine, nego je podržalo presudu Vrhovnog suda broj Rev-173/99 od 22. prosinca 2000. godine u ovom pogledu. Vrhovni je sud zaključio da su nižestupanjski sudovi nepravilno primijenili materijalni zakon i nisu ispitali je li Vojska Republike Srpske slijedila legitimni cilj kada je oduzela vozilo.
  • 34.
    Pojam "javnog interesa" ili "općeg interesa" koji može opravdati miješanje u pravo na imovinu znači da cilj miješanja mora biti od opće koristi zajednici i služiti interesu šire skupine u društvu. Europski sud za ljudska prava općenito smatra da domaće vlasti mogu bolje ocijeniti što je od javnog ili općeg interesa. Prema tome, država uživa izvjesno polje procjene u određivanju služi li neka mjera javnom interesu ili ne. Europski sud za ljudska prava smatra da će općenito prihvatiti presudu domaćih vlasti osim ako je očito bez osnova.
  • 35.
    Budući da Vojska Republike Srpske nije dala nijedan argument po kojem bi lišavanje apelanta imovine bilo opravdano, Ustavni će sud analizirati što bi mogao biti mogući legitiman cilj u ovom pogledu. Ustavni sud smatra vjerojatnim da je za vrijeme oružanog konflikta vojska imala povećanu potrebu za nabavkom i pomoći koji bi mogli biti opravdano miješanje u imovinska prava privatne osobe. U ovom pogledu, Ustavni sud smatra da je Republika Srpska imala potrebu za dodatnim sredstvima transporta koja bi opravdala oduzimanje apelantovog automobila. Imajući u vidu nuždu u koju je oružani sukob doveo oružane snage može se, također, tvrditi da je oduzimanje vozila služilo općoj koristi oružanih snaga kao zajednici koja je opravdala teret koji je nametnut apelantu.
  • 36.
    S obzirom na to da je utvrdio da je vozilo oduzeto sukladno legitimnom interesu u korist oružanih snaga, Ustavni će sud sada razmotriti je li miješanje u apelantovo imovinsko pravo bilo proporcionalno. Da bi se odlučilo je li lišavanje apelanta imovine bilo proporcionalno, Ustavni sud treba procijeniti je li uspostavljen razuman odnos proporcionalnosti između uporabljenih sredstava i cilja kojem se teži. Ako takva ravnoteža ne postoji, lišavanje apelanta imovine je oprečno članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
  • 37.
    U razmatranju proporcionalnosti lišavanja imovine, Europski je sud za ljudska prava vodio računa, između ostalog, i o tome je li plaćena ikakva naknada i je li naknada bila adekvatna. Europski sud za ljudska prava smatra da lišavanje imovine bez ikakve naknade nije sukladno Europskoj konvenciji (Europski sud za ljudska prava, James protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. veljače 1986. godine, serija A broj 98, stavak 54).
  • 38.
    U konkretnom slučaju, Vrhovni je sud zaključio da apelant nije stekao vlasništvo na automobilu, zbog čega mu i ne pripada naknada za gubitak automobila. S druge strane, Ustavni je sud zaključio da je automobil bio u posjedu apelanta i da, prema tome, ima pravo na zaštitu svoje imovine sukladno članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Smatrajući da lišavanje imovine bez naknade ne uspostavlja pravičnu ravnotežu između korištenih sredstava i cilja kojem se teži, Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud povrijedio apelantovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Zaključivši da je miješanje u apelantova imovinska prava bilo neproporcionalno, Ustavni sud smatra da nije potrebno ispitivati je li miješanje sukladno principu pravne sigurnosti.

VIII - Zaključak

  • 39.
    Na temelju navedenog, a sukladno članku 61. st. 1. i 2. i članku 64. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 40.
    Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.