Aktio

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti i meritumu u predmetu broj AP 1757/06

na sjednici održanoj 8. jula 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 99/08.
U PREDMETU BROJ AP 1757/06

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1757/06, rješavajući apelaciju PP "Integral Inžinjering" Laktaši, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Valerija Galić, potpredsjednica

David Feldman, potpredsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Tudor Pantiru, sudija

Mato Tadić, sudija

Constance Grewe, sutkinja

Seada Palavrić, sutkinja

Krstan Simić, sudija

Djelimično se usvaja apelacija PP "Integral Inžinjering" Laktaši.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na početak toka zakonske zatezne kamate, načina obračuna kamate, odlučivanja o troškovima postupka.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj Pž-108/05 od 1. marta 2006. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Djelimično se odbija apelacija PP "Integral Inžinjering" Laktaši podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Pž-108/05 od 1. marta 2006. godine u vezi sa povredom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na dosuđeni iznos naknade štete.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

Obrazloženje

I. Uvod

  • 1.
    PP "Integral Inžinjering" Laktaši (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 9. juna 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Pž-108/05 od 1. marta 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i učesnika u postupku, SOD "Jahorina", Filijala Brčko (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 28. juna 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 17. jula 2006. godine. Osnovni sud je 4. augusta 2006. godine dostavio fotokopiju dostavnice o uručenju apelantu Presude Okružnog suda broj Pž-108/05 od 1. marta 2006. godine, ali nije dostavio odgovor na apelaciju. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Okružnog suda dostavljen je apelantu 8. oktobra 2007. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Osnovni sud je Presudom broj Ps-164/00 od 7. februara 2001. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 9.544,00 DM, isplatom u KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 5. oktobra 1994. godine pa do isplate, kao i da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.973,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja, tj. 7. februara 2001. godine, pa do konačne isplate.
  • 7.
    Tuženi je obavezan da apelantu naknadi štetu kao osiguravatelj putničkog vozila po osnovu osiguranja od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima. Apelant je štetu na svom vozilu pretrpio u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila 20. septembra 1994. godine na putu Lončari - Obudovac u Donjim Žabarima krivicom štetnika, odnosno osiguranika tuženog Ivana Katića.
  • 8.
    Protiv prvostepene presude tuženi je podnio žalbu koju je Okružni sud Presudom broj Pž-244/01 od 7. augusta 2002. godine djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je tuženi obavezan da apelantu isplati na ime štete iznos od 8.590 KM sa zateznom kamatom od 24. oktobra 1998. godine do isplate, te da mu naknadi parnične troškove u iznosu od 2.676 KM sa zateznom kamatom od 7. februara 2001. godine do isplate, a u preostalom dijelu tužbeni zahtjev je odbijen.
  • 9.
    U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno član 177. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima, kada je utvrdio da nema podijeljene odgovornosti i da je isključivi krivac za predmetnu saobraćajnu nezgodu vozač Ivan Katić. Sud je, polazeći od težine utvrđenih propusta, te imajući u vidu doprinos oba učesnika predmetne nezgode nastanku štetnog događaja, primjenjujući član 178. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, zaključio da je vozač koji je upravljao apelantovim vozilom doprinio nastanku štete sa 10%, a da doprinos osiguranika tuženog iznosi 90%. S obzirom na utvrđeni omjer odgovornosti učesnika saobraćajne nezgode, sud je našao da je tuženi dužan apelantu da naknadi 90% od punog obima štete, a što u konkretnom slučaju iznosi 8.590 KM.
  • 10.
    U odnosu na zakonske zatezne kamate, sud je naveo da se, prema odredbi člana 189. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, visina naknade štete određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke izuzev slučaja kad zakon određuje nešto drugo. Prema tome, drugostepeni sud je zaključio da je, prema izričitoj zakonskoj odredbi, za određivanje visine naknade štete bitna visina cijene u vrijeme presuđenja. Dosuđivanjem naknade štete prema cijenama u vrijeme presuđenja, prema mišljenju drugostepenog suda, uspostavlja se prijašnje stanje (član 185. Zakona o obligacionim odnosima) i zatezna kamata na tako dosuđenu naknadu štete teče od dana donošenja presude. Prema mišljenju drugostepenog suda, navedeno pravilo važi pod uvjetom da je visina štete zaista određena prema cijenama koje su važile u vrijeme presuđenja, a ne i u slučaju kad je iznos naknade štete utvrđen procjenom vještaka ukoliko je između te procjene i presuđenja protekao duži vremenski period, jer u tom slučaju zatezna kamata teče od dana kad je šteta procijenjena (u konkretnom slučaju to je 24. oktobar 1998. godine). Prema vještakovom mišljenju, šteta je 1994. godine iznosila 9.544 dinara, a to je u vrijeme vještačenja bilo jednako iznosu od 9.544 KM, odnosno DM. S obzirom na to da je prvostepenom presudom naložena isplata u KM, prema shvatanju drugostepenog suda, kamate nikako ne mogu teći od 5. oktobra 1994. godine, jer u to vrijeme ova valuta nije ni postojala, pa bi u tom dijelu presuda bila neizvršiva. U odnosu na troškove postupka sud je apelantu dosudio troškove postupka srazmjerno uspjehu u parnici.
  • 11.
    Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je uvažio Vrhovni sud Rješenjem broj Rev-76/03 od 21. marta 2005. godine, ukinuo drugostepenu presudu u dijelu u kojem je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete preko iznosa od 8.590,00 KM i u dijelu kojim je tuženi obavezan da na dosuđeni iznos naknade štete apelantu plati zakonske zatezne kamate počevši od 24. oktobra 1998. godine do isplate, kao i odluku o troškovima spora i u tom dijelu predmet vratio Okružnom sudu na ponovno suđenje.
  • 12.
    Iz obrazloženja Rješenja proizlazi da je Vrhovni sud utvrdio da drugostepena presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, jer se iz obrazloženja te presude ne vidi na osnovu kojih dokaza je drugostepeni sud našao da je utvrđeno da se saobraćajna nezgoda dogodila u naseljenom mjestu Donji Žabar, na mjestu gdje je maksimalno dopuštena brzina kretanja vozila bila 60 km/h, a što je odlučna činjenica za ocjenu u pogledu prigovora tuženog o podijeljenoj odgovornosti za štetu. Dalje, prema mišljenju Vrhovnog suda, pogrešan je zaključak drugostepenog suda da je, prema nalazu i mišljenju vještaka, šteta koju je apelant pretrpio 1994. godine iznosila 9.544,00 dinara, a što je u vrijeme vještačenja (24. oktobra 1998. godine) jednako iznosu od 9.544 KM, odnosno DM, te da zbog toga apelantu pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu od dana kada je vještak štetu procijenio.
  • 13.
    Vrhovni sud je naveo da je pravilan stav drugostepenog suda da se zakonska zatezna kamata, ako je šteta dosuđena prema cijenama u vrijeme presuđenja, dosuđuje od dana presuđenja, odnosno od dana procjene štete vještaka ukoliko je između te procjene i presuđenja protekao duži vremenski period. Međutim, prema mišljenju Vrhovnog suda, ukoliko je oštećeni sam otklonio štetu prije donošenja sudske odluke, zatezna kamata teče od dana kada je šteta otklonjena, odnosno kad su učinjeni troškovi radi otklanjanja štete. S obzirom na to da je apelant tvrdio da je račun za popravku vozila platio 5. oktobra 1994. godine, Vrhovni sud je našao da nižestepeni sudovi ovu činjenicu nisu utvrdili, a da od utvrđenja suda kada je apelant platio račun za popravku vozila servisu "Radulović" Beograd zavisi i početak toka zateznih kamata na dosuđeni iznos naknade štete. Pri tome je Vrhovni sud naveo da treba imati u vidu da je konvertibilna marka, kao sredstvo plaćanja u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini, uvedena u opticaj tek 1. jula 1997. godine na osnovu Zakona o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine.
  • 14.
    Dalje je Vrhovni sud naveo da, ukoliko bi nižestepeni sudovi utvrdili da je apelant platio račun radi otklanjanja štete na njegovom vozilu u iznosu od 9.544,00 din., odnosno DM, kako tvrdi, 5. oktobra 1994. godine, pripadalo bi mu pravo na zateznu kamatu na taj iznos prema kamatnoj stopi koja se plaća na valutu DM na štedne uloge po viđenju na taj iznos sve do 19. maja 2001. godine, od kada apelantu pripada pravo na zateznu kamatu prema stopi propisanoj Zakonom o visini stope zatezne kamate do isplate s tim što se sa navedenim datumom iznos naknade konvertira u KM.
  • 15.
    Okružni sud je Presudom broj Pž-108/05 od 1. marta 2006. godine žalbu tuženog djelimično uvažio i preinačio Presudu Osnovnog suda broj Ps-164/00 od 7. februara 2001. godine tako što se dosuđeni iznos na ime naknade štete od 9.544,00 DM smanjuje na iznos od 8.590 KM, te se preinačava odluka o kamati tako što se tuženi obavezuje da plati kamatu na iznos od 8.590,00 DM po stopi koja se plaća na neoročene štedne uloge u toj valuti u mjestu ispunjenja obaveze za period od 4. marta 1997. godine do 18. maja 2001. godine, a od 19. maja 2001. godine pa do isplate na iznos od 8.590,00 KM, u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate Republike Srpske, pa se preinačava odluka o troškovima postupka tako što se dosuđeni iznos na ime troškova postupka od 2.973,50 KM smanjuje na iznos od 2.676,00 KM. Apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka je odbijen.
  • 16.
    Iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je Okružni sud, ispitujući prvostepenu presudu u okviru žalbenih navoda, te po službenoj dužnosti u skladu sa odredbom člana 217. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03 i 74/05), proveo raspravu radi potpunog i pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja u pogledu iznesenog prigovora o podijeljenoj odgovornosti, te činjenice kada je apelant platio ovlaštenom servisu da otkloni štetu. Na raspravi pred vijećem drugostepenog suda provedeni su dokazi koji su provedeni pred prvostepenim sudom.
  • 17.
    Drugostepeni sud je naveo da je među strankama sporno pitanje da li postoji doprinos nastanku štetnog događaja vozača vozila čiji je vlasnik apelant, te kada je apelant platio popravku oštećenog vozila od čega zavisi i pravo na podnošenje zahtjeva na kamatu. Prema mišljenju drugostepenog suda, prvostepeni sud je pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbu člana 177. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima kada je našao da vozač apelantovog vozila nije doprinio nezgodi, te da je isključivi krivac za predmetnu saobraćajnu nezgodu vozač Ivan Krstić. Drugostepeni sud je, uzimajući u obzir odredbu člana 177. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima i dokaze koji su provedeni pred drugostepenim sudom, našao da postoji i doprinos vozača vozila u apelantovom vlasništvu nastanku štetnog događaja, ali da je doprinos apelantovog vozača mnogo manji u odnosu na doprinos vozača drugog vozila. Utvrđeno je da je apelantov doprinos nastanku štetnog događaja 10%, te je u tom procentu i smanjen dosuđeni iznos na ime naknade štete na 8.590,00 KM.
  • 18.
    Radi utvrđivanja činjenice kada je apelant servisu platio da otkloni štetu (od čega zavisi i padanje u docnju), drugostepeni sud je otvorio raspravu u kojoj je apelantu bilo omogućeno da dokaže navedenu činjenicu. Međutim, apelant navedenu činjenicu nije dokazao i izjavio je da ne posjeduje dokaz u vezi sa navedenom okolnosti. Uvidom u dopis servisa "Radulović", bez broja i datuma, utvrđeno je da se radi o popisu dijelova koji na vozilu treba da se poprave i cijeni. Na navedenom dopisu je datum 5. oktobar 1994. godine, od kada je prvostepeni sud dosudio kamatu. Prema mišljenju drugostepenog suda, kada bi se navedeni dopis i smatrao računom, nema dokaza da li je tog dana, odnosno 5. oktobra 1994. godine, ili kada spomenutom servisu plaćena popravka vozila. S obzirom na to da je vještak Vojislav Subotić visinu štete na vozilu vještačio prema cijenama na dan štetnog događaja, te da je zahtjev tuženom za isplatu štete podnesen u tužbi, od kada se tuženi smatra pozvanim da izvrši svoju obavezu, prema ocjeni drugostepenog suda, apelantu pripada kamata od tog dana u skladu sa odredbom člana 277. Zakona o obligacionim odnosima.
  • 19.
    U odnosu na kamatu koju je tuženi dužan da plati apelantu na iznos od 8.590,00 DM od dana podnošenja tužbe, utvrđeno je da će tuženi apelantu platiti zakonsku kamatu po stopi koja se plaća na neoročene štedne uloge u toj valuti u mjestu ispunjenja do 18. maja 2001. godine, a od 19. maja 2001. godine pa do isplate na iznos od 8.590,00 KM, u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate ("Službeni glasnik RS" broj 19/01).
  • 20.
    U pogledu načina obračuna kamate, a s obzirom na to da jugoslavenski dinar kao sredstvo plaćanja više ne postoji, da bi se materijalna situacija oštećenog dovela u ono stanje u kome bi se nalazilo da nije bilo štetnog događaja, prema mišljenju drugostepenog suda, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da navedene iznose treba vezati za njemačku marku kao čvrstu valutu na dan štetnog događaja, te da na tu valutu apelantu pripada kamata koju su banke obračunavale u toj valuti do 18. maja 2001. godine, kada je u Republici Srpskoj donesen Zakon o visini zatezne kamate, o čemu je usvojen stav i u Odluci Vrhovnog suda broj Rev-108/01 od 15. novembra 2002. godine. U odnosu na troškove parničnog postupka, s obzirom na to da je utvrđeno da je apelantov uspjeh 90%, u tom procentu su mu dosuđeni i troškovi postupka. Pošto je tuženi djelimično uspio u predmetnom postupku, te s obzirom na to da je žalba tuženog djelimično osnovana prema ocjeni Okružnog suda, apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka nije osnovan. Pri tome je Okružni sud imao u vidu i činjenicu da je rasprava pred vijećem Okružnog suda održana i radi pružanja mogućnosti apelantu da dokaže navode kada je platio da se šteta na vozilu otkloni, a što nije dokazao, te je na taj način prouzrokovao troškove postupka.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 21.
    Apelant navodi da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Žali se na to da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
  • 22.
    Apelant smatra da su presude Vrhovnog suda i Okružnog suda protivne odredbama Zakona o obligacionim odnosima, važećem Zakonu o zateznoj kamati Republike Srpske i odredbama Zakona o parničnom postupku, jer je sud bio vezan tužbenim zahtjevom u konkretnom slučaju samo zahtjevom iz tužiočeve revizije. Prema apelantovom mišljenju, žalba tuženog nije bila dopuštena nakon pravosnažnosti presude u dijelu u kojem je odlučeno Presudom broj Pž-224/01 od 7. augusta 2002. godine, jer tuženi na nju nije izjavio reviziju i drugostepeni sud je trebalo da žalbu tuženog smatra nedopuštenom u dijelu odluke prema ranijoj drugostepenoj presudi. Vrhovni sud nije mogao da mijenja Presudu broj Pž-224/01 u dijelu u kojem protiv navedene presude nije bila izjavljena revizija tuženog. Ističe da je u pogledu dosuđenja kamate drugostepeni sud sudio protivno odredbi člana 277. Zakona o obligacionim odnosima, jer je dosudio kamatu na depozite po viđenju od 4. marta 1997. godine do 19. maja 2001. godine, što nije zakonska zatezna kamata. Navodi da je Vrhovni sud sve do kraja 2002. godine sudio zakonske zatezne kamate da bi nakon toga usvojio stav protivno zakonu i retroaktivno sudio kamate koje nisu zakonske zatezne kamate iako nije bilo izmjene Zakona o zateznoj kamati. Ističe da u Republici Srpskoj, prema važećem Zakonu o zateznoj kamati, zakonska zatezna kamata na godišnjem nivou iznosi 18%, od čega je redovna kamata 12%, a zatezna kamata 6%.
  • 23.
    Apelant smatra da Okružni sud nije mogao da ne prihvati račun o popravci vozila i da odbije da sudi zakonsku zateznu kamatu od popravke pa do 4. marta 1997. godine, jer da apelant nije izvršio popravku svog vozila, imao bi štetu najmanje 20% godišnje zbog smanjenja vrijednosti vozila. Navodi da osiguravatelj pada u docnju protekom roka za rješenje odštetnog zahtjeva, a najkasnije danom podnošenja tužbe, te je i u tom dijelu presuda Okružnog suda nezakonita i protivna Ustavu Bosne i Hercegovine, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu. Ističe da u Republici Srpskoj nije moguće suditi zakonsku kamatu u visini kamate na depozite po viđenju, jer je u Republici Srpskoj važio Zakon o zateznoj kamati SRJ, koji je na strana sredstva plaćanja, pa i DM, propisivao zakonsku zateznu kamatu od 6% na godišnjem nivou.
  • 24.
    Dalje navodi da je podneskom od 13. februara 2006. godine zatražio da se dosude troškovi žalbenog postupka i troškovi revizije, te da Okružni sud nije uopće utvrdio sve troškove. Prema apelantovom mišljenju, Okružni sud je trebalo da mu prizna troškove revizije, pismenog izjašnjenja i održanog ročišta. Diskriminaciju apelant vidi u tome što je svim presudama sudova u Republici Srpskoj do 2002. godine dosuđivana zakonska zatezna kamata prema Zakonu o zateznoj kamati SRJ.
  • 25.
    Apelant ne traži da se utvrde nezakonitost i povreda Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije Rješenjem Vrhovnog suda, jer, prema apelantovom mišljenju, drugostepeni sud nije vezan stavom višeg suda, već je bio dužan da sudi prema Ustavu i zakonu. Predlaže da Ustavni sud utvrdi da su povrijeđena navedena apelantova ustavna prava, te da Presudu Okružnog suda broj Pž-244/01 od 7. augusta 2002. godine u dosuđujućem dijelu potvrdi, a Presudu Okružnog suda broj Pž-108/05 od 1. marta 2006. godine u cijelosti ukine i predmet vrati na ponovan postupak. Također, traži da Ustavni sud prizna apelantu troškove sastava apelacije po advokatskoj tarifi, a prema iskazanom troškovniku prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata ("Službeni glasnik RS" broj 68/05) u iznosu od 1.053,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

  • 26.
    U svom odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da je u predmetnom postupku apelantu bilo omogućeno da dokaže svoje navode o tome da je kvar na automobilu platio 5. oktobra 1994. godine, odnosno da mu je bilo omogućeno da pred sudom iznese sve činjenice koje smatra bitnim za odluku pri čemu apelant nije pružio niti jedan dokaz u vezi sa navedenim okolnostima. Dalje se navodi da je prilikom odlučivanja o žalbi tuženog Okružni sud ocijenio sve dokaze koje su stranke u sporu provele, te da je saglasno provedenim dokazima, utvrđenom činjeničnom stanju primijenio materijalnopravne propise, pozivajući se na usvojenu sudsku praksu, a što Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda svojim protokolima omogućavaju i ne sprečavaju primjenu domaćeg zakonodavstva. Okružni sud smatra da pred drugostepenim sudom nisu učinjene povrede na koje apelant ukazuje, te da nisu povrijeđena apelantova ljudska prava.

V. Relevantni propisi

  • 27.
    U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 186.

Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.

Član 189.

Oštećenik ima pravo na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje šta drugo.

Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Kad je stvar uništena ili oštećena krivičnim djelom učinjenim sa umišljajem, sud može odrediti visinu naknade prema vrijednosti koju je stvar imala za oštećenika.

Član 277.

Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

  • 28.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/80 i 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantna odredba glasi:

Član 166.

Kad sud odbaci ili odbije pravni lijek, odlučit će i o troškovima nastalim u postupku povodom tog pravnog lijeka.

Kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka.

Kad se ukine odluka protiv koje je podnesen pravni lijek i predmet vrati na ponovno suđenje, ostavit će se da se o troškovima postupka povodom pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci.

Sud može postupiti po odredbi stava 3. ovog člana i kad odluku protiv koje je podnesen pravni lijek samo djelimično ukine.

  • 29.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03 i 74/05) relevantna odredba glasi:

Član 456. st. 1. i 2.

Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona donijeta prvostepena odluka kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava, daljnji postupak provest će se po dosadašnjim propisima.

Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, u postupku po pravnim lijekovima u predmetima u kojima je donijeta prvostepena odluka prije stupanja na snagu ovog zakona, umjesto odredaba čl. 362. do 364, čl. 369. do 373. i čl. 394. do 397. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 17/93, 14/94 i 32/94) primjenjivat će se odredbe čl. 217. do 220, 227. do 229. i 249. do 251. ovog zakona.

VI. Dopustivost

  • 30.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 31.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 32.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Gž-108/05 od 1. marta 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 20. aprila 2006. godine. Apelacija je podnesena 9. juna 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 33.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 34.
    Apelant osporava presudu Okružnog suda, navodeći da je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

a) Pravo na pravično suđenje

  • 35.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

  • 1.
    Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
  • 36.
    Predmetni postupak, koji je okončan osporenom presudom, odnosi se na postupak naknade materijalne štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je taj postupak bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 37.
    S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada su povrijeđena osnovna procesna prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 39/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 25/02).
  • 38.
    U konkretnom slučaju apelant je, u suštini, nezadovoljan osporenom presudom Okružnog suda u odnosu na dosuđeni iznos naknade štete, početak toka zakonske zatezne kamate, način obračuna zakonske zatezne kamate i dosuđene troškove parničnog postupka.
  • 39.
    Razmatrajući apelantove navode u odnosu na dosuđeni iznos naknade štete, Ustavni sud konstatira da je, nakon ukidanja Presude Okružnog suda broj Pž-244/01 od 7. augusta 2002. godine od Vrhovnog suda, Okružni sud, radi potpunog i pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja u pogledu iznesenog prigovora tuženog o podijeljenoj odgovornosti za štetu, održao raspravu na kojoj je proveo dokaze. Ocjenjujući sve provedene dokaze, Okružni sud je utvrdio da je vozač vozila u apelantovom vlasništvu doprinio nastanku štetnog događaja, i to 10%. Zbog toga je Okružni sud apelantu umanjio dosuđeni iznos na ime naknade štete i dosudio mu iznos od 8.590,00 KM.
  • 40.
    Iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije ne može da se zaključi da su u ovom dijelu osporenom odlukom Okružnog suda povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Također se ne može zaključiti da je Okružni sud primijenio zakon proizvoljno ili da su povrijeđena procesna prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Dalje, prema mišljenju Ustavnog suda, Okružni sud je za svoju odluku u ovom dijelu dao jasne i precizne razloge.
  • 41.
    Dalje će Ustavni sud utvrditi da li je Okružni sud proizvoljno odlučio u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate, kao i načina obračuna kamate.
  • 42.
    U vezi s navedenim Ustavni sud konstatira da je Okružni sud u osporenoj presudi usvojio stav da apelantu pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos na ime naknade štete od dana podnošenja tužbe, odnosno od 4. marta 1997. godine. Okružni sud je navedeno obrazložio time da je vještak visinu štete na vozilu vještačio prema cijenama na dan štetnog događaja, te da je zahtjev tuženom za isplatu štete podnesen u tužbi, od kada se, prema mišljenju Okružnog suda, tuženi smatra pozvanim da izvrši svoju obavezu.
  • 43.
    U vezi sa navedenim pitanjem Ustavni sud smatra da je članom 186. Zakona o obligacionim odnosima propisano da se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete. Dalje, članom 277. navedenog zakona propisano je da dužnik koji zakasni da ispuni novčane obaveze duguje, osim glavnice, i zateznu kamatu. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, iako navedenim članovima eksplicitno nije navedeno od kada se zatezna kamata dosuđuje pri materijalnoj šteti, ipak, iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da bi zateznu kamatu u slučaju materijalne štete trebalo dosuditi od dana nastanka štete (vidi, Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu, Odluka broj CH/01/7090 od 27. juna 2007. godine, tačka 45. Odluke).
  • 44.
    Stoga je, prema mišljenju Ustavnog suda, stav Okružnog suda u pogledu početka isplate zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade štete proizvoljan pogotovo uzimajući u obzir zajedno odredbe čl. 186. i 277. Zakona o obligacionim odnosima iz čijih odredaba, kako je već Ustavni sud utvrdio, proizlazi da se kod materijalne štete zatezna kamata dosuđuje od dana nastanka štete, a ne od dana podnošenja tužbe kako je odlučio Okružni sud.
  • 45.
    U odnosu na apelantove navode u vezi sa načinom obračuna zakonske zatezne kamate Ustavni sud konstatira da je Okružni sud u osporenoj presudi obavezao tuženog da apelantu plati kamatu na iznos od 8.590 DM po stopi koja se plaća na neoročene štedne uloge u toj valuti u mjestu ispunjenja obaveze za period od 4. marta 1997. godine do 18. maja 2001. godine, a od 19. maja 2001. godine pa do isplate na iznos od 8.590,00 KM u skladu sa Zakonom o visini stope zetezne kamate Republike Srpske. Okružni sud navedeno obrazlaže: "kako jugoslavenski dinar kao sredstvo plaćanja više ne postoji, da bi se materijalna situacija oštećenog dovela u ono stanje u kome bi se nalazilo da nije bilo štetnog događaja, to je prvostepeni sud pravilno utvrdio da ove iznose treba vezati za njemačku marku kao čvrstu valutu na dan štetnog događaja, te saglasno tome na tu valutu tužitelju pripada kamata koju su banke obračunavale u toj valuti do 18. maja 2001. godine kada je u Republici Srpskoj donesen Zakon o visini zatezne kamate, a o čemu je zauzet stav i u Odluci Vrhovnog suda RS broj Rev-108/01 od 15. novembra 2002. godine".
  • 46.
    Prema mišljenju Ustavnog suda, Okružni sud nije dao jasne i precizne razloge zbog čega je apelantu do 18. maja 2001. godine dosudio kamatu po stopi koja se plaća na neoročene štedne uloge. Do jasnog i nedvosmislenog zaključka u pogledu navedenog ne može se doći ni na osnovu Odluke Vrhovnog suda broj Rev-108/06 od 15. novembra 2002. godine, na koju se u osporenoj odluci pozvao Okružni sud, s obzirom na to da ni spomenuta odluka Vrhovnog suda ne daje jasne i precizne razloge zbog čega se u periodu do 18. maja 2001. godine kamata obračunava po stopi koja se plaća na neoročene štedne uloge.
  • 47.
    U vezi s navedenim Ustavni sud konstatira da je jedan od važnih elemenata "pravičnog suđenja" i zahtjev da sudska odluka mora da navede razloge na kojima je zasnovana. Kolika je ta dužnost zavisi od "prirode odluke" i samo može biti procijenjena u odnosu na okolnosti svakog pojedinačnog slučaja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, str. 12). Međutim, sud nije obavezan dati detaljan odgovor na svaki argument (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, serija A broj 288, str. 20).
  • 48.
    Uzimajući u obzir okolnost konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da obrazloženje Okružnog suda u pogledu načina obračuna zakonske zatezne kamate nije zadovoljilo princip člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer Okružni sud u ovom dijelu nije dao jasne i precizne razloge na kojima je zasnovao svoju odluku.
  • 49.
    U odnosu na troškove parničnog postupka, Ustavni sud konstatira da je Okružni sud u osporenoj presudi preinačio prvostepenu presudu i u pogledu troškova postupka tako da je dosuđeni iznos na ime troškova postupka od 2.973,50 KM smanjio na iznos od 2.676,00 KM i odbio apelantov zahtjev da se nadoknade troškovi žalbenog postupka. Pri tome Ustavni sud smatra da Okružni sud u osporenoj odluci nije odlučivao o troškovima revizije koju je izjavio apelant iako je apelant podneskom od 13. februara 2006. godine precizirao troškove parničnog postupka. Prema tome, proizlazi da je Okružni sud, protivno odredbi člana 166. prijašnjeg Zakona o parničnom postupku, propustio da odluči o troškovima cijelog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da je ovim propuštanjem Okružnog suda došlo do proizvoljnosti u pogledu odlučivanja o troškovima parničnog postupka.
  • 50.
    U pogledu apelantovog zahtjeva da se nadoknade troškovi za sastav apelacije Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastava apelacije iz čega proizlazi da troškove sastava apelacije isključivo snose apelanti.
  • 51.
    Na osnovu svega navedenog Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije u dijelu koji se odnosi na dosuđenje iznosa od 8.590 KM na ime naknade štete. Međutim, Ustavni sud zaključuje da je proizvoljnim odlučivanjem Okružnog suda u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate, načina obračuna zakonske zatezne kamate do 18. maja 2001. godine i troškova parničnog postupka povrijeđeno apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 52.
    Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati ostale apelantove navode.

VIII. Zaključak

  • 53.
    Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju proizvoljnim stavom Okružnog suda u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate kod materijalne štete, nenavođenja jasnih i preciznih razloga na kojima je Okružni sud zasnovao osporenu odluku u pogledu obračuna zakonske zatezne kamate, kao i zbog neodlučivanja o troškovima cijelog parničnog postupka povrijeđeno apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 54.
    Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Sastavni dio ove odluke čini i izdvojeno mišljenje o neslaganju sudije Krstana Simića.
  • 55.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE KRSTANA SIMIĆA

Žalim što nisam u mogućnosti da se složim s mišljenjem većinskog dijela Suda, a upravo podjednako žalim što ta većina nije mogla da prihvati moje gledište. Moje neslaganje odnosi se na primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na obrazloženje dijela presude Okružnog suda u dijelu koji se bavi pitanjem načina obračuna zatezne kamate.

Međutim, podržavam stav ... da je jedan od važnih elemenata "pravičnog suđenja" i zahtjev da sudska odluka mora navesti razloge na kojima je zasnovana. Kolika je ta dužnost zavisi od "prirode odluke" i može samo biti procijenjeno u odnosu na okolnosti svakog pojedinačnog slučaja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, str. 12). Međutim, sud nije obavezan dati detaljan odgovor na svaki argument (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, serija A broj 288, str. 20).

Cijenim da je Okružni sud naveo dovoljne razloge na kojim je zasnovao svoju presudu o načinu obračuna redovnih i zateznih kamata.

U suštini, u ovom predmetu (kao i nekim ranijim) pokrenuto je jedno vrlo složeno pitanje obračuna redovnih i zateznih kamata na koje sudska praksa daje različite odgovore. Različiti stavovi uspostavljaju princip kako pravne nesigurnosti, tako i pravne nejednakosti građana.

S dužnim poštovanjem prema mojim kolegama, imam osjećaj da suviše pojednostavljeno pristupamo tumačenju odredbe člana 186. Zakona o obligacionim odnosima. Ovo pitanje putem raznih vidova štete (materijalna, nematerijalna, štete iz autorskih prava i sl.) treba sistemski tumačiti u kontekstu i drugih odredaba koje reguliraju pitanje početka nastanka obračuna redovnih i zateznih kamata. U tom pravcu odredbu člana 186. potrebno je tumačiti zajedno sa odredbama čl. 190, 277, 324. i 394. ZOO.

Smatram da pitanje obračuna redovne i zatezne kamate treba tumačiti na jednak način za sve vidove štete.

Gotovo da je općeprihvaćeno pravilo da se na nematerijalnu štetu ne primjenjuju odredbe člana 186. ZOO. Različit pristup se manifestira prema tome da li se obračun redovne i zatezne kamate vrši od podnošenja tužbe, obavljanja medicinskog vještačenja ili donošenja prvostepene presude. Argumenti koji se iznose u takvim odlukama obično polaze od stava da je član 186. ZOO lociran u poglavlju koje regulira pitanje materijalne štete.

Slijedeći ovaj stav, pokreće se pitanje na osnovu čega sudovi uspostavljaju različit način obračuna redovnih i zateznih kamata u naknadi nematerijalne štete.

U skladu sa izloženim, smatram da je Okružni sud u svojoj presudi iznio dovoljno argumenata za svoj stav o vremenu i načinu obračuna redovne i zatezne kamate.

Sudija
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine

Krstan Simić