Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti i meritumu apelacija Pere Gudelja u predmetu broj AP 1828/06
na sjednici održanoj 30. maja 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 99/08.
APELACIJA PERE GUDELJA U PREDMETU BROJ AP 1828/06
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1828/06, rješavajući apelaciju Pere Gudelja, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
David Feldman, potpredsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Tudor Pantiru, sudija
Mato Tadić, sudija
Constance Grewe, sutkinja
Seada Palavrić, sutkinja
Krstan Simić, sudija
Djelomično se usvaja apelacija Pere Gudelja.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na dokazni postupak i proizvoljnost u ocjeni dokaza.
Ukidaju se:
- -Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-346/05 od 18. aprila 2006. godine i
- -Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj K-49/01 od 4. aprila 2005. godine.
Predmet broj K-49/01 se vraća Kantonalnom sudu u Zenici na ponovni postupak koji je dužan da provede u skladu sa svim garancijama koje pružaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o privremenoj mjeri broj AP 1828/06 od 26. juna 2007. godine više ne proizvodi pravno djelovanje.
Odbija se kao neosnovana apelacija Pere Gudelja podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-346/05 od 18. aprila 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj K-49/01 od 4. aprila 2005. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
Obrazloženje
I. Uvod
- 1.Pero Gudelj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Almin Dautbegović, advokat iz Zenice, podnio je 20. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-346/05 od 18. aprila 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-49/01 od 4. aprila 2005. godine. Apelant je 14. jula 2006. godine dostavio dopunu apelacije, ističući činjenice koje, prema njegovom mišljenju, mogu biti odlučne za stav Ustavnog suda. Apelant je 26. oktobra 2006. godine dostavio Ustavnom sudu podnesak kojim je zatražio da se ovaj predmet prioritetno rješava, ili da se donese privremena mjera kojom bi mu se odgodilo izvršenje kazne zatvora do donošenja konačne odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Ustavni sud je Odlukom broj AP 1828/06 od 26. juna 2006. godine usvojio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere i odgodio izvršenje kazne zatvora izrečene pravosnažnom Presudom Kantonalnog suda broj K-49/01 od 4. aprila 2005. godine do donošenja konačne odluke o apelaciji.
- 3.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) i D. B. i E.B. u svojstvu oštećenih, kao tužilaca, zatraženo je 15. septembra 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 4.Vrhovni sud je dostavio odgovor 4. oktobra 2006. godine, Kantonalni sud 28. septembra 2006. godine i Kantonalno tužilaštvo 13. oktobra 2006. godine. D.B. i E.B. su odgovore na apelaciju dostavili 17. i 21. aprila 2008. godine s obzirom na to da im je apelacija kao učesnicima u postupku uručena naknadno, 7. aprila 2008. godine.
- 5.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 30. jula 2007. godine, odnosno 25. aprila 2008. godine.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 7.Odlučujući o optužnici oštećenih D.B. i E.B., kao tužilaca, Kantonalni sud je donio Presudu broj K-49/01 od 4. aprila 2005. godine kojom je apelant proglašen krivim za krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) oštećenog E.B., za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci. Istom presudom apelant je oslobođen optužbe da je u isto vrijeme i na istom mjestu učinio krivičnopravnu radnju prema D.B., čime bi počinio krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 11. KZFBiH.
- 8.Obrazlažući presudu, Kantonalni sud je istakao da je povodom istog krivičnog događaja Kantonalno tužilaštvo podnijelo optužnicu broj Kt-556/97 od 16. oktobra 1997. godine protiv E.B, M.P. i D.B. da su počinili krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 36. stav 1. u vezi sa čl. 19. i 22. ranije preuzetog Krivičnog zakona, a da su ovo djelo učinili apelantu, tada oštećenom u istom predmetu. Presudom Kantonalnog suda broj K-431/97 od 31. decembra 1997. godine E.B., M.P. i D.B. oslobođeni su optužbe da su počinili krivično djelo ubistva u pokušaju prema apelantu, ali su, nasuprot tome, proglašeni krivim za krivično djelo teških slučajeva razbojničke krađe i razbojništva iz člana 151. stav 1. prijašnjeg KZRBiH, odnosno da su ovo djelo apelantu učinili kao saizvršioci. Ova presuda je postala pravosnažna Presudom Vrhovnog suda broj Kž-325/98 od 13. januara 2000. godine.
- 9.Prije podnošenja optužnice oštećenih, kao tužilaca, 17. maja 2001. godine, kako obrazlaže Kantonalni sud, oštećeni D.B. i E.B. su 6. juna 2000. godine podnijeli krivičnu prijavu protiv apelanta zbog krivičnog djela ubistva u pokušaju, koju je Kantonalno tužilaštvo odbacilo Rješenjem broj Kt-42/00 od 5. juna 2000. godine. U stavu 2. navedenog rješenja naznačeno je da podnosioci krivične prijave mogu nastaviti krivično gonjenje u roku od osam dana. Nakon prijema rješenja o odbacivanju, oštećeni kao tužioci D.B. i E.B. su protiv apelanta podnijeli optužnicu 29. juna 2000. godine. Apelant je na optužnicu izjavio prigovor povodom kojeg je Kantonalni sud donio Rješenje broj Kv-177/00 od 3. oktobra 2000. godine kojim je odlučio da se optužnica koju su podnijeli oštećeni vrati istražnom sudiji da provede istragu. Istražni sudija Kantonalnog suda je donio Rješenje broj Ki-77/00 od 1. februara 2001. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj Kv-21/01 od 13. februara 2001. godine, kojim je određeno da se protiv apelanta provede istraga zbog osnovane sumnje da je 25. jula 1997. godine počinio krivično djelo ubistva u pokušaju.
- 10.Kantonalni sud je donio Presudu broj K-49/01 od 4. aprila 2005. godine kojom je apelant proglašen krivim za predmetno krivično djelo i izrečena mu kazna zatvora u trajanju od tri godine i 6 mjeseci. U obrazloženju svoje odluke Kantonalni sud je istakao da iz izvedenih dokaza i rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da je predmetni krivični događaj ocjenjivao isti sud, koji je pravomoćno okončan Presudom broj K-431/97 od 31. decembra 1997. godine kojom su oštećeni u ovom postupku oslobođeni optužbe za ubistvo u pokušaju apelanta. Istom odlukom osuđeni su za krivično djelo teških slučajeva razbojničke krađe i razbojništva izvršenih na apelantu za koje im je izrečena kazna zatvora. Prvostepeni sud je izveo zaključak da optuženi E.B., D.B. i M.P. nisu imali namjeru da apelanta liše života, niti je utvrđen umišljaj kao bitan element bića krivičnog djela. Stoga je Kantonalni sud u krivičnom postupku koji se osporava ovom apelacijom uzeo kao utvrđene zaključke prvostepenog i drugostepenog suda u presudama broj K-431/97 i broj Kž-325/98. U predmetnom postupku Kantonalni sud je, nakon provedenog dokaznog postupka i ocjene izvedenih dokaza, utvrdio da je apelant prema oštećenom E.B. izvršio krivično djelo ubistva u pokušaju za koje mu je izrečena kazna zatvora, a oslobođen je optužbe da je isto djelo učinio oštećenom D.B.
- 11.Vrhovni sud, odlučujući o žalbi protiv Presude Kantonalnog suda, donio je Presudu broj Kž-346/05 od 18. aprila 2006. godine kojom je odbio kao neosnovane žalbe apelanta i oštećenog E.B., kao tužioca, i osporenu presudu u osuđujućem dijelu potvrdio. Vrhovni sud je istom presudom djelomično uvažio žalbu oštećenog, kao tužioca, D.B. i njegovog opunomoćenika i povodom tih žalbi i po službenoj dužnosti osporenu presudu u njenom oslobađajućem dijelu ukinuo i vratio na ponovni postupak. Prema mišljenju Vrhovnog suda, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je pravilno primijenio krivični zakon pravno kvalificirajući apelantove radnje kao krivično djelo ubistva u pokušaju.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 12.Apelant smatra da mu je tokom postupka pred Vrhovnim sudom i Kantonalnim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo da mu ne bude suđeno ili da ne bude kažnjen dva puta u istom predmetu iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u činjenici što između pravosnažne Presude Kantonalnog suda broj K-431/97 od 31. decembra 1997. godine u oslobađajućem dijelu i osuđujuće presude protiv njega postoji bitna identičnost u činjeničnom supstratu obje presude, jer se zasnivaju na potpuno istovjetnim relevantnim činjenicama: vremenu sukoba, mjestu sukoba, lica koja učestvuju u sukobu i načinu odvijanja sukoba a zatim i posljedica koje redovni sudovi nisu uopće uzeli u obzir prilikom izricanja presude. Naime, apelant smatra da se u konkretnom slučaju radilo o presuđenoj stvari, da je optužnica oštećenih u svojstvu tužilaca imala formalnih manjkavosti, te da su oštećeni tokom suđenja sud izložili strahovitom pritisku, pa smatra da je suđenje u cjelini bilo nepravično.
- 13.Osim toga, apelant zaključuje da je u toku postupka pred redovnim sudovima bio stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na supsidijarnog tužioca, što je ozbiljna povreda prava na fer i pravično suđenje pred nepristranim sudom. Apelant je u postupku nekoliko puta iznosio prigovor o presuđenoj stvari, ali sud u obrazloženju svoje odluke nije dao nikakvo obrazloženje o ovom prigovoru. Dakle, nije ga ni odbio, a ni odbacio, što je, prema apelantovom mišljenju, kršenje člana 6. Evropske konvencije, jer je sud ovo pitanje morao posebno razmatrati. Apelant posebno ističe da je krivična optužba protiv njega podnesena 28. juna 2000. godine, a konačna odluka, dakle, presuda Vrhovnog suda donesena je 18. aprila 2006. godine, što je, prema njegovom mišljenju, nerazumno dugo vrijeme, jer su se dokazi koje je sud proveo mogli provesti za mnogo kraći period. Ovo zbog toga što predmet nije bio pretjerano kompleksan, a razlog za nerazumno dugo trajanje postupka vidi u ponašanju oštećenih kao tužilaca i neefikasnosti suda zbog čega mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku.
b) Odgovor na apelaciju
- 14.U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi najprije u činjenici što se, prema njegovom mišljenju, radi o presuđenoj stvari. Taj sud ističe da su pomenuti apelantovi navodi neosnovani, jer pravosnažna Presuda Kantonalnog suda broj K-431/97 od 31. decembra 1997. godine, koja se u svom oslobađajućem dijelu odnosi na događaj koji je predmet osporenih presuda navedenih u ovoj apelaciji, ali se u konkretnom slučaju ne radi o presuđenoj stvari, budući da se Presuda iz 1997. odnosi na optužnice E.B., D.B. i M.P., a presude koje su predmet ove apelacije se odnose na apelanta. S obzirom na to da se presude ne odnose na isto lice kao optuženo, ne može se raditi o presuđenoj stvari. Zbog toga, prema mišljenju tog suda, u apelaciji se neosnovano tvrdi da je u odnosu na apelanta, ustvari, ponovljen postupak. U pogledu formalnih nedostataka optužnice oštećenih kao tužilaca, a koji se iznose kao potvrda tvrdnje da je apelantu onemogućen pristup sudu, taj sud je ukazao da je krivični postupak protiv apelanta vođen na osnovu optužnice oštećenih kao tužilaca od 17. maja 2001. godine, a ne na osnovu optužnice od 29. juna 2000. godine, jer je ta optužnica, u skladu sa odredbama člana 259. stav 2. tada važećeg Zakona o krivičnom postupku, smatrana kao zahtjev za provođenje istrage koji je dostavljen istražnom sudiji Kantonalnog suda radi provođenja istrage, nakon koje su oštećeni kao tužioci podnijeli optužnicu 17. maja 2001. godine. Iz navedenog, prema mišljenju Vrhovnog suda, proizlazi da je netačna apelantova tvrdnja da je krivični postupak protiv njega vođen na osnovu optužnice od 29. juna 2000. godine, koja je imala formalnih nedostataka, te da mu je na taj način uskraćeno pravo na pristup sudu. U odnosu na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i primjenu materijalnog prava, taj sud ističe da su redovni sudovi dali potpune i određene razloge na osnovu kojih su utvrdili odlučne činjenice, kao i razloge koji se tiču odgovarajućih odredaba krivičnog zakona. U pogledu razumnosti trajanja postupka, taj sud je istakao da je postupak povodom žalbi stranaka u tom sudu okončan za deset mjeseci, što se, s obzirom na prirodu konkretnog krivičnopravnog predmeta, može smatrati razumnim rokom.
- 15.U odgovoru Kantonalni sud je naveo da su navodi apelacije neosnovani, te da u postupku pred tim sudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Ovo zbog toga što je apelant u toku cijelog krivičnog postupka imao svoje branioce, izvedeni su dokazi kako optužbe, tako i odbrane koje je sud jednako brižljivo ocijenio, te je nakon provedenog krivičnog postupka donesena presuda koja je bila predmet raspravljanja pred Vrhovnim sudom povodom žalbe apelanta i druge strane. Taj sud smatra da je činjenično stanje pravilno utvrđeno, te je sud na kraju apelantu izrekao krivičnu sankciju koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda. U dijelu apelacije koji se odnosi na dužinu trajanja postupka, Kantonalni sud je istakao da je većina glavnih pretresa odgođena zbog toga što nisu ispunjeni zakonski uvjeti za održavanje glavnog pretresa, čemu su najvećim dijelom doprinijeli apelant i njegov branilac, oštećeni kao tužioci i njihov opunomoćenik. Tokom trajanja postupka, kako navodi taj sud, apelant i njegov branilac tražili su da se izuzme predsjednik Sudskog vijeća u dva navrata i predsjednik Krivičnog odjeljenja, a oštećeni, kao tužilac, tražio je da se izuzme sudija. I apelant i oštećeni kao tužioci tražili su da se nadležnosti prenesu na drugi nadležni sud. Jedan broj pretresa odgađan je zbog bolesti oštećenog E.B., kao tužioca, a bilo je odgađanja i zbog toga što apelant ili njegov branilac nisu došli na glavni pretres. Također, u toku 2004. i 2005. godine predsjedavajući sudija bio je pokojni Drago Goronja, koji je upravo u tom periodu bio teško bolestan. U periodu od 5 godina održano je pet glavnih pretresa ili nastavaka glavnih pretresa iz čega, prema mišljenju Kantonalnog suda, proizlazi da je taj sud u kratkom postupku raspravljanja na glavnim pretresima donio presudu u razumnom roku, a odgađanja su nastajala zbog stalnih zahtjeva apelanta i njegovog branioca, te oštećenih kao tužilaca. Predloženo je da se predmetna apelacija zbog navedenih razloga odbije.
- 16.Kantonalno tužilaštvo u svom odgovoru je istaklo da je, nakon izvršenih provjera u arhivi bivšeg Kantonalnog tužilaštva, utvrđeno da su tom tužilaštvu oštećeni podnijeli krivičnu prijavu koja je odbačena. Oštećene je tužilac uputio da mogu sami preduzeti gonjenje, što su i učinili, tako da Kantonalno tužilaštvo nije učestvovalo u naznačenom krivičnom postupku. U smislu navedenog, oni nemaju svojstvo učesnika u postupku.
- 17.E.B. u svom odgovoru na apelaciju istakao je da je apelacija neosnovana, jer apelantu u postupku pred redovnim sudovima nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Ovo, prije svega, zbog toga što je apelant u predmetu koji se vodio protiv oštećenih kao tužilaca imao svojstvo oštećenog, pa nema mjesta za prigovor o presuđenoj stvari. O prigovoru presuđene stvari odlučivali su redovni sudovi u toku postupka, pa je neosnovano iznositi ga ponovo u apelaciji. Osim toga, E.B. ukazuje na činjenicu da je Presuda Kantonalnog suda broj K-49/01 u oslobađajućem dijelu na koji se apelacija poziva ukinuta presudom Vrhovnog suda, a taj postupak je još u toku. U pogledu formalnih nedostataka optužnice koje ističe apelant, E.B. navodi da je apelantu data mogućnost da izjavi prigovor protiv optužnice, ali da tu zakonsku mogućnost nije iskoristio. Zbog toga, neosnovano je apelacijom ukazivati na navodne povrede prava na pravično suđenje ukoliko je propušteno da se na eventualne povrede ukaže u toku trajanja postupka. Predložio je da se apelacija odbije.
- 18.U odgovoru na apelaciju D.B. je naveo da je apelacija neosnovana i da apelantu nije povrijeđeno pravo na koje apelacijom ukazuje. Optužnica protiv apelanta, kako navodi D.B., nije imala formalnih nedostataka, jer su o njoj odlučivali redovni sudovi po izjavljenom prigovoru. Prigovor o presuđenoj stvari je, također, neosnovan, jer je apelant u predmetu koji se vodio protiv oštećenih kao tužilaca imao svojstvo oštećenog, a ne okrivljenog. Neosnovano je, također, u apelaciji iznositi prigovore na nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke s obzirom na to da je takva mogućnost postojala u postupku pred redovnim sudovima. Zbog navedenog, predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 19.U Krivičnom zakonu Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 37/03) relevantne odredbe glase:
Član 28.
Pokušaj
(1) Ko s umišljajem započne činjenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši, kaznit će se za pokušaj krivičnog djela ako se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.
Član 166. stav 1.
Ubistvo
(1) Ko drugoga usmrti, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
- 20.U Zakonu o krivičnom postupku Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" broj 35/03) relevantne odredbe glase:
Član 4.
Niko ne može biti ponovno suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravosnažna sudska odluka.
Član 16.
Pravo suda, tužilaca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296.
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 313.
Povreda krivičnog zakona postoji ako je krivični zakon povrijeđen u pitanju:
Š...Ć b) da li postoje okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost, Š...Ć
Član 305.
Š...Ć
(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo. Š...Ć
- 21.Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 43/98)
Član 56.
Kad nadležni tužilac nađe da nema osnova da preduzme gonjenje za krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti, ili kad nađe da nema osnova da preduzme gonjenje protiv nekog od prijavljenih saučesnika, ili kad se po ovom zakonu smatra da je odustao od gonjenja, dužan je u roku od osam dana o tome obavijestiti oštećenog i uputiti ga da može sam preduzeti gonjenje.
- 22.Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/98, 2/99, 15/99)
Član 171. stav 1.
(1) Ko drugog liši života, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina.
Član 20.
(1) Ko s umišljajem započne izvršenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši, kaznit će se za pokušaj krivičnog djela ako se za to djelo prema zakonu može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela samo kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.
(2) Učinilac će se za pokušaj kazniti u granicama kazne propisane za krivično djelo, a može se i blaže kazniti.
VI. Dopustivost
- 23.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 24.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o poslednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 25.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Kž-346/05 od 18. aprila 2006. godine, koju je apelant primio 17. maja 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelacija je podnesena 20. juna 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 26.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 27.Apelant osporava presude Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. d) Evropske konvencije, te pravo da mu ne bude dva puta suđeno ili da ne bude kažnjen u istom predmetu iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant, također, navodi da mu je, u okviru člana 6. Evropske konvencije, povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku.
Pravo na pravično suđenje i princip ne bis in idem
- 28.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 29.Član 6. st. 1. i 3. d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
- 3.Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
- 29.
- d)da ispituje svjedoke protiv sebe ili da postigne da se oni ispitaju i da se osigura prisustvo i saslušanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za one koji svjedoče protiv njega.
- 30.Član 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Nikome se ne može ponovo suditi, niti se može ponovo kazniti u krivičnom postupku u nadležnosti iste države za djelo zbog koga je već pravosnažno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom te države.
- 31.U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te osuđen na kaznu zatvora. Dakle, ishod predmetnog postupka bio je od odlučujućeg značaja za utvrđivanje "osnovanosti bilo kakve krivične optužbe" protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje kako je zaštićeno članom 6. Evropske konvencije, ali najprije treba odgovoriti na pitanje da li je u konkretnom postupku povrijeđen princip ne bis in idem, koji čini sastavni dio prava na pravično suđenje, s obzirom na to da se radi o dvostrukom suđenju za isto djelo, odnosno o dvostrukom kažnjavanju za isto djelo.
- 32.U vezi sa apelantovim navodima o kršenju principa ne bis in idem, Ustavni sud ukazuje da je zaštita ovog principa garantirana članom 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, ali da, istovremeno, ovaj princip čini sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije s obzirom na to da se pojam "krivični postupak" iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju može poistovjetiti sa pojmom "krivični postupak" u članu 6. Evropske konvencije. Svoje tvrdnje o kršenju ovog prava apelant zasniva na navodima o tome da je ranije donesenom pravosnažnom Presudom Kantonalnog suda broj K-431/97 od 31. decembra 1997. godine, a u postupku koji se vodio protiv oštećenih kao tužilaca u svojstvu osumnjičenih, već raspravljeno i odlučeno o istom događaju za koji je njemu osporenim presudama izrečena kazna zatvora.
- 33.Ustavni sud ukazuje da princip ne bis in idem, prema domaćem krivičnom zakonodavstvu, obuhvata dva kumulativna uvjeta: prvo, da je krivični postupak već vođen protiv određenog lica za određeno krivično djelo i, drugo, da je donesena pravosnažna sudska odluka u tom krivičnom predmetu. Dakle, zabrana dvostrukog suđenja se odnosi na lice i na djelo za koje je to lice bilo suđeno, tj. na lice protiv kojeg je već bio vođen krivični postupak za određeno krivično djelo i za koje je donesena pravosnažna sudska odluka. U konkretnom slučaju pravosnažna Presuda Kantonalnog suda broj K-431/97 od 31. decembra 1997. godine odnosila se na optužene E.B., D.B. i M.P. u vezi sa događajem koji se desio 3. jula 1997. godine, kada su zajednički i dogovoreno, na prevaru u kuću uveli apelanta i, prijeteći mu da će ga lišiti života, tražili da im d? 15.000,00 DM. Istim presudama oslobođeni su optužbe da su 25. jula 1997. godine počinili krivično djelo ubistva u pokušaju apelanta. U tom postupku apelant nije imao svojstvo osumnjičenog, već oštećenog, pa su zbog toga neosnovane tvrdnje da se radi o presuđenoj stvari. Osim toga, iako apelant tvrdi da se Vrhovni sud nije izjasnio o ovom pitanju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, obrazlažući osporenu presudu, istakao da u konkretnom slučaju nisu postojale okolnosti koje bi isključivale krivičnu odgovornost, kako je pravilno zaključio prvostepeni sud. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršen princip ne bis in idem, budući da se prijašnje presude u postupku supsidijarnih tužilaca u svojstvu osumnjičenih i osporene osuđujuće presude protiv apelanta ne odnose na isto lice, pa osporene presude ne mogu imati karakter presuđene stvari.
- 34.U vezi sa apelantovim prigovorom da su obrazloženja osporenih presuda u pogledu prigovora o presuđenoj stvari nedovoljna i nepotpuna, Ustavni sud ukazuje da pravo na pravično suđenje uključuje, inter alia, neophodnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da redovni sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju biti izneseni u obrazloženju presude (vidi, Ustavni sud, odluke broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i broj AP 352/04 od 23. marta 2005. godine), a u konkretnom slučaju sudovi su upravo tako i postupili, navodeći razloge zbog kojih prigovor o presuđenoj stvari nije osnovan.
- 35.U pogledu apelantovih navoda da je u odnosu na supsidijarnog tužioca stavljen u neravnopravan položaj, Ustavni sud zapaža da je u toku postupka pred prvostepenim sudom apelantu, kao i supsidijarnom tužiocu, omogućeno da predlaže dokaze i činjenice o kojima ovisi pravično suđenje, da predlaže i poziva svjedoke, da prisustvuje glavnim pretresima, da se suoči sa svjedocima, te da ima branioca. Potrebno je, također, naglasiti da član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da ispituje svjedoke pred sudom, jer domaći sudovi uživaju diskreciono ovlaštenje da sami odluče da saslušavaju one svjedoke za koje im se čini da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno da ocijene da li je nužno da se pozovu, pazeći pri tome da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obavezuju da se suđenje odvija "pod jednakim uvjetima" i uz "jednakost oružja". Naime, član 6. zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne pozove one svjedoke čije se saslušanje izričito zahtijeva. U konkretnom slučaju takvih zahtjeva nije bilo. U pogledu apelantovog prigovora da su sudovi u dvije sudske instance bili pristrani, pri čemu apelant ne navodi u čemu se ta pristranost ogleda, niti dostavlja bilo kakve dokaze u vezi sa navedenim, Ustavni sud smatra da su oni paušalni i neosnovani, te kao takvi moraju biti odbijeni.
- 30.
S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nisu povrijeđeni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije u vezi sa članom 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na suđenje u razumnom roku
- 36.U okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, apelant se žali i na "suđenje u razumnom roku" kao sastavni dio ovog prava. Naime, apelant tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno neopravdanim odugovlačenjem sudskog postupka, odnosno nedonošenjem odluke u razumnom roku. Razmatrajući ove navode apelacije, Ustavni sud je pribavio predmet Kantonalnog suda broj K-49/01, kako bi ispitao da li je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na "suđenje u razumnom roku" onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane.
a) Period koji se uzima u obzir
- 37.Oštećeni kao tužioci E.B. i D.B. su 17. maja 2001. godine podnijeli optužnicu protiv apelanta zbog krivičnog djela ubistva u pokušaju. Kantonalni sud, postupajući povodom optužnice, donio je presudu 4. aprila 2005. godine, a Vrhovni sud, rješavajući o žalbi, donio je Presudu 18. aprila 2006. godine. Dakle, postupak povodom optužnice podnesene protiv apelanta trajao je nepunih pet godina i još je u toku pred Kantonalnim sudom u irelevantnom dijelu, dijelu u kojem je Vrhovni sud presudu Kantonalnog suda ukinuo i vratio na ponovni postupak.
b) Složenost predmeta
- 38.Složenost predmeta se mora posmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta krivičnog postupka, dakle, dokaza koje sud treba izvesti i ocijeniti ih, posebno i u međusobnoj vezi, radi utvrđivanja činjenica koje čine sastavni dio bića krivičnog djela koje se osumnjičenom stavlja na teret. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju apelantu stavljeno na teret krivično djelo ubistva u pokušaju, dakle, krivično djelo protiv života i tijela čije se inkriminacije odnose na teške povrede tjelesnog integriteta, proizlazi zaključak da se radi o složenom predmetu.
c) Ponašanje suda
- 39.Ustavni sud ističe da član 6. Evropske konvencije garantira svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku u kojem se "utvrđuje osnovanost bilo kakve krivične optužbe" protiv tog lica. Na državama ugovornicama je da svoj pravni sistem organiziraju tako da njihovi sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. maja 1991. godine, A-206-A, str. 10. i 11, stav 19).
- 40.S obzirom na to da je postupak povodom optužnice oštećenih kao tužilaca, kako je već konstatirano, trajao skoro pet godina, Ustavni sud će ispitati da li su redovni sudovi doprinijeli da postupak ovoliko dugo traje. Kantonalni sud, postupajući povodom optužnice, apelantu i njegovom braniocu dostavio je optužnicu u julu 2001. godine, a prvo ročište za glavni pretres odredio je za 15. januar 2002. godine kojem apelant i njegov branilac nisu pristupili. U nastavku glavnog pretresa, 27. februara 2002. godine, saslušan je apelant u svojstvu optuženog, te su prihvaćeni prijedlozi oštećenih kao tužilaca i apelanta o provođenju dokaza saslušanjem svjedoka. U nastavku glavnog pretresa, na ročištima od 18. marta i 15. aprila 2002. godine, saslušani su predloženi svjedoci, pa je pretres, radi saslušanja oštećenih u svojstvu svjedoka, odgođen za 13. maj 2002. godine na kojem je saslušan samo jedan od oštećenih, a drugi ne, jer nije pristupio pretresu. Pretres je odgođen za 7. juni 2002. godine kojem nisu pristupili oštećeni, ali ni apelant, pa s obzirom na to da nije bilo procesnih pretpostavki, ročište je, uz saglasnost sa apelantovim braniocem, odgođeno za 9. septembar 2002. godine. U nastavku glavnog pretresa, 9. septembra 2002. godine, saslušan je svjedok, a nakon toga je apelantov branilac, prije prelaska na saslušanje oštećenog kao tužioca E.B., obavijestio sud da ima saznanja da je za oštećenim kao tužiocem raspisana potjernica, da se nalazi u bjekstvu, a da je pravosnažnom presudom okrivljen i izrečena mu zatvorska kazna. On je zahtijevao da se kod predsjednika suda ove informacije provjere, a nakon pauze, koju je sud odredio radi provjeravanja ovih navoda, podnio je zahtjev da se izuzmu predsjedavajući Krivičnog vijeća i član Sudskog vijeća. Zatim je pretres odgođen na neodređeno vrijeme, a zahtjev za izuzeće odbačen je kao nepravovremen. U međuvremenu je i oštećeni kao tužilac 9. decembra 2002. godine podnio zahtjev za izuzeće sudije, koji je, također, odbačen. Naredno ročište za glavni pretres zakazano je za 13. januar 2003. godine, ali je na njemu apelant ponovo podnio zahtjev da se izuzme predsjednik Sudskog vijeća, pa je ročište odgođeno na neodređeno vrijeme. Ročište zakazano za 28. februar 2003. godine odgođeno je na saglasan prijedlog stranaka, a ročište od 21. marta 2003. godine je odgođeno zbog toga što apelantov branilac nije došao. Na ročištu od 10. aprila 2003. godine konstatirano je da je oštećeni kao tužilac E.B. podnio zahtjev za izuzeće sudije člana Vijeća, pa je ročište ponovno odgođeno na neodređeno vrijeme, nakon čega je sud donio rješenje kojim je usvojio zahtjev za izuzeće sudije člana Vijeća, a odbijen je zahtjev za izuzeće predsjednika Vijeća. Ročište zakazano za 1. august 2003. godine, na saglasan prijedlog stranaka, odgođeno je na neodređeno vrijeme zbog dugotrajnog liječenja oštećenog kao tužioca. Na ročištu od 1. oktobra 2003. godine konstatirano je da je apelantov branilac podnio zahtjev za prenošenje mjesne nadležnosti na bilo koji kantonalni sud u Federaciji BiH, pa je ročište odgođeno na neodređeno vrijeme-do donošenja odluke Vrhovnog suda o podnesenom zahtjevu. Vrhovni sud je Rješenjem broj Kr-129/03 od 5. novembra 2003. godine odbio zahtjev za prenošenje mjesne nadležnosti. Kantonalni sud je, zatim, zakazao novo ročište za glavni pretres za 29. mart 2004. godine, koje je u saglasnosti sa strankama odgođeno radi pribavljanja adresa svjedoka. Ročištu od 4. maja 2004. godine nije pristupio niko od pozvanih stranaka, jer je oštećeni kao tužilac E.B. obavijestio sud da će do 14. juna 2004. godine biti na liječenju u KCSU. Zatim je oštećeni kao tužilac E.B. 20. maja 2004. godine podnio zahtjev za prenošenje nadležnosti na drugi stvarno nadležni kantonalni sud, koji je odbijen Rješenjem Vrhovnog suda broj Kr-45/04 od 15. juna 2004. godine. Novi pretres zakazan je za 6. august 2004. godine, ali je zbog smrti jednog od sudija porotnika, pretres odgođen za 26. august 2004. godine, koji je, zbog korišćenja godišnjeg odmora apelantovog branioca, odgođen za 15. septembar 2004. godine. Na ročištu za glavni pretres od 15. septembra 2004. godine konstatirano je da se pretres vodi iznova, apelant je dao svoju odbranu, saslušani su svjedoci, pa je pretres prekinut i nastavak zakazan za 12. oktobar 2004. godine, na kojem su saslušani predloženi svjedoci. U nastavku pretresa od 29. oktobra 2004. godine saslušani su vještaci medicinske struke i vještak balističar. Ovaj pretres, zbog bolesti predsjedavajućeg Sudskog vijeća, odgođen je na neodređeno vrijeme. Novi glavni pretres pred drugim sudskim vijećem održan je 9. marta 2005. godine na kojem je iznesena apelantova odbrana, saslušan je oštećeni E.B. kao tužilac, saslušani su svjedok i oštećeni D.B. u svojstvu svjedoka, a u nastavku pretresa, 31. marta 2005. godine, uz saglasnost stranaka, pročitani su iskazi svjedoka koji su dati ranije i iznesene su završne riječi. Objavljivanje presude zakazano je za 4. april 2005. godine, a nakon izjavljenih žalbi, Vrhovni sud je donio Presudu 18. aprila 2006. godine.
- 41.Iz prethodno navedene hronologije predmetnog krivičnog postupka proizlazi da su pretresi zakazivani često i kontinuirano, u skladu sa ZKPFBiH, te da je proveden veliki broj dokaza. Međutim, Kantonalni sud je ročišta za glavni pretres odgađao sedam puta, i to tri puta na apelantov zahtjev, zbog zahtjeva za izuzeće sudija i zahtjeva za prijenos mjesne nadležnosti na drugi stvarno nadležni sud. Tri puta je glavni pretres odgađan na zahtjev oštećenog kao tužioca zbog istih razloga, te jedanput zbog bolesti postupajućeg sudije, što je, također, propisano istim procesnim zakonom. Zbog ovakve situacije, odnosno zahtjeva, pretres se kontinuirano nije mogao održati od septembra 2002. godine do juna 2004. godine, a nakon toga je okončan u roku od 9 mjeseci pred Kantonalnim sudom i 10 mjeseci pred Vrhovnim sudom.
- d)Apelantovo ponašanje
- d)
- 42.Ustavni sud zapaža da je u periodu od održavanja prvog glavnog pretresa, 15. januara 2002. godine, kojem apelant i njegov branilac nisu pristupili, apelant dva puta podnosio zahtjev za izuzeće sudija, a jedanput zahtjev za prenošenje mjesne nadležnosti na drugi stvarno nadležni sud, zbog čega su pretresi odgađani na neodređeno vrijeme. Također, Ustavni sud primjećuje da je na ročištu za glavni pretres od 9. septembra 2002. godine, kada su bile ispunjene procesne pretpostavke da se pretres održi i provedu svi predloženi dokazi, apelant insistirao na zahtjevu da se izuzme sudija predsjedavajući Vijeća iako je njegov branilac znao da je, prema procesnom zakonu, takav zahtjev nepravovremen s obzirom na to da je podnesen u toku, a ne prije početka glavnog pretresa, zbog čega je i odbačen. Na narednom pretresu apelant je, zbog izmjene u sastavu Sudskog vijeća, podnio zahtjev za izuzeće sudije koji je odbijen. Također je zatražio da se prenese mjesna nadležnost, o čemu je odlučio Vrhovni sud i taj zahtjev je odbačen. Dakle, apelant je, koristeći se pravima propisanim u ZKPFBiH, djelomično doprinio dužini trajanja postupka u cjelini, ali mu se takvo ponašanje ne može staviti na teret, jer je koristio pravna sredstva koja su dopuštena i propisana zakonom.
- 43.Uzimajući u obzir izneseno, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku, kao sastavnom dijelu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje u vezi sa dokaznim postupkom i ocjenom dokaza
- 44.U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01) osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Dakle, zadatak Ustavnog suda nije da utvrđuje činjenično stanje i daje svoju ocjenu dokaza umjesto redovnih sudova osim ukoliko utvrđene činjenice i dokazi na kojim se presuda zasniva ne izgledaju očigledno proizvoljno i neprihvatljivo. To će biti slučaj ako je redovni sud pogrešno protumačio, primijenio ili zanemario neko ustavno pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava, ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine.
- 45.U vezi sa ovim, Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno da ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda, na osnovu takve brižljive ocjene, da izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKPFBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKPFBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već, prema principu slobodne ocjene dokaza, ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
- 46.Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza izostala bez obzira na to što je prvostepeni sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza i njihovog dovođenja u međusobnu vezu. Naime, Kantonalni sud u Presudi broj K-49/01 od 4. aprila 2005. godine, navodeći dokaze iz kojih su proizašle činjenice, ocjene i zaključci, između ostalog je naveo da nije bilo prigovora stranaka nalazu stalnog sudskog vještaka balističke struke Nedima Mutapčića, da je nalaz zasnovan na relevantnim materijalnim dokazima, zbog čega mu je sud poklonio vjeru, iz kojeg proizlaze činjenice, nakon čega su navedeni osnovni podaci o vatrenom oružju (pištolj marke "TT" model 1945, kalibar 7,62 i pištolj marke "bereta" model 70, kalibar 7,65). Međutim, prilikom pribavljanja kompletnog spisa, te, stoga, i predmetnog nalaza i mišljenja, Ustavni sud je utvrdio da navedeni nalaz i mišljenje datiraju od 10. septembra 1997. godine, da je imenovani vještak pismenom naredbom od 14. augusta 1997. godine imenovan za vještaka balističara u krivičnom predmetu koji se vodio protiv Ervina Barišića i dr. sa zadatkom da izvrši vještačenje vatrenog oružja iz kojeg se pucalo kritičnom prilikom, te da analizira nalaz kriminalističke tehnike Zenica u kojem je navedeno da su vatreno oružje koristili Sadik Varda i Momo Pajkanović. Iako je nalaz u odnosu na predmete vještačenja veoma obiman, u osporenoj presudi Kantonalnog suda je samo navedeno da je zasnovan na relevantnim dokazima i da mu je sud poklonio vjeru. Sud ocjenjuje nalaz i mišljenje vještaka kao i svaki drugi dokaz, dakle, prema slobodnom sudijskom uvjerenju, ali upravo zbog toga, ta ocjena mora biti dovoljno kritična, pogotovu kad je data u vidu hipotetičkog suda, kao što je u konkretnom slučaju nalaz parafinskih rukavica. Istu konstataciju sud je ponovio i u pogledu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke Zdenka Cihlaža, koji datira od 6. septembra 1997. godine.
- 47.U pogledu ocjene ostalih dokaza, konkretno ocjene iskaza saslušanih svjedoka, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u postupku koji se osporava ovom apelacijom uzeo kao utvrđene zaključke prvostepenog i drugostepenog suda u presudama broj K-431/97 i broj Kž-325/98 koji su proizašli iz dokaznog postupka u kojem je apelant bio oštećeni, a supsidijarni tužioci okrivljeni, bez neposrednog izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka optužbe, odnosno odbrane. Naime, Kantonalni sud je proveo glavni pretres 9. marta 2005. godine pred izmijenjenim sudskim vijećem zbog čega se cio postupak morao da provede iznova, nakon čega su, uz saglasnost stranaka, pročitani iskazi svjedoka dati u postupku koji se vodio pod brojem K-431/98 u kojem je apelant bio oštećeni. Dakle, u postupku koji se osporava ovom apelacijom korišteni su i ocijenjeni iskazi svjedoka koji su dati mnogo ranije (Presuda broj K-431/98) u krivičnom postupku u kojem je apelant bio oštećeni i u kojem je bila potpuno drugačija pravna situacija, kao i okolnosti o kojima su svjedoci davali svoje iskaze. Ustavni sud ukazuje da je osnovno pravo optuženog, u konkretnom slučaju apelanta, da postavlja pitanja u vezi sa izvedenim dokazima, a uvjet za to je da se dokazi izvedu neposredno. Imajući u vidu složenost predmetnog krivičnog postupka koji proizlazi iz težine krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, Ustavni sud smatra da apelantu ove garancije nisu bile osigurane, jer pravo da lično ili posredstvom branioca postavlja pitanja u vezi sa izvedenim dokazima nije imao. U vezi sa navedenim, Ustavni sud nije ulazio u daljnje ispitivanje provedenog dokaznog postupka, jer je, posmatrajući konkretne nalaze, mišljenja i konstatacije navedene u Presudi Kantonalnog suda, stekao utisak da su proizvoljno i nekritički interpretirani, dakle, da je u konkretnom slučaju izostalo adekvatno obrazloženje dokaza. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da razlozi koji su dati u presudi nisu dovoljno jasni, logični i uvjerljivi, već da su u konkretnom predmetu dokazi proizvoljno ocijenjeni.
- 48.U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su u ovom dijelu apelacije apelantovi navodi o tome da osporene presude nisu dovoljno jasno obrazložene osnovani, jer je izostala jasna, precizna i kritička analiza izvedenih dokaza. U tom smislu Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje stavove iznesene u obrazloženjima osporenih presuda, naročito u pogledu nalaza i mišljenja vještaka, ocjene iskaza saslušanih svjedoka, s obzirom na to da su oni interpretirani nejasno, bez navođenja u vezi sa kojim okolnostima su provedena vještačenja i u vezi sa kojim okolnostima su saslušani svjedoci, zbog čega postoje elementi koji ukazuju da su dokazi, pa, stoga, i dokazni postupak u cjelini provedeni i ocijenjeni proizvoljno, na apelantovu štetu.
VIII. Zaključak
- 49.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u dijelu apelacije koji se odnosi na proizvoljnost u ocjenjivanju dokaza od redovnih sudova. U konkretnom predmetu izostala je jasna, precizna i kritička analiza izvedenih dokaza, naročito nalaza i mišljenja vještaka, i ocjena iskaza saslušanih svjedoka koji su dati u drugom postupku a u postupku koji se vodio protiv apelanta su pročitani, zbog čega je dokazni postupak proveden na apelantovu štetu. Nasuprot tome, nema povrede u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. d) Evropske konvencije i apelantovog prava da mu ne bude dva puta suđeno ili da ne bude kažnjen u istom predmetu iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, jer je Ustavni sud utvrdio da se prijašnja presuda u vezi sa istim događajem odnosi na supsidijarne tužioce u svojstvu osumnjičenih, a ne na apelanta. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, jer se odgađanje glavnih pretresa ne može staviti na teret sudu koji je postupao povodom optužnice, budući da je u postupku šest puta podnesen zahtjev za izuzeće sudija i zahtjev za prijenos nadležnosti na drugi stvarno nadležni sud.
- 50.Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Sastavni dio ove odluke čini i izdvojeno mišljenje o neslaganju sudije Davida Feldmana.
- 51.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE DAVIDA FELDMANA
- 1.U Odluci broj AP 1828/06 koja se odnosi na apelaciju Pere Gudelja Ustavni sud je (a) odbio kao neosnovanu apelantovu tvrdnju da krivični postupak protiv njega nije okončan u razumnom roku, što je dovelo do povrede njegovog prava na pravično saslušanje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i (b) usvojio apelaciju na osnovu toga da su redovni sudovi nekritično i proizvoljno ocijenili dokaze protiv njega i uskratili mu pravo da postavlja pitanja u vezi sa dokazima, da predlaže svjedoke i ispituje svjedoke što garantiraju iste odredbe Ustava i Evropske konvencije.
- 2.Nažalost i uz dužno poštovanje, ne slažem se sa većinskim mišljenjem Ustavnog suda o oba pitanja.
- 3.U pogledu pitanja o dužini postupka, optužnica protiv apelanta zbog pokušaja ubistva je podnesena 17. maja 2001. godine i prvostepeni sud, odnosno Kantonalni sud u Zenici je donio presudu u predmetu 4. aprila 2005. godine, dakle, skoro četiri godine kasnije. Apelant je uložio žalbu, a Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je donio presudu po apelaciji 18. aprila 2006. godine, odbacujući dijelove apelacije i vraćajući dio predmeta Kantonalnom sudu. Prema mom mišljenju, Vrhovni sud je donio odluku u razumnom roku, a Kantonalni sud to nije učinio.
- 4.U svom obrazloženju Ustavni sud razmatra više faktora koji su relevantni za donošenje odluke o pitanju da li je vrijeme koje je bilo potrebno da se odluči o predmetu razumno. Ustavni sud smatra (stav 38. obrazloženja) da je predmet izuzetno kompleksan, jer se odnosi na krivično djelo protiv života i tijela žrtve. Ne mogu se složiti s tim. Ozbiljnost krivičnog djela i njegova kompleksnost su dva različita pitanja i ne treba ih miješati. Dok su iskazi protiv apelanta bili ozbiljni, ne smatram da je predmet u cjelini bio posebno kompleksan. Pravna pitanja nisu bila posebno teška, niti su činjenična pitanja i dokazi bili neuobičajeno kompleksni.
- 5.U pogledu toka postupka pred Kantonalnim sudom, tačno je da je postupak bio okarakteriziran nesretnom serijom odgađanja i da je više njih bilo van kontrole Kantonalnog suda. Međutim, prema mom mišljenju, Kantonalni sud je trebalo da kontrolira postupak i natjera strane da se pojave pred sudom na zakazanim ročištima. Umjesto toga, Kantonalni sud je dopustio da se postupak odugovlači godinama bez napredovanja. Odugovlačenje postupka je djelimično rezultat apelantovog ostvarivanja proceduralnih prava, ali, kao što je to naznačeno na kraju 42. stava obrazloženja većinskog mišljenja, apelant se ne može kriviti za to.
- 6.Imajući u vidu navedeno, smatram da postupak nije okončan u razumnom roku. Međutim, to samo po sebi ne bi nužno rezultiralo poništenjem odluka protiv kojih se apelant žalio. Da je Ustavni sud dijelio moje mišljenje, bilo bi neophodno odlučiti o pravnom lijeku zbog nedopuštenog odugovlačenja. S obzirom na ishod stvari, nepotrebno je da izrazim svoje mišljenje o tome.
- 7.U pogledu ocjene dokaza, Ustavni sud ističe (uz poštovanje, korektno) da je nezadovoljavajuće napredovanje postupka prvostepenog suda dovelo do situacije u kojoj je pretresni sud primio većinu dokaza protiv apelanta u formi koja je spriječila apelanta i njegovog opunomoćenika da unakrsno ispituju svjedoke pred sudskim vijećem koje je odlučivalo o predmetu. Međutim, kao što Ustavni sud ističe u 47. stavu obrazloženja, procedura u kojoj su iskazi svjedoka dati u prethodnom postupku pročitani vijeću usvojena je uz saglasnost stranaka. Imajući u vidu navedeno, smatram da se apelant odrekao prava iz člana II/3.e) Ustava i člana 6. stav 3. d) Evropske konvencije na ispitivanje svjedoka.
- 8.Konačno, ne mogu se složiti sa stavom Ustavnog suda da Kantonalni sud nije dao jasne i ubjedljive razloge za svoje zaključke, te da je dokaze tumačio proizvoljno i nekritički što je dovelo do povrede apelantovog prava na pravično saslušanje iz člana II/3.e) Ustava i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi st. 46. i 47. obrazloženja). Nije mi jasno da li je obrazloženje Ustavnog suda usmjereno prema načinu na koji je Kantonalni sud ocijenio dokaze, ili načinu na koji je izrazio svoju presudu. Nepobitno je da je ovo dvoje povezano s obzirom da forma i izražavanje presude naznačavaju način na koji je prvostepeni sud došao do svoje odluke. Međutim, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je usvojio stav da je Kantonalni sud pažljivo razmotrio predočene dokaze, a ja nisam našao ništa u spisu što bi dovelo u sumnju ispravnost stava Vrhovnog suda.
- 9.Zbog svega navedenog i uz dužno poštovanje, ne slažem se sa odlukom Ustavnog suda da su član II/3.e) Ustava i član 6. Evropske konvencije povrijeđeni u ovom predmetu.
Sudija
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine