Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici, održanoj 26. ožujka 2004. godine, donio

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 18/04.
OBRAZLOŽENJE

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik

Tudor Pantiru, dopredsjednik

Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja

David Feldman, prof., sudac

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudac

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. T., podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-85/99 od 16. ožujka 1999. godine, Općinskog suda Sanski Most broj P-248/98 od 15. prosinca 1998. godine, rješenja Kantonalnog suda Bihać, broj Gž-5/01 od 26. veljače 2001. godine, rješenja Općinskog suda Sanski Most broj I-45/99 od 24. lipnja 1999. godine i rješenja Općinskog suda Sanski Most, broj I-59/99 od 7. prosinca 2000. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.

Odbija se kao neutemeljena apelacija S. T., podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj RSŽ-126/02 od 25. rujna 2002. godine i presude Općinskog suda Sanski Most broj P-255/99 od 28. siječnja 2002. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    S. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa N. H., odvjetnik iz Sanskog Mosta, podnio je 18. travnja 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-85/99 od 16. ožujka 1999. godine, rješenja Kantonalnog suda broj Gž-5/01 od 26. veljače 2001. godine, presude Općinskog suda Sanski Most (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-248/98 od 15. prosinca 1998. godine, rješenja Općinskog suda broj I-45/99 od 24. lipnja 1999. godine i rješenja Općinskog suda broj I-59/99 od 7. prosinca 2000. godine. Apelant je, 8. studenoga 2002. godine, podnio apelaciju u istom predmetu koja je zavedena pod brojem AP 205/02 i kojom se pobijaju presuda Kantonalnog suda broj RSŽ-126/02 od 25. rujna 2002. godine i presuda Općinskog suda broj P-255/00 od 28. siječnja 2002. godine.
  • 2.
    Ustavni je sud, u smislu članka 30. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, obzirom da se apelacije U 21/02 i AP 205/02 odnose na isto pitanje, odlučio voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem U 21/02.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 3.
    Na temelju članka 21. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, u predmetu broj U 21/02 od Kantonalnog i od Općinskog suda je zatraženo, 18. rujna 2003. godine, dostavljanje odgovora na apelaciju.
  • 4.
    Na temelju članka 21. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, u predmetu broj U 21/02 i AP 205/02 od JP PTT Saobraćaj BiH Sarajevo, Direkcija PTT Bihać, zatraženo je 16. ožujka 2004. godine dostavljanje odgovora na apelacije.
  • 5.
    Kantonalni je sud, 8. listopada 2003. godine, dostavio odgovor na apelaciju u predmetu U 21/02. U odgovoru na apelaciju Kantonalni se sud osvrnuo i na svoju odluku, broj RSŽ-126/02 od 25. rujna 2002. godine, koja se pobija apelacijom AP 205/02.
  • 6.
    Općinski je sud dostavio svoj odgovor na apelaciju 9. listopada 2003. godine. Općinski je sud svojim odgovorom obuhvatio i presudu broj P-255/99 od 28. siječnja 2002. godine, koja se pobija apelacijom broj AP-205/02.
  • 7.
    Na temelju članka 21. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda i Općinskog suda je dostavljen apelantu.

III - Činjenično stanje

  • 8.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 9.
    Apelant je u razdoblju od 23. veljače 1996. godine do 15. lipnja 1999. godine bio u radnom odnosu na određeno vrijeme u JP PTT Saobraćaj BiH Sarajevo, Direkcija PTT Bihać (u daljnjem tekstu: tuženi).
  • 10.
    Tuženi je 1997. godine raspisao oglas za prijam u radni odnos na neodređeno vrijeme u kojem je pod rednim brojem 26. bilo navedeno radno mjesto montera kablovske TT mreže. Apelant se prijavio na oglas i Povjerenstvo za prijam u radni odnos ga je svojom odlukom, broj 01-129-5/98 od 29. svibnja 1998. godine, predložilo ravnatelju tuženog kao kandidata za navedeno radno mjesto. Ravnatelj tuženog je, 25. lipnja 1998. godine, donio odluku broj 01-380-23 o prijamu drugog kandidata na navedeno radno mjesto
  • 11.
    Protiv odluke od 25. lipnja 1998. godine apelant je uložio prigovor, koji je odbijen odlukom tuženog, broj 01-6158/98 od 20. kolovoza 1998. godine.

a) Činjenice vezane za parnični postupak pod brojem P-248/98

  • 12.
    Apelant je Općinskom sudu uložio tužbu radi poništenja odluke o izboru kandidata od 25. lipnja 1998. godine i odluke donesene po njegovom prigovoru od 20. kolovoza 1998. godine. U tužbi je apelant tražio i to da sud naloži tuženom da apelanta primi u radni odnos sukladno odluci Povjerenstva za prijam u radni odnos od 29. svibnja 1998. godine.
  • 13.
    Općinski je sud, 15. prosinca 1998. godine, donio presudu broj P-248/98 kojom je poništio navedene odluke tuženog od 25. lipnja 1998. i 20. kolovoza 1998. godine. U obrazloženju presude je, inter alia, navedeno da je bila nezakonita odluka tuženog o izboru drugog kandidata, jer on nije ispunjavao zakonske uvjete. Tuženi je na ovu presudu uložio priziv Kantonalnom sudu. Apelant se nije žalio na presudu.
  • 14.
    Kantonalni je sud, 16. ožujka 1999. godine, donio presudu broj Gž-85/99 kojom je priziv tuženog odbio kao neutemeljen i prvostupanjsku presudu potvrdio.
  • 15.
    Apelant je Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje presude tog suda od 15. prosinca 1998. godine, u kojem je tražio da se tuženom naloži da ga po navedenoj presudi primi u radni odnos u roku od 15 dana i isplati mu izgubljenu zaradu počevši od 16. ožujka 1999. godine.
  • 16.
    Općinski je sud, rješenjem broj I-45/99, od 24. lipnja 1999. godine, odbio kao neutemeljen apelantov prijedlog za izvršenjem. U obrazloženju rješenja se navodi da presudom nije određena nikakva činidba pa ni izvršenje ne može ići u tom pravcu. Dalje se navodi da apelant postavlja zahtjev za izvršenjem koji ide izvan okvira presude, odnosno izvan onoga što je sud odlučio, što je protivno pravilima izvršnog postupka.
  • 17.
    Apelant je, 23. srpnja 1999. godine, ponovo podnio prijedlog za izvršenjem presude Općinskog suda od 15. prosinca 1998. godine. Općinski je sud, 7. prosinca 2000. godine, donio rješenje broj I-59/99 kojim je apelantov prijedlog za izvršenjem odbijen. U obrazloženju tog rješenja navode se isti razlozi za odbijanje rješenja koji su bili navedeni u rješenju Općinskog suda broj I-45/99 od 24. lipnja 1999. godine. Apelant je uložio priziv na to rješenje.
  • 18.
    Kantonalni je sud, 26. veljače 2001. godine, donio rješenje broj Gž-5/01 kojim je apelantov priziv odbio i potvrdio prvostupanjsko rješenje. U obrazloženju je navedeno da je prvostupanjski sud donio pravilnu odluku kada je odbio izvršenje, jer presuda nije podobna za izvršenje u smislu članka 20. Zakona o izvršnom postupku.
  • 19.
    Tuženi je, 26. svibnja 1999. godine, donio odluku o poništenju dijela oglasa koji se odnosio na prijam dva izvršitelja na poslove montera, koja je objavljena u sredstvima javnog informiranja 4. lipnja 1999. godine.

b) Činjenice vezane za parnični postupak pod brojem P-255/99

  • 20.
    Apelant je pred Općinskim sudom, 20. srpnja 1999. godine, pokrenuo tužbom novi parnični postupak u kojem je zatražio od suda da, sukladno presudi broj P-248/98 od 15. prosinca 1998. godine, naloži tuženom da primi apelanta na prijeporno radno mjesto.
  • 21.
    Općinski je sud, 28. siječnja 2002. godine, donio presudu broj P-255/99 kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neutemeljen. U obrazloženju presude taj sud, između ostalog, navodi da apelant nije u zakonskom roku, u smislu odredbe članka 321. Zakona o parničnom postupku, iskoristio mogućnost podnošenja prijedloga za donošenje dopunske presude u predmetu broj P-248/98 jer je taj sud propustio odlučiti o dijelu tužbenog zahtjeva, a o tužbenom zahtjevu je već raspravljeno u ranijem postupku. Također se navodi da je apelant propustio uložiti priziv na presudu tako da je ta presuda postala pravomoćna. Sud je zaključio da je zahtjev neutemeljen i zato što je odlukom ravnatelja tuženog poništen dio oglasa koji se odnosio na prijeporno radno mjesto. Apelant je protiv presude uložio priziv Kantonalnom sudu 19. veljače 2002. godine.
  • 22.
    Kantonalni je sud, 25. rujna 2002. godine, donio presudu broj RSŽ-126/02 kojom je apelantov priziv odbio kao neutemeljen i potvrdio prvostupanjsku presudu. Kantonalni je sud, u suštini, zaključio da nije bilo pravnog osnova za raspravljanje o tužbenom zahtjevu o kojem je već ranije raspravljano, a da je apelant propustio u ranijem postupku, u predmetu broj P-248/98, iskoristiti mogućnost predviđenu odredbom 231. Zakona o parničnom postupku i tražiti donošenje dopunske presude.

IV - Relevantni propisi

  • 23.
    Zakon o izvršnom postupku ("Službeni list RBiH", br. 16/92 i 13/94), koji je sukladno članku IX/5. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine primjenjivan kao federalni zakon do donošenja Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 32/03):

"Članak 1. stavak 1.

Ovim se zakonom određuju pravila po kojima sud postupa radi prinudnog izvršenja sudske odluke koja glasi na ispunjenje obveze, kao i radi osiguranja potraživanja.

Članak 20.

Izvršna je isprava podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni povjeritelj i dužnik, kao i predmet, vrsta opseg i vrijeme ispunjenja obveze. Š...Ć

Članak 38.

U rješenju o izvršenju moraju biti naznačeni povjeritelj i dužnik, izvršna, odnosno vjerodostojna isprava, obveza dužnika, sredstvo i predmet izvršenja i drugi podaci koji su potrebni za provođenje izvršenja.

Rješenje kojim se prijedlog za izvršenje potpuno ili djelomično odbija mora biti obrazloženo.

Članak 50.

Prigovor protiv rješenja o izvršenju može se podnijeti iz razloga koji sprečavaju izvršenje, a osobito:

Š...Ć"

  • 24.
    Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99):

"Članak 321.

Ako je sud propustio odlučiti o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, ili je propustio odlučiti o dijelu zahtjeva, stranka može u roku od petnaest dana od prijama presude predložiti parničnom sudu dopunu presude.

Nepravodobni ili neutemeljeni prijedlog za dopunom presude odbacit će odnosno odbiti predsjednik vijeća bez održavanja ročišta. Š...Ć"

V - Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 25.
      U apelaciji broj U 21/02 apelant ističe da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje zagarantirano člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant ističe povredu prava u odnosu na parnični i izvršni postupak. U odnosu na parnični postupak, apelant se u suštini žali zbog propusta prvostupanjskog i drugostupanjskog suda da odluče o dijelu njegovog tužbenog zahtjeva. Što se tiče izvršnog postupka, apelant navodi da je povreda u tome što sud nije postupio po Zakonu o izvršnom postupku, jer nije usvojio prijedlog za izvršenjem. Sud se, po mišljenju apelanta, protivno odredbi članka 50. Zakona o izvršnom postupku, upustio u pobijanje utemeljenosti prijedloga za izvršenjem, a što je, ustvari, pravo dužnika.
    • 26.
      U apelaciji koja je u Ustavnom sudu zavedena pod brojem AP 205/02, a koja je podnesena nakon okončanja parničnog postupka pokrenutog pod brojem P-255/99, apelant navodi povredu prava na pravično suđenje jer Općinski sud nije donio presudu propisanu zakonom obzirom da nije utvrdio na pravi način radi li se o presuđenoj stvari. Po apelantovom mišljenju, ne radi se o presuđenoj stvari jer sud nije prethodno riješio cjelokupnu tužbu, pa se apelantu uskraćuje pravo da se o njegovoj tužbi odluči.
    • 27.
      Apelant se žali na povredu prava na rad, ističući da, iako je u sudskom postupku dokazano da je tuženi postupao nezakonito u izboru kandidata, apelant nije uspio ostvariti pravo da bude izabran na radno mjesto za koje je ispunjavao zakonske uvjete.
    • 28.
      Apelant smatra da je povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu koje je garantirano člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, jer mu je prestao radni odnos samo iz razloga tužbe, odnosno nije mu omogućeno da radi, izložen je troškovima i umanjenju svoje imovine.
    • 29.
      Apelant, također, navodi da je povrijeđen članak 14. Europske konvencije, jer je tuženi u povoljnijem položaju od apelanta obzirom na položaj tuženog u društvu, te vrstu usluga koju tuženi pruža i njihov utjecaj na političke strukture.
    • 30.
      Apelant još ističe i povredu prava na efektivan pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i povredu članka 17. Europske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

  • 31.
    U svom odgovoru na apelaciju U 21/02, od 2. kolovoza 2002. godine, Kantonalni sud navodi da je pred tim sudom rješavan predmet povodom apelantovog priziva na rješenje o izvršenju Općinskog suda broj I-59/99 od 7. prosinca 2000. godine. Po mišljenju tog suda i prvostupanjska i drugostupanjska odluka su donesene na zakonit način i nisu povrijeđena apelantova prava. Kantonalni sud ponavlja obrazloženje koje je dao u svojoj odluci broj GŽ-5/01 od 26. veljače 2001. godine. U svom dopisu od 30. rujna 2003. godine Kantonalni se sud osvrnuo i na svoju odluku broj RSŽ-126/02 od 25. rujna 2002. godine, koja je predmet pobijanja apelacije AP 205/02, ističući da su i u ovoj odluci prvostupanjski i drugostupanjski sudovi pravilno odlučili i da su neutemeljeni apelantovi navodi o povredi njegovih prava.
  • 32.
    Općinski sud, u svom odgovoru na apelaciju broj U 21/02, navodi kronološki činjenice u parničnim predmetima koji su vođeni pred tim sudom, br. P-248/98 i P-255/99, kao i činjenice vezane za izvršni postupak koji je vođen pod brojem I-45/99 i I-59/99. Općinski se sud nije izjasnio o apelantovim navodima u svezi povrede ljudskih prava.
  • 33.
    Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

VI - Dopustivost

  • 34.
    Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 35.
    Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 36.
    Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan ispitati nižestupanjsku odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje hoće li koristiti pravni lijek, bez obzira radi li se o redovitom ili izvanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan člankom 15. stavkom 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. svibnja 2001. godine).

a) Dopustivost apelacije broj U 21/02

  • 37.
    U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacije koja je kod Ustavnog suda zavedena pod brojem U 21/02 su presuda Kantonalnog suda, broj Gž-85/99 od 16. ožujka 1999. godine, i presuda Općinskog suda, broj P-248/98 od 15. prosinca 1998. godine.
  • 38.
    Ustavni sud treba, u smislu principa izraženog u točki 36. ove odluke, ustanoviti koji je posljednji pravni lijek u apelantovom slučaju bio efektivan i adekvatan, odnosno koja je odluka u konkretnom slučaju konačna. Ustavni sud primjećuje da je posljednji redoviti pravni lijek u ovom parničnom postupku bio priziv na presudu Općinskog suda od 15. prosinca 1998. godine. Apelant nije iskoristio ovaj pravni lijek, odnosno nije podnio priziv na tu presudu, a priziv je podnio samo tuženi. Proizlazi da je apelacija u ovom dijelu nedopustiva zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova sukladno članku 16. stavak 1. točka 17. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
  • 39.
    Ustavni sud primjećuje da se, apelacijom broj U 21/02, dalje pobija rješenje Kantonalnog suda broj Gž-5/01 od 26. veljače 2001. godine, kojim je odbijen priziv na rješenje Općinskog suda broj I-59/99 od 7. prosinca 2000. godine. Tim je rješenjem Općinskog suda odbijen kao neutemeljen apelantov prijedlog za izvršenjem presude Općinskog suda od 15. prosinca 1998. godine. Obzirom da je apelacija podnesena 18. travnja 2001. godine, može se zaključiti da je ovaj dio apelacije pravodoban u smislu članka 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Međutim, Ustavni sud smatra da je potrebno pojasniti status izvršnog postupka u smislu prava na pristup sudu koji garantira članak 6. stavak 1. Europske konvencije, a u svezi parničnog postupka, kako bi se došlo do pravilnog zaključka o dopustivosti ovog dijela apelacije.
  • 40.
    Naime, Ustavni sud podsjeća na već izražen stav Europskog suda za ljudska prava da izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora da bude promatrano kao integralni dio "suđenja" u smislu članka 6. Europske konvencije. Europski je sud već prihvatio taj princip u predmetima koji se tiču duljine postupka (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, od 26. rujna 1996. godine, Izvješća o presudama i odlukama 1996-IV, st. 16-24). Međutim, Ustavni sud, isto tako, podsjeća na jurisprudenciju bivšeg Povjerenstva za ljudska prava, kojim je ustanovljeno da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod članak 6. Europske konvencije, osim ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnositelja apelacije (mutatis mutandis, vidi odluku bivšeg Povjerenstva za ljudska prava, od 1. srpnja 1991. godine, K. protiv Švedske, broj 13800/88, OI 94).
  • 41.
    Ustavni sud primjećuje da je apelantov prijedlog za izvršenjem presude Općinskog suda broj P-248/98 od 15. prosinca 1998. godine odbijen jer je izlazio izvan okvira same presude. Naime, svojom je presudom Općinski sud poništio prijeporne odluke koje je donio tuženi u postupku prijama na radno mjesto, a apelant je tražio izvršenje presude tako da ga tuženi ponovo primi na posao i isplati mu naknadu štete. Općinski sud nije mogao u ovom smislu provesti izvršenje, jer taj sud nije u parničnom postupku o tom dijelu tužbenog zahtjeva niti rješavao. Kako apelant nije podnio priziv na tu presudu Općinskog suda, iako je takva mogućnost postojala, on je propustio na taj način ishoditi odluku koja bi bila izvršna u onom smislu u kojem je to apelant tražio u svom prijedlogu.
  • 42.
    Obzirom na princip izražen u točki 40. ove odluke, Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu izvršni postupak, u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, predstavlja sastavni dio suđenja, odnosno postupka. Međutim, predmet izvršenja je bila presuda koja nije bila izvršna, kako je to već istaknuto u točki 41. ove odluke. U ovom izvršnom postupku, dakle, nije se odlučivalo o građanskim pravima apelanta, već o njegovim pravima u parničnom postupku koji je za apelanta okončan presudom Općinskog suda od 15. prosinca 1998. godine, jer na tu presudu on nije podnio priziv. Obzirom da je apelacija u odnosu na taj parnični postupak nedopustiva zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova, posljedica tog propusta je neutemeljenost zahtjeva za vođenjem izvršnog postupka, pa je i ovaj dio apelacije nedopustiv iz istog razloga.

b) Dopustivost apelacije broj AP 205/02

  • 43.
    Predmet pobijanja apelacije AP 205/02 su odluka Kantonalnog suda, broj RSŽ-126/02 od 25. rujna 2002. godine, i odluka Općinskog suda, broj P-255/99 od 28. siječnja 2002. godine, protiv kojih nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Apelacija je podnesena Ustavnom sudu 8. studenoga 2002. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 44.
    Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud utvrdio da apelacija broj AP 205/02 ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII - Meritum

  • 45.
    Apelant pobija navedene sudske odluke tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, kao i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, također, ističe povredu prava na efikasan pravni lijek iz članka 13., kao i članka 17. Europske konvencije.

a) Pravo na pravično suđenje - članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije

Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz. ovog članka, stavak 2., što uključuje:

(...)

(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke".

Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 46.
    Ustavni sud podsjeća da je, sukladno dosadašnjoj praksi Ustavnog suda, nadležnost Ustavnog suda iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na "pitanja sadržana u Ustavu". Ustavni sud nije mjerodavan ocjenjivati utvrđeno činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovitih sudova, osim u slučaju kada odlukama redovitih sudova dođe do kršenja ustavnih prava. To će biti slučaj kada se odlukom redovitog suda ustavna prava pojedinca zanemare ili pogrešno primijene, kada se zakon očito proizvoljno primjeni, kada je primijenjeni zakon sam po sebi neustavan ili kada dođe do povrede temeljnih principa pravičnog postupka (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i u drugim slučajevima).
  • 47.
    Ustavni sud primjećuje da se apelant žali da je Općinski sud pogrešno primijenio zakon u postupku P-255/99, koji je u svezi postupka koji je vođen pred tim sudom pod brojem P-248/98, kao i prizivnom postupku koji je vođen pred Kantonalnim sudom. Apelant, naime, navodi da su Općinski i Kantonalni sud trebali odlučiti o njegovom tužbenom zahtjevu jer se nije radilo o presuđenoj stvari. Naime, sud je u postupku broj P-255/99 odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neutemeljen jer je o tom zahtjevu već raspravljano u ranijem postupku u predmetu P-248/99, a apelant je propustio uložiti priziv na tu presudu. Ustavni sud podsjeća da je apelant u ranijem parničnom postupku, broj P-248/98, propustio iscrpiti pravne lijekove jer nije uložio priziv na prvostupanjsku presudu Općinskog suda. Ustavni sud, također, primjećuje i to da je apelant propustio iskoristiti zakonsku mogućnost podnošenja prijedloga za donošenjem dopunske presude kojom bi sud obvezao tuženog da ga primi na posao. Dakle, u svezi navoda apelanta da su Općinski sud i Kantonalni sud trebali odlučiti o njegovom tužbenom zahtjevu, Ustavni sud primjećuje da je apelant propustio iskoristiti sve zakonske mogućnosti kojima je takvu situaciju mogao ispraviti, zbog čega je postupak rezultirao presudama kojima apelant nije zadovoljan.
  • 48.
    Dalje se apelant žali na to da je Općinski sud zaključio da je njegov tužbeni zahtjev neutemeljen i zato što je tuženi u međuvremenu poništio oglas za prijam na prijeporno radno mjesto koje je bilo predmet njegovog tužbenog zahtjeva. Apelant smatra da sud nije pravilno utvrdio činjenice i nije se upustio u ispitivanje zakonitosti poništenja tog oglasa. Ustavni se sud, u smislu točke 46. ove odluke, neće upuštati u pitanje na koji je način sud utvrdio činjenice u predmetu, a ne proizlazi da je Općinski sud očevidno proizvoljno primijenio zakon, niti da je povrijeđeno neko apelantovo ustavno pravo.
  • 49.
    Ustavni sud zaključuje da, u ovom postupku, Kantonalni i Općinski sud nisu povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje predviđeno člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije.

b) Pravo na imovinu članak II/3.(k) Ustava i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju

Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

"3. Katalog prava

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz. ovog članka, stavak 2., što uključuje:

(...)

(k) Pravo na imovinu

...".

Članak 1. stavak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi:

"Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

..."

  • 50.
    Apelant navodi i povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, jer nije mu omogućeno da radi, izložen je troškovima i umanjenju svoje imovine.
  • 51.
    Ustavni sud podsjeća da pojam "imovina", koji se javlja u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, ne treba tumačiti na restriktivan način, nego taj pojam treba shvatiti tako da uključuje i stečena prava pojedinca, kao što su novčana potraživanja i druge ekonomske vrijednosti. S druge strane, članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanja imovine u budućnosti, npr. kroz nasljedstvo (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Marcks protiv Belgije, tom 31. stavak 50).
  • 52.
    Obzirom da se apelant u suštini žali zbog nemogućnosti stjecanja imovine u budućnosti, jer mu je onemogućeno raditi, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

c) Pravo na rad

  • 53.
    Apelant navodi u svojoj apelaciji da je ostao bez posla i da je odlukama suda povrijeđeno njegovo pravo na rad.
  • 54.
    Ustavni sud podsjeća da Europska konvencija ne garantira pravo na rad kao takvo (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, presuda u predmetu Glasenapp, od 28. rujna 1984. godine, serija A. broj 104, točka 48). Prizivni navodi apelanta bi mogli, eventualno, spadati u okvir članka 6. stavak 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, koji glasi:

"Države potpisnice ovog Pakta priznaju pravo na rad, koje podrazumijeva pravo svake osobe da dobije mogućnost da osigura sebi sredstva za život slobodno izabranim ili prihvaćenim radom, te će poduzeti odgovarajuće mjere za zaštitu ovog prava."

  • 55.
    Ustavni sud podsjeća na svoj već izražen stav da obveze države iz članka 6. stavak 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, nisu takve da bi u konkretnom slučaju, samim pozivanjem na eventualnu povredu te odredbe, dovele do pokretanja postupka pred Ustavnim sudom. Ustavni sud smatra da odredba članka 6. stavak 1. ovog Pakta podrazumijeva obvezu države da do najviše mogućnosti svojih raspoloživih sredstava poradi na tome da se postupno postigne puno ostvarenje prava na rad svim pogodnim sredstvima, uključujući napose zakonodavne mjere, kao i obvezu da će se zajamčiti da se to pravo vrši bez diskriminacije po bilo kojem osnovu (vidi odluku Ustavnog suda, U 23/03 od 24. listopada 2003. godine). Proizlazi da je apelacija u ovom dijelu neutemeljena.

d) Članci 13., 14. i 17. Europske konvencije

  • 56.
    U svjetlu zaključaka Ustavnog suda u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud smatra da apelantove prizive zbog navodnih povreda čl. 13., 14. i 17. Europske konvencije, nije nužno razmatrati.

VIII - Zaključak

  • 57.
    Na temelju članka 16. stavak 2. točka 17. i članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 58.
    Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, v. r.