Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 28. svibnja 2004. godine, donio

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 40/04.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 55/03, rješavajući apelaciju V. M., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3., članka 16. stavak 2. točka 4., članka 59. stavak 2. toč. 1. i 2. i članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik

Tudor Pantiru, dopredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja

David Feldman, prof., sudac

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudac

Odbija se kao neutemeljena apelacija V. M. podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kvl-z-46/01 od 6. prosinca 2001. godine, Kantonalnog suda u Bihaću, broj Kž-30/01 od 3. svibnja 2001. godine, i Općinskog suda Sanski Most, broj K-113/00 od 11. prosinca 2000. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V. M. podnesena protiv rješenja Općinskog suda Sanski Most broj Kv-40/00 od 8. studenoga 2000. godine, Općinskog suda Sanski Most broj K-113/00 od 11. prosinca 2000. godine, i Kantonalnog suda Bihać broj Kž-174/00 od 23. studenoga 2000. godine, zbog proteka roka za podnošenje.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    V. M. (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa punomoćnik N. H., odvjetnik iz Sanskog Mosta, podnio je 15. veljače 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kvl-z-46/01 od 6. prosinca 2001. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kž-30/01 od 3. svibnja 2001. godine, i presude Općinskog suda Sanski Most (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K-113/00 od 11. prosinca 2000. godine.
  • 2.
    Nadalje, apelant se žali i protiv rješenja Općinskog suda broj Kv-40/00 od 8. studenoga 2000. godine, rješenja Općinskog suda broj K-113/00 od 11. prosinca 2000. godine, i rješenja Kantonalnog suda broj Kž-174/00 od 23. studenoga 2000. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 3.
    Ustavni je sud 23. rujna 2003. godine, na temelju članka 21. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, uputio zahtjev Vrhovnom sudu za davanje odgovora na apelaciju i zatražio dostavu spisa Ustavnom sudu. Vrhovni je sud dostavio odgovor i spis 29. rujna 2003. godine.
  • 4.
    Ustavni je sud, 23. rujna 2003. godine, uputio zahtjev Federalnom tužiteljstvu za davanje odgovora na apelaciju. Federalno je tužiteljstvo dostavilo svoj odgovor na apelaciju 1. listopada 2003. godine.

III - Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelant je 18. kolovoza 2000. godine uhapšen u trenutku dok je pokušavao provaliti u automobil. Općinski je sud, presudom broj K-113/00 od 11. prosinca 2000. godine, apelanta proglasio krivim za pokušaj teške krađe prema članku 274. stavak 1. točka 1., a u svezi članka 20. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, te ga osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca. U dužinu kazne je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru u razdoblju od 18. kolovoza 2000. do 18. prosinca 2000. godine.
  • 7.
    Apelant je, preko odvjetnika, izjavio priziv protiv presude Općinskog suda. Kantonalni je sud, presudom broj Kž-30/01 od 3. svibnja 2001. godine, odbio priziv i potvrdio presudu Općinskog suda od 11. prosinca 2000. godine.
  • 8.
    Apelant je podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv presuda Općinskog i Kantonalnog suda zbog povrede Kaznenog zakona i bitne povrede kaznenog postupka. Vrhovni je sud, presudom broj Kvl-z-46/01 od 6. prosinca 2001. godine, odbio zahtjev za zaštitu zakonitosti kao neutemeljen.
  • 9.
    Istodobno sa vođenjem kaznenog postupka, vođen je i postupak protiv rješenja o određivanju pritvora. Apelant je pobijao utemeljenost rješenja o određivanju pritvora, ali je odbijen rješenjem Općinskog suda broj Kv-40/00 od 8. studenoga 2000. godine. Općinski je sud naveo kao razlog za odbijanje - postojanje rizika da će apelant ponoviti djelo, kao i da će pobjeći u Republiku Srpsku gdje i živi. Apelant je podnio priziv protiv rješenja Općinskog suda Kantonalnom sudu, koji je svojim rješenjem, broj Kž-174/00 od 23. studenoga 2000. godine, djelomično uvažio priziv i rješenje Općinskog suda preinačio tako što je odlučio da pritvor može trajati najdulje do 8. siječnja 2000. godine.
  • 10.
    Općinski je sud, 11. prosinca 2000. godine, kada je donesena i presuda broj K-113/00, donio i rješenje broj K-113/00 kojim je produljio pritvor apelantu dok presuda ne postane pravomoćna.
  • 11.
    Apelant je izjavio priziv Vrhovnom sudu protiv rješenja Općinskog suda broj Kv-40/00 od 8. studenoga 2000. godine i rješenja Kantonalnog suda broj Kž-174/00 od 23. studenoga 2000. godine, navodeći da nižestupanjski sudovi nisu iznijeli dokaze za postojanje rizika da će apelant pobjeći, te utvrdili da činjenica da apelant živi u drugom entitetu nije dovoljan osnov za donošenje takve odluke. Vrhovni je sud, svojom presudom broj Kvl-z-4/01 od 3. travnja 2001. godine, djelomično usvojio priziv i poništio rješenje Općinskog suda broj Kv-40/00 od 8. studenoga 2000. godine i rješenje Kantonalnog suda broj Kž-174/00 od 23. studenoga 2000. godine, te predmet vratio Kantonalnom sudu radi donošenja nove odluke.
  • 12.
    Ustavni sud, do dana donošenja ove odluke, nije izviješten je li Kantonalni sud donio odluku.

IV - Relevantni propisi

(1) Kazneni zakon ("Službene novine Federacije BiH", broj 43/98)

"Pokušaj

Članak 20.

(1) Tko s umišljajem započne izvršenje kaznenog djela, ali ga ne dovrši, kaznit će se za pokušaj kaznenog djela ako se za to djelo prema zakonu može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna, a za pokušaj drugog kaznenog djela samo kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.

(2) Učinitelj će se za pokušaj kazniti u granicama kazne propisane za kazneno djelo, a može se i blaže kazniti.

Krađa

Članak 273.

(1) Tko tuđu pokretnu stvar oduzme drugom u namjeri da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protupravnu imovinsku korist, kaznit će se zatvorom do tri godine.

(2) Za pokušaj će se kazniti.

Teška krađa

Članak 274.

(1) Kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina kaznit će se tko počini krađu (članak 273. stavak 1):

  • 1)
    obijanjem, provaljivanjem ili drugim savladavanjem većih prepreka da dođe do stvari iz zatvorenih zgrada, soba, blagajna, ormara ili drugih zatvorenih prostorija;
  • 2)
    na osobito opasan ili drzak način;
  • 3)
    iskorištavanjem stanja nastalog požarom, poplavom, potresom ili drugom nesrećom; 4) iskorištavanjem bespomoćnosti ili drugog osobito teškog stanja druge osobe.

(2) Kaznom iz stavka 1. ovog članka, kaznite će se učinitelj djela krađe (članak 273. stavak 1):

  • 1)
    ako je ukradena stvar velike vrijednosti, a učinitelj je postupao sa ciljem prisvajanja stvari takve vrijednosti;
  • 2)
    ako ukradena stvar služi u vjerske svrhe ili je stvar ukradena iz vjerske ili druge zgrade ili prostorije koja služi za vjerske obrede;
  • 3)
    ako je ukradeno kulturno dobro ili stvar od osobitog znanstvenog, umjetničkog, povijesnog ili tehničkog značenja ili se nalazi u javnoj zbirci, zaštićenoj privatnoj zbirci ili je izložena za javnost.

(3) Kaznom zatvora od jedne do osam godina kaznit će se tko počini krađu (članak 273. stavak 1) u sastavu skupine, ili ako je pri sebi imao kakvo oružje ili opasno oruđe radi izvršenja djela."

(2) Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 43/98)

"Branitelj

Članak 63.

(1) Osumnjičeni za kojeg postoje osnovi sumnje da je počinio kazneno djelo ima pravo na branitelja. (članak 4)

(2) Okrivljeni može imati branitelj a u toku cijelog kaznenog postupka. Okrivljeni se prije prvog ispitivanja mora poučiti da ima pravo uzeti branitelja i da branitelj može biti nazočan njegovu ispitivanju.

(3) Ukoliko osumnjičeni odnosno okrivljeni sam ne uzme branitelja, osumnjičenom odnosno okrivljenom mogu branitelja uzeti njegov zakonski zastupnik, bračni odnosno vanbračni partner, srodnik po krvi u prvoj crti, usvojitelj, usvojenik, brat, sestra i hranitelj.

(4) Za branitelja se može uzeti samo odvjetnik, a njega može zamijeniti odvjetnički pripravnik. Ako se postupak vodi za kazneno djelo za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora u trajanju preko pet godina ili teža kazna, odvjetnika može zamijeniti odvjetnički pripravnik samo ako ima položen pravosudni ispit predviđen federalnim zakonom. Pred Vrhovnim sudom Federacije branitelj može biti samo odvjetnik.

(5) Ako u sjedištu suda nema dovoljno odvjetnika, predsjednik suda će na zahtjev okrivljenog ili osobe iz stavka 3. ovog članka, odobriti da se za branitelja uzme diplomirani pravnik sposoban da okrivljenom pruži pomoć u obrani.

(6) Branitelj je dužan podnijeti punomoćje organu unutarnjih poslova, odnosno sudu pred kojim se vodi postupak. Okrivljeni može dati branitelju i usmeno punomoćje na zapisnik kod organa unutarnjih poslova odnosno suda pred kojim se vodi postupak."

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 13.
    Apelant se žali da su presude Vrhovnog suda od 6. prosinca 2001. godine, Kantonalnog suda od 3. svibnja 2001. godine i Općinskog suda od 11. prosinca 2000. godine povrijedile njegova ljudska prava iz čl. II/3. (b), (d) i (e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3., 5., 6. i 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Tvrdi da je proglašen krivim prije nego što je i otpočeo postupak, te da je tretiran na ponižavajući način. Apelant tvrdi da je natjeran da pred kamerama prizna kazneno djelo. Također tvrdi da mu tijekom prvog ispitivanja nije dozvoljeno da kontaktira sa svojim odvjetnikom, nego da je tek tijekom daljnje istrage dobio pravo na odvjetnika. Nadalje ističe da je nezakonito držan u pritvoru samo zato što je bio iz drugog entiteta. Slijedom toga, lišen je prava na slobodu kao i prava da se brani obzirom na to da je duljina pritvora utjecala na visinu kazne na koju je osuđen. Nadalje, apelant tvrdi da sud nije djelovao pravodobno, te da je time uticao na trajanje pritvora i određivanje kazne. Konačno, tvrdi da Kantonalni sud nije donio odluku o pritvoru, unatoč rješenju Vrhovnog suda broj Kvl-z-4/01 kojim je predmet vraćen Kantonalnom sudu na novu odluku. Uz to, apelant tvrdi da su nižestupanjski sudovi povrijedili nekoliko odredbi Zakona o kaznenom postupku.
  • 14.
    Apelant zahtijeva da Ustavni sud poništi pobijane odluke, te da predmet vrati Kantonalnom sudu na donošenje odluke u meritumu.

b) Odgovor na apelaciju

  • 15.
    Vrhovni je sud naveo u svom dopisu od 29. rujna 2003. godine da je već dostavio svoje pravno mišljenje u svojoj presudi broj Kvl-z-46/01.
  • 16.
    Federalno je tužiteljstvo dostavilo svoj odgovor Ustavnom sudu 1. listopada 2003. godine, predlažući da Ustavni sud odbije apelaciju. Federalno tužiteljstvo tvrdi da su apelantovi navodi da je došlo do povrede Zakona o kaznenom postupku neutemeljeni obzirom na to da su nižestupanjski sudovi uzeli u obzir vrijeme provedeno u pritvoru pri određivanju zatvorske kazne.

VI - Dopustivost

  • 17.
    Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 18.
    U konkretnom predmetu, apelant je dostavio apelaciju u svezi tri različita pitanja: prvo, lišavanje slobode u tijeku postupka (članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine), drugo, pravo na pravično suđenje (članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine) i treće, ponižavajući tretman (članak II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine). Pitanje apelantovog pritvora je odvojeno od suđenja, kao i od pitanja ponižavajućeg tretmana, o čemu je odlučeno u odvojenom postupku. Ustavni sud, stoga, mora razmotriti dopustivost apelacije u odnosu na postupak u svezi pritvora odvojeno od samog kaznenog postupka.
  • 19.
    Sukladno informaciji koja je dostavljena Ustavnom sudu, Vrhovni je sud 3. travnja 2001. godine donio presudu broj Kvl-z-4/01 koja se odnosi na rješenje o određivanju pritvora. Vrhovni je sud djelomično usvojio priziv i vratio predmet Kantonalnom sudu na novu odluku. Ustavni sud nije izviješten je li Kantonalni sud usvojio novu odluku kao što je naložio Vrhovni sud. Apelant tvrdi da Kantonalni sud to nije učinio. Bez obzira na činjenicu je li Kantonalni sud usvojio novu odluku, pritvor je istekao 18. prosinca 2000. godine sukladno presudi Općinskog suda broj 133/00 od 11. prosinca 2000. godine.
  • 20.
    Sukladno precedentnom pravu Europskog suda za ljudska prava, apelacija se u odnosu na pritvor mora podnijeti u roku od 6 mjeseci, počevši od dana kada je pritvor istekao ili od usvajanja konačne odluke o tom pitanju (vidi primjerice Europski sud za ljudska prava, Surriye Ali protiv Velike Britanije, aplikacija broj 25605/94, odluka od 28. veljače 1996. godine). Obzirom da se apelant žalio na propust Kantonalnog suda da usvoji spomenuto rješenje, Ustavni sud smatra da je apelant obvezan dostaviti svoju apelaciju u roku od 60 dana nakon što je saznao da Kantonalni sud neće usvojiti odluku o ovom pitanju. Ustavni sud nije upoznat s tim kada je točno apelant saznao ovu činjenicu. Međutim, s obzirom na to da je presuda Vrhovnog suda stupila na snagu 24. travnja 2001. godine kao i na ekspeditivnost s kojom su Općinski i Kantonalni sud usvojili prethodne odluke o ovom pitanju, apelantova apelacija od 15. veljače 2002. godine o pitanju pritvora je podnesena nakon proteka roka od 60 dana propisanog člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, pa je apelacija u tom pogledu nedopustiva zbog proteka roka za podnošenje.
  • 21.
    U odnosu na kazneni postupak, Ustavni sud primjećuje da je presuda Vrhovnog suda, broj Kvl-z-46/01 od 6. prosinca 2001. godine, konačna i da protiv nje nema drugih efektivnih pravnih lijekova i da je dostavljena Općinskom sudu radi dostave apelantu 28. siječnja 2002. godine. Apelacija je Ustavnom sudu podnesena 15. veljače 2002. godine. Iz navedenog slijedi da je apelacija, u odnosu na presude donesene u kaznenom postupku, dopuštena i da su ispunjeni i drugi formalni uvjeti iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda.

VII - Meritum

a) Pravo na pravično suđenje u kaznenim pitanjima - članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije

  • 22.
    Apelant tvrdi da je došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje u kaznenim pitanjima predviđenog člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. Europske konvencije.

Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje:

(...)

(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke".

  • 23.
    Članak 6. Europske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Presuda se izriče javno, ali se novinari i javnost mogu isključiti s čitavog ili jednog dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to nalažu interesi malodobnika ili zaštite privatnog života strana u sporu, ili kada to sud smatra izričito neophodnim zato što bi u posebnim okolnostima publicitet mogao nanijeti štetu interesima pravde.

  • 2.
    Svako tko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
  • 3.
    Svako tko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

a. da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega;

b. da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje obrane;

c. da se brani sam ili uz pomoć branitelja kojega sam izabere ili, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branitelja, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde;

d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka obrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe;

e. da koristi besplatnu pomoć tumača ukoliko ne razumije ili ne govori jezik koji se koristi na sudu".

  • 24.
    Nadležnost Ustavnog suda u prizivnim postupcima ograničena je "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i Ustavni sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona od redovitih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava. To je, primjerice, slučaj kad je neki redoviti sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno pravo ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine.

Članak 6. stavak 3.(c) Europske konvencije

  • 25.
    U konkretnom se predmetu apelant žali da su nižestupanjski sudovi povrijedili njegovo pravo da se brani, njegovo pravo da se smatra nevinim, te da nižestupanjski sudovi nisu postupali u razumnom roku. Apelant se, također, žali da u prethodnom postupku nije imao pravo na odvjetnika.
  • 26.
    Ustavni sud zapaža da je pravo da se brani sam ili preko odvjetnika sastavni dio prava na pravično suđenje i izričito navedeno u članku 6. stavak 3. točka c. Europske konvencije.
  • 27.
    U odnosu na navode apelanta da mu prilikom davanja izjave istražnom sucu nije bilo dozvoljeno kontaktirati sa odvjetnikom nego da mu je tek kasnije bio dodijeljen odvjetnik, Ustavni sud podsjeća na točku 20. ove odluke u kojoj je zbog proteka roka za podnošenje odbačen kao nedopušten dio apelacije koji se odnosi na odluke sudova povodom određivanja pritvora. Shodno navedenome, i ovi navodi apelanta moraju biti odbačeni iz istog razloga.
  • 28.
    Sukladno članku 63. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine koji se primjenjivao u to vrijeme, osumnjičeni, za kojeg postoje osnovi sumnje da je počinio kazneno djelo, ima pravo na branitelja. Ustavni sud primjećuje, na temelju predočene dokumentacije i pobijanih presuda, da je apelant tijekom cijelog kaznenog postupka imao pravo na odvjetnika i da je odvjetnik prisustvovao svim saslušanjima tijekom tog postupka. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da ovaj dio navoda apelanta mora biti odbijen kao neutemeljen.

Članak 6. stavak 2. Europske konvencije

  • 29.
    Apelant se, također, žali da je došlo do povrede njegovog prava da se smatra nevinim, koje je zaštićeno člankom 6. stavak 2. Europske konvencije. U tom pogledu apelant ističe činjenicu da je bio primoran dati izjavu pred kamerama i tom prilikom priznati svoja djela. Europski sud za ljudska prava navodi da do povrede prava da se osoba smatra nevinom može doći u slučaju kad je neko uhapšen prije nego što je kaznena prijava podnesena protiv njega ili ako je policija ili neki drugi javni službenik javno istaknuo nečiju krivnju prije donošenja pravomoćne presude suda.
  • 30.
    U konkretnom predmetu, apelant nije iznio nikakve dokaze kako bi podržao svoje tvrdnje da je lišen prava da se smatra nevinim, te Ustavni sud ne može zaključiti na temelju dokumentacije da je došlo do takve povrede. Ustavni je sud, stoga, zaključio da u odnosu na ove navode apelanta odbije apelaciju kao neutemeljenu obzirom na činjenicu da apelant nije iznio dokaze koji bi potvrdili njegove tvrdnje.

Pravo na pravično suđenje

  • 31.
    Apelant se, također, žali na činjenicu da nižestupanjski sudovi nisu žurno postupili i da je duljina pritvora bila odlučujuća za sudsku presudu. Apelant nije dostavio bilo kakve dokaze koji bi dokazali da su nižestupanjski sudovi odugovlačili postupak na bilo koji način. Od dana kada je apelant uhapšen do dana donošenja presude Općinskog suda broj 113/00 od 11. prosinca 2000. godine proteklo je četiri mjeseca. Vrhovni je sud donio presudu broj Kvl-z-46/01 6. prosinca 2000. godine. Na temelju vremena koje je proteklo od hapšenja apelanta do dana donošenja presude Vrhovnog suda, Ustavni sud zaključuje da pravo na suđenje u razumnom roku nije povrijeđeno.

b) Pravo osobe da ne bude podvrgnuta mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni (članak II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 3. Europske konvencije)

  • 32.
    Apelant navodi da je pretučen, te da je bio podvrgnut ponižavajućem tretmanu u tijeku hapšenja.
  • 33.
    Članak II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje:

(...)

(b) Pravo osobe da ne bude podvrgnuta mučenju ili nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.

  • 34.
    Članak 3. Europske konvencije glasi kako slijedi:

"Nitko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju."

  • 35.
    Apelant nije dostavio nikakve dokaze, npr. medicinski nalaz, koji bi potkrijepili tvrdnje da je pretučen tijekom hapšenja. Apelant je naveo u svojoj apelaciji da će dostaviti video traku kako bi potvrdio navode da je bio podvrgnut ponižavajućem tretmanu, međutim, do dana donošenja ove odluke apelant nije dostavio takve niti bilo kakve druge dokaze koji bi potvrdili navode iz apelacije.
  • 36.
    Ustavni sud podsjeća da postoji opća obveza odgovornih vlasti da vode istrage o navodima torture i ponižavajućeg tretmana. Međutim, to podrazumijeva da se prethodno takvi navodi moraju potkrijepiti odgovarajućim dokazima. Apelant, prema saznanjima Ustavnog suda, nije iznio svoje tvrdnje pred nižestupanjskim sudovima niti je dostavio bilo kakve dokaze Ustavnom sudu. Ustavni sud zaključuje da apelant nije dostavio dokaze koji bi potkrijepili apelaciju, te stoga zaključuje da je apelacija neutemeljena u tom pogledu i da se i ovi navodi apelanta moraju odbiti.

c) Pravo na efektivan pravni lijek (članak 13. Europske konvencije)

  • 37.
    Konačno, apelant tvrdi da je lišen prava na efektivan pravni lijek. Ustavni sud, u svjetlu svojih zaključaka glede prava na pravično suđenje, smatra da nije nužno razmatrati ove navode apelanta.

VIII - Zaključak

  • 38.
    Na temelju navedenog i sukladno članku 15. stavak 3., članku 16. stavak 2. točka 4. i članku 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 39.
    Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.