Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o meritumu

na sjednici, održanoj 27. veljače 2004. godine, donio

ODLUKU O MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 11/04.
OBRAZLOŽENJE

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja

David Feldman, sudac

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudac

Odbija se kao neutemeljena apelacija U. Č., podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-65/02 od 12. ožujka 2002. godine i rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj Kv-9/02 od 16. siječnja 2002. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I. Uvod

  • 1.
    U. Č. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šturlića, općina Cazin, kojeg zastupa M. S., odvjetnik iz Bihaća, podnio je 9. travnja 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-65/02 od 12. ožujka 2002. godine i rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kv-9/02 od 16. siječnja 2002. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na temelju članka 21. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog je suda zatraženo 1. kolovoza 2003. godine dostavljanje odgovora na apelaciju. Ustavni je sud, sukladno članku 19. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, 11. travnja 2003. godine od apelanta zatražio dopunu apelacije.

Ustavni je sud dopunu apelacije primio 7. svibnja 2003. godine.

Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.

  • 3.
    Kantonalni je sud, 1. veljače 2002. godine, donio presudu broj K-66/01 kojom je apelanta proglasio krivim za kazneno djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz članka 308. stavak 2. u svezi članka 304. st. 1. i 3. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i 10 mjeseci. Pored kazne, apelantu je izrečena mjera sigurnosti - oduzimanje pištolja marke CZ M-57 kojim je izvršio kazneno djelo.
  • 4.
    Apelant je 5. studenoga 2001. godine podnio Kanto- nalnom tužiteljstvu u Bihaću kaznenu prijavu protiv R. R. iz Šturlića, općina Cazin, kao suizvršitelja, kojem bi se trebalo staviti na teret kazneno djelo iz članka 171. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, s prijedlogom da se i u odnosu na osumnjičenog podnese zahtjev za provođenje istrage, da osumnjičenog ispita kao okrivljenog istražni sudac Kantonalnog suda u Bihaću, te da se otvori istraga i predmet pripoji spisu Ki-39/01 koji se vodi u kaznenom postupku protiv njega kao okrivljenog.
  • 5.
    Kantonalno je tužiteljstvo u Bihaću, aktom broj Kt-103/01 od 16. studenoga 2001. godine, obavijestilo apelanta da je odbacilo kaznenu prijavu protiv R. R., osumnjičenog zbog kaznenog djela iz članka 171. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, jer nema dokaza za postojanje osnovane dvojbe da je osumnjičeni R. R. počinio navedeno kazneno djelo.
  • 6.
    Apelant je izviješten da, sukladno članku 56. Zakona o kaznenom postupku, ima pravo sam poduzeti kazneno gonjenje protiv osumnjičenog R. R. u roku od osam dana nakon prijama obavijesti.
  • 7.
    Apelant je, nakon prijama obavijesti od Kantonalnog tužiteljstva u Bihaću o odbačaju kaznene prijave protiv osumnjičenog R. R. zbog kaznenog djela iz članka 171. stav 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, podnio 19. studenoga 2001. godine Kantonalnom sudu (u svojstvu oštećenog kao tužioca) zahtjev za provođenje istrage protiv R. R.
  • 8.
    Kantonalni je sud, rješenjem broj Kv-9/02 od 16. siječnja 2002. godine, odbio kao neutemeljen zahtjev za provođenje istrage protiv osumnjičenog R. R. zbog kaznenog djela iz članka 171. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, uz obrazloženje da u spisu o ovom slučaju nema takvih dokaza koji bi osumnjičenog R. R. činili osnovano sumnjivim da je učinio navedeno kazneno djelo, te da zato nema ni zakonskog osnova za vođenjem kaznenog postupka protiv njega.
  • 9.
    Protiv rješenja Kantonalnog suda, broj Kv-9/02 od 16. siječnja 2002. godine, apelant je uložio priziv Vrhovnom sudu s prijedlogom da se spis broj Kv-9/02, zajedno sa spisom broj Ki-58/02, dostavi Vrhovnom sudu radi rješavanja te da se priziv uvaži, prvostupanjsko rješenje Kantonalnog suda broj Kv-9/02 od 16. siječnja 2002. godine ukine i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje.
  • 10.
    Vrhovni je sud, rješenjem broj Kž-65/02 od 12. ožujka 2002. godine, odbio apelantov priziv podnesen protiv rješenja Kantonalnog suda, broj Kv-9/02 od 16. siječnja 2002. godine. To je obrazloženo činjenicom da je Kantonalni sud pravilno odbio kao neutemeljen apelantov zahtjev za provođenjem istrage protiv R. R. zbog utemeljene dvojbe da je počinio kazneno djelo iz članka 171. stavak 1. u svezi članka 23. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. Iz stanja spisa i podnesenog priziva ne može se vidjeti na temelju kojih činjenica i dokaza bi i R. R., kao suizvršitelju, trebalo na teret staviti ovo kazneno djelo. Sud je našao da podneseni priziv nije utemeljen jer pobijanim rješenjem nije učinjena povreda odredbi Zakona o kaznenom postupku, a ni povreda kaznenog zakona na koje je apelant prizivom ukazao.

IV. Relevantni propisi

  • 11.
    Zakon o kaznenom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/98, 23/99 i 27/02)

Članak 358. stavak 1. točka 11. glasi:

"Bitna povreda odredbi kaznenog postupka postoji:

...

  • 11.
    ako je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi potpuno nejasni ili u znatnoj mjeri proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

..."

Članak 359. u relevantnom dijelu glasi:

"Povreda kaznenog zakona postoji ako je kazneni zakon povrijeđen u pitanju:

  • 1)
    je li djelo za koje se optuženi goni kazneno djelo;

..."

V. Apelacija

  • 12.
    Apelant ističe da su sudovi koji su odlučivali o ovoj pravnoj stvari učinili bitnu povredu odredbi kaznenog postupka, kao i povredu Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine.
  • 13.
    Bitnu povredu odredbi kaznenog postupka apelant vidi u tome što sudovi nisu dali valjane razloge o odlučnim činjenicama koji ukazuju da u radnjama osumnjičenog R. R. nema elemenata suučesništva. Tvrdi da sudovi nisu cijenili nalaz vještaka balističara koji potvrđuje da je apelant mogao imati na svojim rukama barutne čestice od pištolja iz kojeg je pucao oko 16 sati uoči kritičnog dana. Dalje se ističe da je vještak potvrdio da je R. R., prilikom otimanja pištolja od apelanta, svojom rukom izvršio pritisak na apelantov kažiprst koji je bio na obaraču, pa je došlo do opaljenja metka i smrtnog ranjavanja Š. R.. Apelant smatra da su sudovi u ovom slučaju učinili bitnu povredu odredbi članka 358. stavak 1. točka 11. i članka 359. stavak 1. točka 1. Zakona o kaznenom postupku.

Podneskom od 7. svibnja 2003. godine apelant je dopunio svoju apelaciju navodima da su pobijana rješenja kojim su povrijeđene navedene odredbe Zakona o kaznenom postupku nezakonita, što predstavlja povredu njegovih ustavnih prava. S tim u vezi je istaknuo da, sukladno Ustavu Bosne i Hercegovine, svatko ima pravo na pravično suđenje, ostvarivanje prava bez diskriminacije i pravičan postupak.

VI. Dopustivost

  • 14.
    Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 15.
    Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 16.
    Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan ispitati nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje hoće li koristiti pravni lijek, bez obzira radi li se o redovitom ili izvanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. svibnja 2001. godine).
  • 17.
    U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda broj Kž-65/02 od 12. ožujka 2002. godine, protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, pobijano je rješenje Vrhovni sud donio 12. ožujka 2002. godine, a apelacija je protiv tog rješenja podnesena Ustavnom sudu 9. travnja 2002. godine. Zato je očevidno da je apelacija podnesena u roku u od 60 dana, kako je to propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 18.
    Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b), članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud utvrdio da ova apelacija ispunjava uvjete iz navedenih članaka glede dopustivosti.

VII. Meritum

  • 19.
    Prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima prizivnu nadležnost u pitanjima iz Ustava koja proizlaze iz presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Prizivna je nadležnost, stoga, ograničena na ustavna pitanja i Ustavni sud, općenito, nije nadležan preispitivati jesu li niži sudovi ispravno primijenili zakone i utvrdili činjenice.
  • 20.
    Prema članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode, predviđene Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i njenim protokolima, izravno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.
  • 21.
    Apelant pobija osporeno rješenje Vrhovnog suda tvrdeći da mu je tim rješenjem povrijeđeno njegovo ustavno pravo na pravičan postupak i pravo na nediskriminaciju.

Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz. ovog članka, stavak 2., što uključuje: (...)

(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke".

22.Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š�Ć"

Primjenjivost članka 6. stav 1. Europske konvencije

  • 23.
    Prijeporno je pitanje u ovom slučaju je li pobijanim rješenjima Vrhovnog suda i Kantonalnog suda povrijeđen članak 6. stavak 1. Europske konvencije, članak II/3.(e) i članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine time što je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovom prizivu (u svojstvu oštećenog kao tužitelja), protiv rješenja Kantonalnog suda broj KV-9/02 od 16. siječnja 2002. godine, odbio apelantov priziv kao neutemeljen.
  • 24.
    Ustavni sud zapaža da je rješenjem Kantonalnog suda, broj Kv-9/02 od 16. siječnja 2002. godine, odbijen kao neutemeljen apelantov zahtjev za provođenjem istrage protiv osumnjičenog R. R., zbog kaznenog djela iz članka 171. stavak 1. u svezi članka 23. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, koje je po apelantovoj žalbi potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda, broj Kž-65/02 od 12. ožujka 2002. godine.

Apelant je u svojstvu oštećenog sam poduzeo kazneno gonjenje protiv R. R. u smislu članka 56. Zakona o kaznenom postupku zbog kaznenog djela iz članka 171. stavak 1. u svezi članka 23. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, zato što je Kantonalno tužiteljstvo u Bihaću odbacilo njegovu kaznenu prijavu podnesenu protiv osumnjičenog R. R. zbog nedostatka dokaza o postojanju utemeljene dvojbe da je R. R. izvršio navedeno kazneno djelo.

  • 25.
    U ovom se predmetu postavlja pitanje uživa li u ovom slučaju apelant zaštitu prava na pravično suđenje u okviru značenja članka 6. stavak 1. Europske konvencije, koja priznaje pravo svakog pojedinca na određenu procesnu zaštitu prilikom utvrđivanja utemeljenosti kaznene optužbe protiv njega.
  • 26.
    Za primjenu članka 6. Europske konvencije nije bitno je li postupak koji rezultira kaznenim gonjenjem pokrenuo pojedinac ili javni organ vlasti (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Minelli od 25. ožujka 1983. godine, A 62).
  • 27.
    Konkretni se slučaj odnosi na apelantovo pravo (u svojstvu oštećenog kao tužitelja) na pokretanje kaznenog postupka protiv treće osobe, koje Europski sud za ljudska prava smatra kao tipični primjer materije koja je izvan djelokruga članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
  • 28.
    Ustavni sud zapaža da su u ovom predmetu Vrhovni sud i Kantonalni sud odlučivali o apelantovom zahtjevu za pokretanjem postupka za provođenje istrage protiv treće osobe, te da se apelant ne žali na sudsku odluku o njegovoj krivnji. Kako pravo na pristup sudu iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije ne obuhvaća pravo na pokretanje kaznenog postupka protiv trećih osoba, članak 6. stavak 1. Europske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj.
  • 29.
    Ustavni sud podsjeća da je, sukladno dosadašnjoj praksi Ustavnog suda, nadležnost Ustavnog suda iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu". Ustavni sud nije nadležan ocjenjivati činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redoviti sudovi, osim u slučajevima u kojima odluke nižih sudova krše ustavna prava. To bi bio slučaj ukoliko je neki redoviti sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj U 39/01 - "Službeni glasnik BiH", broj 25/02).
  • 30.
    Sukladno navedenom, Ustavni sud konstatira da apelant nema pravni položaj kojeg štiti članak 6. stavak 1. Europske konvencije.
  • 31.
    U odnosu na apelantov priziv o navodnoj povredi prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, obzirom na okolnosti slučaja i zaključka Ustavnog suda glede članka 6. stavak 1. Europske konvencije, nije nužno razmatrati taj dio apelantovog priziva.

VIII. Zaključak

  • 32.
    Na temelju članka 61. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 33.
    Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.