Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-215/05 (A. J.)
Odluka donesena 12. 04. 2006.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Djelotvoran pravni lijek
- Uporedive situacije
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
- Krivični postupak
Sastav suda
Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
- Zakon o privrednim društvima · čl. 340
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o carinskoj politici Bosne i Hercegovine · čl. 355
- Zakon o carinskoj politici Bosne i Hercegovine · čl. 355
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o privrednim društvima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o finansijskom poslovanju · čl. 31
- Zakon o privrednim društvima
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o privrednim društvima
- Zakon o izmjenama Zakona o privrednim društvima
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o carinskoj politici Bosne i Hercegovine
- Zakon o carinskoj politici Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-215/05
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 04. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 215/05, rješavajući apelaciju Asima Jonuzi i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 4, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Jovo Rosić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Asima Jonuzija, Muharema Kulauzovića i Seada Toromanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž- 373/04 od 24. novembra 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj K-15/04 od 9. jula 2004. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Asima Jonuzija i Muharema Kulauzovića u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Asim Jonuzi (u daljnjem tekstu: apelant A.J.), kojeg zastupa Hikmet Arnautović, advokat iz Sarajeva, Muharem Kulauzović (u daljnjem tekstu: apelant M.K.), kojeg zastupa Senka Nožica, advokatica iz Sarajeva, i Sead Toromanović (u daljnjem tekstu: apelant S.T.), kojeg zastupa Sead Hodžić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 14. februara, 2. i 28. marta 2005. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-373/04 od 24. novembra 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-15/04 od 9. jula 2004. godine. Apelant S.T. je, također, postavio i zahtjev za izdavanje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 801/05 od 26. aprila 2005. godine kojom je odbio zahtjev apelanta S.T. za donošenje privremene mjere.
3. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti, koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 215/05.
4. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda i od učesnika u postupku, Kantonalnog tužilaštva u Bihaću (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), zatraženo je 22. marta, 19. aprila i 15. septembra 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelacije 1. aprila, 10. maja i 14. oktobra 2005. godine, Kantonalni sud 29. marta i 26. aprila 2005. godine, a Tužilaštvo 28. marta i 29. aprila 2005. godine.
6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 13. januara i 27. februara 2006. godine dostavljeni apelantima.
III. Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
8. Presudom Kantonalnog suda broj K-15/04 od 9. jula 2004. godine, u dijelu izreke označenom kao «A», apelanti A.J. i M.K. su proglašeni krivim za produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i produženo krivično djelo krivotvorenja službene isprave iz člana 368. stav 1. KZFBiH. Apelant A.J. je proglašen krivim i za krivično djelo zloupotrebe ovlasti u privredi iz člana 259. stav 1. tačka 3. KZFBiH, a apelant S. T. je proglašen krivim za krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Slijedom toga prvostepeni sud je apelanta A.J. osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 9 godina, apelanta M.K. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 8 godina i apelanta S.T. na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine s tim što će se apelantima A.J. i M.K. u izrečenu zatvorsku kaznu uračunati i vrijeme provedeno u pritvoru. Osim toga, prvostepeni sud je apelantima A.J. i M.K. izrekao i sigurnosnu mjeru zabrane vršenja funkcije predsjednika, zamjenika predsjednika ili člana uprave bilo kojeg privrednog društva ili drugog pravnog lica u trajanju od 3 godine, a apelantu S.T. u trajanju od 2 godine, počevši od dana pravosnažnosti presude, s tim da se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora neće uračunati u vrijeme trajanja ove sigurnosne mjere. Istom presudom apelanti su u odnosu na određene radnje koje su im, također, stavljene na teret oslobođeni od optužbi u dijelu izreke osporene presude označene kao «B» tačke I-IV.
9. U toku prvostepenog postupka sud je proveo brojne dokaze, uključujući saslušanje svjedoka optužbe i odbrane, saslušanje vještaka finansijske struke koje su predložile i optužba i odbrana, saslušanje vještaka građevinske struke, te uvid u finansijsku i drugu dokumentaciju. Prvostepeni sud je, prije svega, obrazložio da je u konkretnom slučaju primijenjen prijašnji Krivični zakon («Službene novine FBiH» broj 43/98), koji je u odnosu na sve apelante blaži kako u pogledu raspona zaprijećenih kazni, tako i u pogledu rokova zastarjelosti krivičnog gonjenja. Dalje, odlučujući o prigovoru apelanata A.J. i M.K. da oni nemaju svojstvo odgovornog lica, u smislu odredbe člana 136. stav 5. KZFBiH, sud je zaključio da je takav prigovor neosnovan, budući da je apelant M.K. kao osnivač, vlasnik i direktor DOO «Citrus» Ljubljana, ujedno i suosnivač i suvlasnik DOO «Citrus» Bihać, te da je u tom svojstvu donosio sve odluke na osnovu Zakona o privrednim društvima i Statuta preduzeća, a da je putem ovih preduzeća bio suvlasnik DD «Žitoprerada» Bihać po osnovu ugovora o kupoprodaji 67% ukupnog kapitala tog preduzeća. Također, prvostepeni sud je zaključio da je apelantu M.K. na osnovu navedenog zakona i Statuta DOO «Citrus» Bihać povjeren određeni krug poslova koji se odnose na izvršavanje zakona i propisa u upravljanju i rukovanju imovinom i nadzor nad rukovođenjem proizvodnim procesom kako u DOO «Citrus» Bihać, tako i u privatiziranom DD «Žitoprerada». Detaljno analizirajući ovlaštenja koja je apelant M.K. imao kao osnivač i vlasnik navedenih preduzeća, prvostepeni sud je zaključio da apelant M.K. ima svojstvo i status odgovornog lica u smislu KZFBiH.
10. U odnosu na apelanta A.J., sud je utvrdio da je on bio direktor DD «Unatrans» Bihać, dok je u ime DOO «Citrus» Bihać vršio sve poslove na osnovu valjanih punomoći koje je dobio od direktora tog preduzeća Šemsudina Kulauzovića i Fahrudina Sedića, te na osnovu punomoći koju je dobio od apelanta M.K, kao suosnivača i suvlasnika tog preduzeća. Osim toga, sud je utvrdio da stvarni direktori, koji su dali generalnu punomoć apelantu A.J., imaju prebivalište u Ljubljani i da uopće nisu učestvovali u donošenju bilo kakvih odluka u DOO «Citrus» Bihać, koje su predmet odlučivanja u konkretnom krivičnom postupku. Naprotiv, sud je utvrdio na osnovu provedenih dokaza da je apelant A.J. «u javnosti istupao sa neograničenim ovlaštenjima, predstavljajući se kao generalni menadžer» DOO «Citrus» Bihać, a «takav tretman je imao i od drugih lica». Obrazlažući svoj zaključak da je apelant A.J. imao svojstvo odgovornog lica, sud je naglasio da je «bez posebnog utjecaja sam terminološki naziv pod kojim je nastupao» apelant, već je «bitan sadržaj ovlaštenja koje je dobio» na osnovu punomoći.
11. U vezi sa krivičnim djelima za koje je apelante proglasio krivim i osudio, prvostepeni sud je utvrdio da je apelant M.K. 15. oktobra 2001. godine podigao sa računa DOO «Citrus» Bihać iznos od 331.000 KM, sa naznakom «isplata gotovine za uplatu Agenciji za privatizaciju», a apelant A.J. 1. oktobra 2001. godine iznos od 485.900 KM sa naznakom «isplata gotovine za otkup robe». Provedenim vještačenjem sud je utvrdio da ove iznose apelanti nisu položili na blagajnu preduzeća, niti su oni iskorišteni u svrhe koje su naznačene prilikom njihovog podizanja, već su proknjiženi kao osnivački izdaci iako se takvo knjiženje nije moglo izvršiti, jer za njega nije postojala valjana dokumentacija. Ove iznose apelanti M.K. i A.J. su kasnije, prema utvrđenju suda, «pretvorili u dugoročne stambene kredite».
12. Prvostepeni sud nije prihvatio odbranu apelanta M.K. u vezi sa podignutim iznosom kojom je on tvrdio da se, ustvari, radilo o njegovom vlastitom novcu koji mu je greškom uplaćen iz njegovog preduzeća DOO «Citrus» Ljubljana na žiroračun DOO «Citrus» Bihać, umjesto na njegov lični žiroračun, a koji potječe od prodaje njegove kuće u Ljubljani koju je prodao DOO «Citrus» Ljubljana. Naime, sud je izvršio uvid u kupoprodajni ugovor od 14. maja 2001. godine u kojem su ugovorne strane Refika Kulauzović, kao prodavač, i DOO «Citrus» Ljubljana kao kupac, pa je naveo da se iz sadržaja ugovora ne može zaključiti da će kupoprodajna cijena biti isplaćena apelantu M.K., koji je ugovor potpisao kao direktor i ovlašteno lice kupca, a ne kao prodavac. Osim toga, sud je utvrdio da taj kupoprodajni ugovor nije ovjeren od notara, «što je obaveza u svim zemljama u kojima postoji ustanovljen notarijat» i bez čega ugovor o kupoprodaji nekretnina nema pravne valjanosti, niti je evidentiran i ovjeren u nadležnoj poreznoj upravi Republike Slovenije. Budući da odbrana, kako sud navodi, nije otklonila ove nedostatke do kraja glavnog pretresa, niti je dokazala suprotno, sud ovaj dokaz nije uvažio «kao vjerodostojan za dokazivanje tvrdnji odbrane». Osim toga, sud smatra da, kad bi takvi navodi zaista i bili tačni, logično bi bilo očekivati da kod priliva novca na račun DOO «Citrus» Bihać kao osnov isplate bude naznačeno «isplata cijene po kupoprodajnom ugovoru», a ne «plaćanje po računu». Osim toga, za sud je bilo suprotno izvedenim dokazima i «potpuno nelogično i neočekivano» da apelant M.K. godinu dana kasnije pristane da bude zadužen podignutim iznosom od 331.000 KM kao dugoročnim stambenim kreditom ako se zaista radilo o podizanju njegovog vlastitog novca koji je greškom uplaćen preduzeću. Iz toga, kako sud navodi, proizlazi da on prihvata vratiti stambeni kredit koji faktički nije dobio ni podigao.
13. Prvostepeni sud nije prihvatio ni odbranu apelanta A.J. u vezi sa podignutim iznosom od 485.900 KM u kojoj navodi da je taj iznos podigao i predao Zijadu Blekiću za kupovinu certifikata, koje je ovaj kupio i uplatio na račun DD «Žitoprerada» Bihać. Apelant A.J. je, također, tvrdio da ta sredstva nisu uopće bila sredstva DOO «Citrus» Bihać, već apelanta M.K., od kojeg je imao ovlaštenje da ih podigne i upotrijebi za kupovinu certifikata. Međutim, sud je ovakvu odbranu smatrao nelogičnom i suprotnom izvedenim dokazima, zato što je apelant A.J., također, naknadno prihvatio da u tom iznosu bude zadužen na ime dugoročnog stambenog kredita iako ga faktički nije dobio. Osim toga, sud je naveo da čak i da su sredstva bila namijenjena za kupovinu certifikata, tada je apelant A.J. postupao suprotno važećim zakonskim propisima, budući da se certifikati nisu mogli kupiti na način koji je iznio apelant. Iz svega navedenog prvostepeni sud je zaključio da su apelanti M.K. i A.J. iskoristili svoja službena ovlaštenja i podigli navedene iznose na štetu DOO «Citrus» Bihać. Sud u ovom dijelu nije prihvatio navode optužbe o tome da je šteta pričinjena i preduzećima DD «Žitoprerada» Bihać, DD «Unatrans» Bihać i DD «Novitet» Bihać, čije se poslovanje odvijalo preko računa DOO «Citrus» Bihać, budući da je zajedničko poslovanje ovih preduzeća preko računa DOO «Citrus» Bihać otpočelo 1. januara 2002. godine, a navedeni iznosi su podignuti prije tog datuma.
14. U vezi sa «pretvaranjem» podignutih iznosa u dugoročne stambene kredite, sud je provedenim vještačenjem utvrdio da su apelanti M.K. i A.J. 31. oktobra 2002. godine zaključili ugovore o dugoročnom stambenom kreditu sa DOO «Citrus» Bihać, kojima im je dodijeljen beskamatni dugoročni kredit u iznosima koje su godinu dana ranije podigli sa računa ovog preduzeća, kako je to već opisano. Također, vještačenjem je utvrđeno da je DOO «Citrus» Bihać u toku 2001. i 2002. godine poslovao sa gubitkom, a stambeni krediti se «prema važećim zakonskim propisima, dodjeljuju iz čiste dobiti po odbitku poreza na dobit od 30%, te stoga nije ni postojala mogućnost da se [apelantima] u navedenom iznosu dodijeli dugoročni stambeni kredit, budući da dobit nije ni ostvarena». Osim toga, sud je utvrdio da, prema Zakonu o finansijskom poslovanju, «način i uvjete stjecanja i pribavljanja sredstava i odobravanja kredita pravno lice utvrđuje općim aktom i ugovorom», a da DOO «Citrus» Bihać nije imao takav akt niti Pravilnik o stambenim odnosima. Sud je uvidom u izvod iz registra Kantonalnog suda utvrdio da je 19. jula 2002. godine izvršena statusna promjena DOO «Citrus» Bihać, tako da je apelant M.K., kao raniji osnivač tog preduzeća, upisan sa statusom stranog osnivača, a pored njega je pristupio i novi strani ulagač DOO «Citrus» Ljubljana, te je izvršeno i povećanje osnivačkog kapitala, dopunjena djelatnost društva i izvršena izmjena lica ovlaštenog za zastupanje. Prema tome, od datuma upisa tih promjena DOO «Citrus». Bihać ima dva suosnivača i suvlasnika, od kojih je jedan apelant M.K., a drugi njegovo preduzeće DOO «Citrus» Ljubljana. Prema Zakonu o privrednim društvima, kako navodi sud, od tog trenutka je obavezno postojanje skupštine društva, a ovlaštenja skupštine ne može vršiti samo apelant M.K. kao raniji jedini osnivač i vlasnik. Zbog svega ovoga, sud nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kojeg je predložila odbrana, a koji je u svom nalazu tvrdio da apelantima M.K. i A.J. nije bila potrebna formalna odluka ili sličan normativni akt, smatrajući da se vještak finansijske struke takvim mišljenjem upustio u «domen vještačenja pravnih pitanja, o čemu odluku i stanovište može donijeti samo sud». Ostali dio nalaza ovog vještaka odnosio se na pitanja da li su pravilno ili nepravilno vršena knjiženja što, kako sud navodi, nije bilo od utjecaja na zakonitost postupanja apelanata M.K. i A.J. Na osnovu izloženog, sud je zaključio da su apelanti M.K. i A.J. nezakonito ostvarili i realizirali stambene kredite, odnosno da su iskoristili svoja službena ovlaštenja i fiktivnim ugovorima o dugoročnim stambenim kreditima pokušali «ozakoniti» ranije podignute iznose sa računa DOO «Citrus» Bihać.
15. Prvostepeni sud je, također, zaključio da je optužba u cijelosti uspjela dokazati da je apelant M.K., koristeći službena ovlaštenja, polagao u više navrata na račun DOO «Citrus» Bihać relativno manje iznose u vidu pozajmica tom privrednom društvu, a zatim naređivao isplate u iznosima mnogo većim od visine datih pozajmica. Na taj način je pribavio sebi imovinsku korist u iznosu od 368.987,73 KM na štetu DOO «Citrus» Bihać, DD «Žitoprerada» Bihać, DD «Unatrans» Bihać i DD «Novitet» Bihać, koji su od 1. januara 2002. godine obavljali poslovanje putem žiroračuna DOO «Citrus» Bihać. Naime, iz svih provedenih dokaza, uključujući i vještačenje vještaka finansijske struke, sud je utvrdio da je apelant M.K. u toku 2002. i 2003. godine uplatio DOO «Citrus» Bihać na ime pozajmica ukupan iznos od 88.872,38 KM, a da je podigao na ime povrata pozajmica ukupan iznos od 457.860,11 KM, čime je sebi pribavio korist u iznosu od 368.987,73 KM na štetu navedenih pravnih lica. Sud je zaključio da je ovim radnjama apelant M.K., također, počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti, a odbrana, prema ocjeni suda, nije svojim izvedenim dokazima uspjela argumentirano dovesti u sumnju ovakav zaključak.
16. Dalje, sud je zaključio da je optužba u cijelosti uspjela dokazati da je apelant A.J., u više navrata tokom 2002. godine, podigao gotovinske iznose sa računa DOO «Citrus» Bihać, sa naznakom da se ti iznosi podižu za materijalne troškove, a u ukupnom iznosu od 146.700 KM. Međutim, podignute iznose apelant A.J. nije položio na blagajnu preduzeća, već ih je prisvojio, čime je prouzrokovao štetu DOO «Citrus» Bihać, DD «Žitoprerada» Bihać, DD «Unatrans» Bihać i DD «Novitet» Bihać, koji su od 1. januara 2002. godine obavljali poslovanje putem žiroračuna DOO «Citrus» Bihać. Sud je obrazložio zbog čega nije prihvatio dokaze odbrane kojima se željelo dokazati da su podignuti novčani iznosi položeni na blagajnu, odnosno nalaz i mišljenje vještaka odbrane. Naime, vještak finansijske struke kojeg je pozvala odbrana je istakao da «nije provjeravala validnost i originalnost potpisa na blagajničkim uplatnicama i u blagajničkom dnevniku, niti je provjeravala ko je ovlašten za rukovanje blagajnom, jer smatra da je odnos između blagajnika i vlasnika preduzeća uređen sporazumom». Međutim, sud je ovaj izvedeni dokaz doveo u vezu sa saslušanjem svjedokinje - blagajnice, koja je potvrdila da ovi novčani iznosi nisu položeni i predati u blagajnu preduzeća, već je naknadno od računovodstva «dobila informaciju o datumima izdavanja novca» kako bi napravila blagajnički dnevnik za taj period. Na osnovu izloženog sud je zaključio da je apelant A.J. opisanim radnjama počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti koje mu je stavljeno na teret.
17. Sud je, dalje, zaključio da je optužba u cijelosti dokazala da je apelant A.J., u periodu od 19. oktobra do 18. decembra 2001. godine, u jedanaest navrata putem gotovinskih čekova podigao sa računa DOO «Citrus» Bihać ukupan iznos od 122.800 KM sa naznakom da novac podiže za materijalne troškove, ali da te iznose nije položio na blagajnu, već ih je prisvojio, čime je pričinio štetu DOO «Citrus» Bihać i DD «Unatrans» Bihać, čije se poslovanje već tada odvijalo preko računa «Citrus» d.o.o. Bihać, na osnovu usmenog kontokorentnog ugovora o poslovanju, koji je trajao do 31. decembra 2001. godine, a koji je od 1. januara 2002. godine nastavljen na osnovu pismenog generalnog ugovora o komercijalnom i finansijskom poslovanju. Sud nije prihvatio odbranu apelanta A.J. kojom je tvrdio da je podignute iznose isplatio Safetu Ljubijankiću i Ibrahimu Mujkiću radi kupovine certifikata, budući da je gotovina podizana sa drugačijom naznakom. Osim toga, sud je naveo da je i vještak odbrane zaključio da podizanje i utrošak ovih novčanih sredstava «nije fer i istinito iskazano i knjiženo u računovodstvu DOO «Citrus» Bihać, te se utrošak ovih sredstava za kupovinu certifikata ne može prihvatiti kao porezno dopustiv rashod». Na osnovu izloženog sud je zaključio da je apelant A.J. opisanim radnjama počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti koje mu je stavljeno na teret.
18. Osim toga, sud je zaključio i da je optužba u cijelosti dokazala da je apelant A.J. 5. novembra 2001. godine podigao novčani iznos od 7.000 KM sa blagajne DD «Žitoprerada» Bihać, bez navođenja određene namjene, ali da taj iznos nije vratio, već ga je zadržao za sebe. Odbrana je i na ove okolnosti izvela brojne dokaze, uključujući vještačenje vještaka kojeg je predložila, pa je navedeno da je apelant A.J. 16. novembra 2001. godine uplatio na blagajnu DD «Žitoprerada» Bihać iznos od 17.600 KM, čime je vratio ranije podignuti iznos od 7.000 KM, te da mu preduzeće još duguje 10.600 KM. Međutim, sud nije prihvatio ove navode, budući da je novčani iznos od 7.000 KM podignut bez navođenja konkretne namjene, a iznos od 17.600 KM je položen uz navođenje namjene «naknada radnicima po 200 KM», koji je zaista i isplaćen radnicima. Iz ovako provedenih dokaza sud je zaključio da taj iznos nije ni bio namijenjen vraćanju ranije podignutog iznosa od 7.000 KM, te da je apelant A.J. opisanim radnjama počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti koje mu je stavljeno na teret.
19. Zatim, sud je zaključio da je optužba u cijelosti uspjela dokazati da je apelant A.J., u periodu od 1. aprila 2002. godine do 30. maja 2003. godine, prilikom isplate redovnih plaća u preduzeću DD «Unatrans» Bihać, u kojem je apelant A.J. direktor i odgovorno lice, uskratio plaćanje sredstava iz poreznih i drugih fiskalnih obaveza prema Federaciji BiH, čime je pribavio imovinsku korist DD «Unatrans» Bihać i DOO «Citrus» Bihać, preko čijeg računa su vršene transakcije za DD «Unatrans» Bihać, u ukupnom iznosu od 193.981 KM. Apelant A.J. u svojoj odbrani nije sporio da ovaj iznos zaista nije uplaćen, ali je naveo da je razlog za to blokada računa DD «Unatrans» Bihać, te da nije bilo sredstava za plaćanje tih obaveza. Osim toga, apelant je naveo i da je u vezi s tim vodio pregovore sa Zdravstvenim fondom, Fondom PIO i Poreznom upravom o načinu izmirenja tih dugova. Međutim, njegovu odbranu sud nije prihvatio, obrazloživši da se radi o imperativnim normama Zakona o porezu na plaću i Zakona o doprinosima, prema kojima privredno društvo mora, u roku od sedam dana od dana isplaćene plaće, obračunati i uplatiti zakonom propisane poreze i doprinose. O ovome, kako je sud naveo, nije moguće pregovarati, niti se dogovoriti o odgodi plaćanja. Sud je zaključio da je apelant A.J., kao direktor preduzeća, znao da je račun preduzeća blokiran, te je stoga u blagajnu preduzeća polagao iznose za isplatu plaća u gotovini, a da pri tome nije na žiroračun preduzeća položio iznose na ime poreza i doprinosa. Također, sud je na osnovu vještačenja utvrdio da je apelant A.J. sa računa DOO «Citrus» Bihać podigao iznos od 122.800 KM, koji potječe od pologa pazara DD «Unatrans» Bihać, pa je izbjegavanjem da ovaj iznos položi na račun DD «Unatrans» Bihać onemogućio naplatu poreza i doprinosa na isplaćene plaće. Sud je zaključio da je apelant A.J. sa direktnim umišljajem omogućio da se plaće isplate gotovinski putem blagajne, izbjegavajući da na račun preduzeća uplati iznos neophodan za podmirenje zakonom propisanih obaveza, preusmjeravajući polaganje pazara DD «Unatrans» Bihać na račun DOO «Citrus» Bihać, čime je počinio krivično djelo zloupotrebe ovlasti u privredi koje mu je stavljeno na teret.
20. Također, sud je zaključio da je optužba u cijelosti dokazala da su apelanti M.K. i A.J. neistinito prikazali povećanje osnivačkog kapitala DOO «Citrus» Bihać, pa su u maju 2002. godine Kantonalnom sudu podnijeli prijavu za registraciju statusnih promjena i povećanje osnivačkog kapitala stranog ulagača DOO «Citrus» Ljubljana, po osnovu uvoza opreme i mehanizacije u ukupnom iznosu od 514.181,04 KM, iako je stvarno uvezeno opreme i mehanizacije u iznosu od 217.593,93 KM, čime je nezakonito povećan osnivački ulog stranog investitora za iznos od 296.587,11 KM. Odbrana, prema ocjeni suda, nije ni na koji način izvedenim dokazima uspjela dovesti u sumnju ovako utvrđeno stanje, pa je sud zaključio da su apelanti počinili krivično djelo krivotvorenja službene isprave koje im je stavljeno na teret.
21. Također, sud je zaključio da je optužba u cijelosti dokazala da su apelanti M.K. i A.J. ponovo neistinito prikazali povećanje osnivačkog kapitala DOO «Citrus» Bihać, kada su u januaru 2003. godine Kantonalnom sudu podnijeli prijavu za registraciju statusnih promjena i povećanje osnivačkog kapitala, sa zahtjevom da se osnivački kapital DOO «Citrus» Ljubljana poveća za iznos od 9.669.948,10 KM na ime uvoza 41 autobusa, iako je stvarno uvezeno 18 autubusa u ukupnoj vrijednosti od 2.976.375,02 KM. Na ovaj način apelanti M.K. i A.J. su doveli u zabludu Kantonalni sud, čime su ishodili nezakonit upis povećanja osnivačkog kapitala stranog ulagača za iznos od 6.693.573,08 KM. Sud nije prihvatio odbranu apelanata koji su istakli da su ovakav zahtjev postavili «izvršavajući naloge i dobivena uputstva od Carinarnice Bihać i Kantonalnog suda, a da je usljed nezakonitog i sporog rješavanja podnijetih zahtjeva za oslobođenje od plaćanja carine na uvezene autobuse, dobavljač odustao od isporuke preostalog dijela autobusa». Naprotiv, sud je zaključio da je bila očigledna namjera apelanata M.K. i A.J. da neistinitim prikazivanjem vrijednosti imovine DOO «Citrus» Bihać «formalno steknu dokaz o velikoj imovinskoj snazi tog privrednog društva sa velikim kapitalom», što bi im «olakšalo kasnije nastupanje u poslovanju sa drugim pravnim licima i dobijanje kredita kod banaka, u čemu se posebno ogleda društvena opasnost radnji» apelanata. Na osnovu izloženog sud je zaključio da su apelanti M.K. i A.J. opisanim radnjama počinili krivično djelo krivotvorenja službene isprave koje im je stavljeno na teret.
22. Sud je, također, zaključio da su apelanti M.K., A.J. i S.T. prekoračili službene ovlasti tako što su se dogovorili da lažno prikažu obim građevinskih i zanatskih radova na sanaciji građevinskih objekata i instalacija DD «Žitoprerada» Bihać, pa su svojim potpisima na dvije privremene situacije od 15. decembra 2002. godine lažno potvrdili da su izvršeni građevinski i zanatski radovi u vrijednosti od 741.708 KM, iako je stvarna vrijednost izvršenih radova 297.819 KM, tako da su lažno uvećali visinu novčanih sredstava navodno uloženih u ubjekte DD «Žitoprerada» Bihać. Informaciju o ovome su dostavili Agenciji za privatizaciju, kako bi dokazali da su u cijelosti ispunjene ugovorne obaveze preuzete ugovorom o kupovini 67% ukupnog kapitala DD «Žitoprerada» Bihać od 17. septembra 2001. godine, koju je Agencija prihvatila, čime su pribavili imovinsku korist za kupce državnog kapitala DOO «Citrus» Ljubljana, DOO «Citrus» Cazin i Ibrahima Mujakića. Sud nije prihvatio odbranu apelanta M.K. da je ove dokumente potpisao «samo sa ciljem da bi se mogli naplatiti izvedeni radovi», jer iz drugih izvedenih dokaza, kako navodi sud, proizlazi da je apelant M.K., kao suvlasnik i suosnivač DOO «Citrus» Bihać i kao vlasnik i osnivač DOO «Citrus» Ljubljana, bio dobro informiran o svim aktivnostima, problemima i poteškoćama u svim preduzećima u kojima se DOO «Citrus» Bihać pojavljivao kao dioničar ili kupac, budući da je on bio jedino fizičko lice koje je u ime tih preduzeća donosilo odluke.Također, apelant M.K. je bio i direktor DD «Rad» Cazin, koje je obavljalo radove na objektima DD «Žitoprerada» Bihać, te je znao za sve preuzete obaveze po osnovu ugovora o kupoprodaji državnog kapitala DD «Žitoprerada» Bihać, kao i za obim i vrijednost izvršenih radova. Osim toga, sud je utvrdio da prilikom izvođenja građevinskih radova nije vođen građevinski dnevnik, niti građevinska knjiga u kojima su trebali biti evidentirani svi izvedeni radovi, po vrsti, količini i cijenama.
23. Sud nije prihvatio ni odbranu apelanta A.J. koji je naveo da je za neistinit sadržaj privremenih situacija odgovoran isključivo Mirsad Mešić, šef gradilišta, ni odbranu apelanta S.T. koji je naveo da je privremene situacije potpisao kao direktor preduzeća DD «Žitoprerada» Bihać, a ne kao nadzorni organ, budući da ga «za obavljanje ovih poslova niko nije imenovao». Sud navodi da optužba nije dokazala da je apelant S.T. u izvršenju radnji koje mu se stavljaju na teret postupao i djelovao u svojstvu nadzornog organa DOO «Citrus» Bihać, kao investitora radova, ali ga optužnica tereti i po osnovu činjenice da je nastupao u svojstvu direktora DD «Žitoprerada» Bihać. Također, sud navodi da je svjedok Mirsad Mešić, šef gradilišta, pozvan kao svjedok odbrane, te da je njegov iskaz sud u cijelosti prihvatio, između ostalog, i zato što je on i sam učesnik u svim radnjama, u vezi sa čim je pravosnažnom presudom broj K-14/04 od 20. februara 2004. godine već osuđen za iste radnje. Sud nije prihvatio mišljenje vještaka finansijske struke kojeg je izvela odbrana, budući da je taj vještak «samo svjedočio o načinima na koji se knjiže privremene situacije», zbog čega je, po ocjeni suda, takav nalaz i mišljenje bio bez utjecaja na činjenično utvrđenje u vezi sa krivičnim djelom koje je apelantima stavljeno na teret. Na osnovu izloženog, sud je zaključio da su apelanti M.K. A.J. i S.T. opisanim radnjama počinili krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti.
24. Sud je, također, detaljno obrazložio i zbog čega je za određene radnje oslobodio optužene, navodeći da optužba nije uspjela dokazati da je apelant A.J., podizanjem novčanog iznosa od 8.000 KM sa blagajne DD «Novitet» Bosanski Petrovac, sebi pribavio imovinsku korist ili tom preduzeću nanio štetu. Zatim, sud je zaključio, nakon izvođenja dokaza odbrane koje je sud u cijelosti prihvatio i detaljno obrazložio u odluci, da optužba nije uspjela dokazati da su apelanti M.K., A.J. i S.T. prekoračili granice svojih ovlasti prilikom prodaje pekarskog postrojenja DD «Žitoprerada» Bihać, već da je ta prodaja izvršena u skladu sa odredbama ugovora o kupoprodaji 67% ukupnog kapitala tog preduzeća. Dalje, sud je u cijelosti prihvatio dokaze odbrane i odbio optužbu u odnosu na sva tri apelanta koja se tiče plaćanja poreza i doprinosa u periodu od 1. oktobra 2001. godine do 30. juna 2003. godine prilikom isplate plaća u DD «Žitoprerada» Bihać. Sud je obrazložio svoju odluku time da optužba nije niti jednim izvedenim dokazom dokazala da u radnjama apelanata M.K. i A.J. postoje obilježja bića krivičnog djela zloupotrebe ovlasti u privredi, budući da oni nisu ni bili zaposleni u tom preduzeću. U vezi sa apelantom S.T. sud je zaključio da je dokazano da je ovaj apelant odgovorno lice u navedenom preduzeću, ali tek počevši od 10. aprila 2002. godine. Međutim, optužba nije dokazala koliki je iznos neplaćenih doprinosa i poreza za period u kojem je nepobitno utvrđeno da je ovaj apelant odgovorno lice, već je dokazala ukupan iznos za cijeli period, dakle, i za dio za koji se apelant S.T. ne može smatrati odgovornim, pa je apelanta oslobodio optužbe. Na kraju, sud je apelanta A.J. oslobodio i optužbe da je u periodu od 1. januara 2002. godine do februara 2003. godine uskratio plaćanje poreza i doprinosa na plaće u DD «Novitet» Bihać, budući da optužba nije dokazala da je apelant A.J. bio zaposlen u tom preduzeću, tj. da je bio odgovorno lice u tom preduzeću u kritičnom periodu.
25. Prilikom donošenja odluke sud je radnje apelanata M.K. i A.J., koje se odnose na izvršenje krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlasti i krivičnog djela krivotvorenja službene isprave, pravno kvalificirao kao izvršenje jednog produženog krivičnog djela, jer su sve ove radnje počinjene u kontinuitetu, a odnosile su se na nezakonito raspolaganje i podizanje novčanih sredstava DOO «Citrus» Bihać i drugih pravnih subjekata, te u lažnom prikazivanju povećanja osnivačkog kapitala i izvršenih građevinsko-zanatskih radova na imovini i objektima DD «Žitoprerada» Bihać.
26. Odlučujući o žalbama protiv prvostepene presude, Vrhovni sud je presudom broj Kž-373/04 od 24. novembra 2004. godine uvažio žalbe apelanata samo u dijelu koji se tiče odluke o sankciji, pa je apelantu M.K. izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 5 godina i 6 mjeseci, apelantu A.J. jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 6 godina i 6 mjeseci, a apelantu S.T. kaznu zatvora u trajanju od 2 godine i 6 mjeseci. U ostalom dijelu Vrhovni sud je odbio žalbe apelanata, a odbio je i žalbu Tužilaštva protiv oslobađajućeg dijela presude.
27. Naime, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani žalbeni prigovori u vezi sa bitnim povredama odredaba krivičnog postupka, te da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno. Vrhovni sud smatra da je prvostepeni sud u prilog kako osuđujućeg, tako i oslobađajućeg dijela svoje odluke «iznio vrlo uvjerljive razloge u pravcu zašto je prihvatio određene dokaze, a određene nije», te je razložno i uvjerljivo obrazložio zbog čega činjenično stanje utvrđeno pojedinim dokazima «upućuje na ključne zaključke i odlučna utvrđenja» iz obrazloženja prvostepene presude. Vrhovni sud je naveo da su žalbeni navodi istovjetni navodima koje su apelanti iznosili u svojim odbranama tokom prvostepenog postupka, ali, prema mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud je te prigovore odbio kao neosnovane i neuvjerljive, a o tome je dao razložno obrazloženje. Vrhovni sud je, također, detaljno iznio zašto smatra da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje (strane 10-17 presude Vrhovnog suda), kako u odnosu na status apelanata kao odgovornih lica, tako i u odnosu na izvršenje pojedinih krivičnih djela, te u odnosu na oslobađajući dio presude (strane 18-22 presude Vrhovnog suda). Vrhovni sud je, također, zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, ali da kod odmjeravanja visine sankcije olakšavajuće okolnosti koje je i sam prvostepeni sud naveo «nisu u dovoljnoj mjeri došle do izražaja», pa je Vrhovni sud, uvažavajući žalbe apelanata u tom dijelu, prvostepenu presudu preinačio kako je to već navedeno.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije apelanta A.J.
28. Apelant A.J. smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na jednakost pred zakonom, pravo na suđenje pred nadležnim sudom i «prava i slobode iz čl. 2-4. Protokola broj 7». Apelant, prije svega, smatra da su sudovi, «ne prihvatajući pravnu kvalifikaciju važećeg [KZFBiH] u vrijeme suđenja i donošenja presude, odnosno prihvativši kvalifikaciju i termin ranijeg [KZFBiH]» prekršili pravo na pretpostavku nevinosti i pravo na zaštitu od retroaktivnih krivičnih zakona.
29. Apelant, naime, smatra da je važeći KZFBiH blaži, pa je on trebalo biti primijenjen, budući da u DOO «Citrus» Bihać apelant «nema svojstvo, niti je lice koje obavlja funkciju uprave društva
– direktora», tj. nije odgovorno lice, pa bi po važećem KZFBiH apelant bio oslobođen. Apelant smatra da ga sudovi podvode «istovremeno pod službeno i ovlašćeno lice u Federaciji i odgovorno lice u privrednom društvu a naspram nepostojeće funkcije», jer apelant nije bio ni menadžer DOO «Citrus» Bihać, niti bilo kojeg drugog pravnog lica koje presuda obuhvata. Apelant smatra da je zbog ovakvog kršenja prava na pravično suđenje i «slijedom primjene retroaktivnih zakona» došlo i do povrede prava na imovinu kroz izrečenu mjeru oduzimanja protivpravno stečene imovinske koristi i prava na rad kroz mjeru sigurnosti – zabranu obavljanja funkcije predsjednika, zamjenika predsjednika ili člana uprave bilo kojeg privrednog društva ili drugog pravnog lica u trajanju od dvije godine.
30. Dalje, apelant smatra da je u konkretnom slučaju sudio nenadležan sud, budući da postoji «inoelement u izvršenju i otpočinjanju radnje izvršenja krivično-pravne radnje apelanta», te bi stoga stvarno i mjesno bio nadležan Sud Bosne i Hercegovine. Također, apelant A.J. navodi da je sud odbio saslušati svjedoka Sakiba Čavkića, direktora banke, kojeg je odbrana predložila, a «na okolnost pod kojim uvjetima i u čijem prisustvu i po čijem odobrenju je [apelant] podigao novčani iznos od 470.000 KM». Također, apelant smatra da sud nije uspio da «otkloni koliziju nalaza» vještaka optužbe i vještaka odbrane, pa je i time povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
31. Na kraju, apelant navodi da novi Zakon o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) «ne predviđa ponavljanje postupka kao vanredni pravni lijek», pa apelant nema mogućnost da takvim pravnim lijekom «ukaže na propust drugostepene presude da objasni zašto nisu prihvaćeni žalbeni navodi apelanta». Stoga smatra da se postavlja pitanje da li ovakvo rješenje u ZKPFBiH može zadovoljiti princip prava na pravično suđenje i omogućiti zaštitu ljudskih prava prema Ustavu BiH i Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
b) Navodi iz apelacije apelanta M.K.
32. Apelant M.K. smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na djelotvoran pravni lijek. Naime, apelant M.K., također, smatra da nije imao svojstvo odgovornog lica, jer nije bio direktor, niti je imao bilo koju upravljačku ili drugu rukovodnu funkciju u preduzeću DOO «Citrus» Bihać. Apelant je bio suosnivač i suvlasnik preduzeća, ali da sud pogrešno na tome temelji svoj zaključak da je on bio odgovorno lice prema Zakonu o privrednim društvima. Apelant i dalje smatra da sud nije utvrdio svojstvo apelanta kao odgovornog lica, a bitno obilježje bića krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlasti je da odgovorno lice ima određeni krug ovlaštenja, te da ta ovlaštenja koristi u interesu službe, što apelant nije imao, pa «nije mogao koristiti nepostojeća ovlaštenja».
33. Također, apelant osporava i način na koji je sud utvrdio činjenično stanje u vezi sa dobijanjem beskamatnog dugoročnog stambenog kredita za ranije podignuti iznos od 331.000 KM, navodeći da je sud paušalno utvrdio da DOO «Citrus» Bihać nije mogao dati stambeni kredit, prihvatajući isključivo nalaz vještaka optužbe, ne obrazloživši valjano zašto ne prihvata nalaz vještaka odbrane, čime je prekršeno načelo jednakosti u postupanju. Ovo naročito zato, kako navodi apelant, što je sud naveo da je vještak odbrane «nalaz dao na osnovu ugovora sa preduzećem DOO «Citrus» Bihać, bez bilo kakve suštinske provjere samog dokaza». Osim toga, apelant navodi da je vještak optužbe učestvovao u štrajku zaposlenih radnika DD «Žitoprerada» kao zastupnik štrajkača «koji su i inicirali cijeli krivični postupak i bili svjedoci optužbe». Apelant dalje navodi da «iako ovo vještak nije negirao, sud je prešao preko ove činjenice prihvatajući bez rezerve ovaj nalaz i mišljenje».
34. Dalje, apelant navodi da je sud, iako nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, prilikom utvrđivanja postojanja ili nepostojanja određenih činjenica, odbio kao validan dokaz o kupoprodaji kuće zaključen između Refike Kulauzović i DOO «Citrus» Ljubljana, zato što predmetni ugovor nije bio ovjeren od notara, niti postoji dokaz da je plaćen porez na promet nekretnine. Apelant smatra da je sud primjenom člana 16. ZKPFBiH trebalo da zatraži da mu se dostavi ugovor o kupoprodaji koji bi sadržavao klauzulu notara, te dokaz o plaćenom porezu, a apelant i dalje tvrdi da ti dokazi postoje. Također, sud je pogrešno utvrdio i činjenično stanje u vezi sa krivičnim djelom krivotvorenja službene isprave prijavom u sudski registar povećanja osnivačkog uloga u iznosu većem nego što je iznos stvarno uvezene robe, budući da je apelant «imao namjeru da izvrši uvoz navedene opreme», pa je zatražio da bude oslobođen plaćanja carine. Međutim, nadležna carinarnica ga je uputila da prethodno izvrši upis osnivačkog kapitala na stvarima koje predstavljaju predmet uvoza, da bi se postupilo po zahtjevu za oslobađanje od carine. Stoga je apelant «samo slijedio upute nadležih organa u vezi sa njihovim stavom o primjeni Zakona o carinskoj politici», pa je neosnovan zaključak presude da su se apelanti dogovorili da neistinito prikažu povećanje osnivačkog uloga.
35. Apelant, također, smatra da je pravično suđenje prekršeno zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te zaključuje da izostanak «bilo kakvog obrazloženja u drugostepenoj presudi» za neprihvatanje prigovora istaknutih u žalbi apelanta M.K. ukazuje na povredu člana 6. u vezi sa članom 13. Evropske konvencije, jer pravo koje apelant ima da izjavi žalbu protiv prvostepene presude «nije od Vrhovnog suda tretirano kao obaveza da se na navode žalbe odgovori, odnosno da se obrazlože razlozi zašto se ti navodi ne prihvataju». Budući da ne postoji vanredni pravni lijek kojima bi se ove odluke mogle dalje ispitati, apelant smatra da žalba kao jedini pravni lijek treba «obavezivati žalbeno vijeće da razmotri sve navode žalbe, a ukoliko nalazi da pojedini navodi nisu osnovani, ukaže zbog čega ih odbija». Budući da novi ZKPFBiH ne predviđa mogućnost preispitivanja pravosnažne odluke drugim vanrednim pravnim lijekovima, osim zahtjevom za ponavljanje postupka u određenim slučajevima, a vijeće apelacionog odjela može, ali ne mora odlučiti da održi pretres, apelant nema odgovarajućeg pravnog lijeka kojim bi se mogao služiti kako bi «ukazao na povrede materijalnog prava i postupka». Stoga, apelant M.K., također, postavlja pitanje da li novo procesno krivično zakonodavstvo u žalbenom postupku daje zaštitu osuđenim licima prema čl. 6. i 13. Evropske konvencije.
36. Apelant navodi i da je prekršeno njegovo pravo iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, budući da mu je pritvor produžavan zato što je sud ocijenio da postoji «opasnost od bjekstva», bez obzira što je «ponašanje apelanta prije određivanja pritvora jasno ukazivalo da on nema namjeru da napusti mjesto prebivališta u BiH». Također, apelant smatra da sama činjenica da je on i državljanin Republike Slovenije nije dovoljna da se protiv njega odredi i produžava pritvor, jer nije bilo drugih okolnosti koje bi opravdale zaključak o neophodnosti pritvora. Osim toga, sud je razlog za pritvor našao i u uznemirenju građana u smislu organiziranja štrajkova, pa čak i štrajka glađu, što apelant ne smatra opravdanim razlogom za određivanje i produženje pritvora, te navodi da su štrajkovi prestali kada je apelant pritvoren i kada je pokrenut postupak za raskid ugovora o privatizaciji preduzeća DD «Žitoprerada», «iako se ovo preduzeće i sada nalazi u vrlo teškoj situaciji». Konačno, apelant smatra da su mediji «vršili svojim izvještavanjima pritisak na sud prenoseći informacije o štrajku glađu radnika «Žitoprerade» koji je bio organiziran sa ciljem da se raskine ugovor o kupovini tog preduzeća». Stoga, apelant smatra da mu je ovakvim postupanjem prekršeno i pravo na nepristrasan sud iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
c) Navodi iz apelacije apelanta S.T.
37. Apelant S.T. smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje i pravo na nediskriminaciju, te pravo na jednakost pred sudovima i pravo na jednakost pred zakonom iz čl. 14. i 26. Pakta o građanskim i političkim pravima. Apelant kršenje ovih prava vidi u tome što je za potpuno iste radnje koje su njemu stavljene na teret Mirsad Mešić, šef gradilišta, na osnovu sporazuma o krivnji sa Tužilaštvom broj K-14/04 od 20. februara 2004. godine, osuđen za bitno lakše krivično djelo krivotvorenja službene isprave, za koje mu je izrečena znatno blaža sankcija u trajanju od šest mjeseci. Apelant smatra da ovo pokazuje da Kantonalni sud iste radnje različito pravno ocjenjuje, pa apelanta osuđuje za teže krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora najmanje 3 godine, dok u odnosu na Mirsada Mešića primjenjuje lakše krivično djelo, za koje je propisana kazna od 6 mjeseci do pet godina. Ovakvom različitom primjenom zakona za iste radnje prema različitim licima, prema apelantovom mišljenju, negira se pravo na odbranu onoga ko ne prizna krivnju i ne zaključi sporazum sa tužiocem, što krši pravo na pretpostavku nevinosti i pravo na pravično suđenje.
d) Odgovori na apelacije
38. Vrhovni sud pobija navode iz apelacija i navodi da je postupak u konkretnom predmetu u cijelosti proveden na način koji nije prekršio ustavna prava apelanata. Naime, Vrhovni sud smatra da je prvostepena presuda dala određene i krajnje uvjerljive razloge u pravcu postojanja statusa odgovornog lica u odnosu na sve apelante. Osim toga, u odnosu na primjenu ranije važećeg KZ FBiH, u prvostepenoj presudi su dati razlozi zbog čega je taj zakon, kao blaži, primijenjen (zaprijećene kazne i rokovi zastarjelosti krivičnog gonjenja), a te razloge je u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud. Vrhovni sud smatra da su prigovori apelanta A.J. u vezi sa nadležnošću sudova potpuno neosnovani, jer su radnje izvršenja koje se apelantu A.J. stavljaju na teret počinjene na području stvarne i mjesne nadležnosti Kantonalnog suda, a apelant je državljanin Bosne i Hercegovine. Što se tiče navoda apelanata A.J. i M.K. o nezakonitom pritvaranju, sud je o tome odlučivao posebnim rješenjima protiv kojih su apelanti ulagali žalbe i po kojima je odlučivano drugostepenim rješenjima. U vezi sa navodima apelanta S.T., Vrhovni sud ukazuje da okolnost da je nekim optuženima, kao saizvršiocima krivičnog djela izrečena sankcija koja je predviđena sporazumom o priznanju krivnje ispod zakonom određenog minimuma, nema nikakvog značaja za optuženog koji nije učestvovao u zaključenju sporazuma, pa se tom optuženom mora izreći sankcija u skladu sa odgovarajućim odredbama krivičnog zakona. Na osnovu izloženog, Vrhovni sud je predložio da Ustavni sud apelacije odbije.
39. Kantonalni sud smatra da su navodi iz apelacija već bili predmet raspravljanja Vrhovnog suda po žalbama apelanata, koji je utvrdio da nije bilo bitnih povreda pravila krivičnog postupka, te da je prvostepena presuda zakonita i donesena na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja. Kantonalni sud smatra da je prvostepeni postupak u cijelosti proveden na način kojim su osigurana prava apelanata, te da se apelacije zasnivaju isključivo na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Stoga, Kantonalni sud predlaže da Ustavni sud apelacije odbije.
40. Tužilaštvo je, također, osporilo navode iz apelacija, navodeći da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Naročito, Tužilaštvo ističe da je potpuno pogrešan stav apelanta M.K. da je zbog različith nalaza vještaka optužbe i odbrane sud morao odrediti novog vještaka i otkloniti, kako apelant navodi, «očigledne nelogičnosti». Naime, ovo je bilo rješenje ranijeg ZKPFBiH, koje ne postoji više u novom procesnom zakonodavstvu, te su prvostepeni i drugostepeni sud, slobodnom ocjenom dokaza, prihvatili određene dijelove nalaza i mišljenja oba vještaka, što je na kraju dovelo dijelom do osuđujuće, a dijelom do oslobađajuće presude. Također, Tužilaštvo smatra da su neosnovani navodi o kršenju člana 13. Evropske konvencije, jer «žalba kao pravni lijek u procesnim zakonima u BiH sadrži institucionalnu, stvarnu, korektivnu i materijalnu djelotvornost, odnosno ispunjava sve autonomne zahtjeve koje pravni lijek mora ispunjavati da bi bio djelotvoran» u skladu sa članom 13. Evropske konvencije. Što se tiče navoda o kršenju prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije u odnosu na apelanta M.K., Tužilaštvo smatra da je pritvor zakonito određen i produžavan, te da su apelantovi navodi neosnovani. Također, Tužilaštvo navodi da su sudovi ispravno zaključili da su apelanti M.K. i A.J. imali svojstvo odgovornih lica, za šta je prvostepeni sud dao valjane razloge. Tužilaštvo, također, navodi da se ne može izvući zaključak o kršenju ustavnih prava ako razlozi drugostepenog suda o odbijanju žalbenih prigovora apelanata nisu za njih prihvatljivi. Na osnovu izloženog, Tužilaštvo predlaže da Ustavni sud apelacije odbije.
V. Relevantni propisi
41. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» broj 43/98) relevantne odredbe glase:
«Član 136.
[...] (5) Pod pojmom odgovornog lica smatra se lice u preduzeću i u drugom pravnom licu kojem je s obzirom na njegovu funkciju ili na osnovu posebnog ovlaštenja povjeren određeni krug poslova koji se odnose na izvršavanje zakona ili propisa donesenih na osnovu zakona ili općeg akta preduzeća ili drugog pravnog lica u upravljanju i rukovanju imovinom ili se odnosi na rukovođenje proizvodnim ili nekim drugim privrednim procesom ili na nadzor nad njima. [...] Član 259.
(1) Odgovorno lice u pravnom licu koje obavlja privrednu djelatnost i koje u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi za pravno lice u kome je zaposleno:
[...] 3) uskrati plaćanje sredstava iz poreznih i drugih fiskalnih obaveza u Federaciji utvrđenih zakonom;[...] Član 358.
(1) Službeno ili odgovorno lice koje iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračenjem granica svog službenog ovlašćenja ili nevršenjem svoje službene dužnosti pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugom nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
[...] (3) Ako je djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu preko 10.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom najmanje tri godine.
Član 368.
(1) Službeno ili odgovorno lice koje u službenu ili poslovnu ispravu, knjigu ili spis unese neistinite podatke ili ne unese kakav važan podatak ili svojim potpisom, odnosno službenim pečatom ovjeri službenu ili poslovnu ispravu, knjigu ili spis sa neistinitom sadržinom ili koje svojim potpisom, odnosno službenim pečatom omogući pravljenje takve isprave, knjige ili spisa sa neistinitom sadržinom, kaznit će se zatvorom od tri mjeseca do pet godina.»
42. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije BiH(«Službene novine FBiH» broj 35/03) relevantne odredbe glase:
«Član 3.
(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 15.
Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 26.
(1) Mjesno nadležan je sud na čijem području je krivično djelo izvršeno ili pokušano.[...] Član 112.
(1) Za vještaka se ne može odrediti lice koje ne može biti saslušano kao svjedok (član 96) ili lice koje je oslobođeno od dužnosti svjedočenja (član 97), kao ni lice prema kojem je krivično djelo učinjeno, a ako je takvo lice određeno – na njegovom nalazu i mišljenju ne može se zasnivati sudska odluka.
(2) Razlog za izuzeće vještaka (član 44) postoji i za lice koje je zajedno s osumnjičenim, odnosno optuženim ili oštećenim u radnom odnosu u istom organu, preduzeću ili drugom pravnom licu ili kod samostalnog privrednika (obrtnik), kao i za lice koje je u radnom odnosu kod oštećenog ili osumnjičenog, odnosno optuženog.[...] Član 278.
[...](2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branilac želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje takvog dokaza.
Član 296.
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Član 305.
[...](7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo. [...] Član 312.
(1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
[...] k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. [...] Član 320.
Vijeće žalbenog odjeljenja donosi odluku u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. Član 330.
(1) Vijeće žalbenog odjeljenja će uvažavajući žalbu rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i odrediti održavanje pretresa ako utvrdi da:
a) postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka, osim slučajeva iz člana 329. stav 1. ovog Zakona,
b) je potrebno izvesti nove dokaze ili ponoviti već u prvostepenom postupku izvedene dokaze usljed kojih je činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno. [...] Član 340.
Krivični postupak koji je dovršen pravosnažnim rješenjem ili pravosnažnom presudom može se na zahtjev ovlaštenog lica ponoviti samo u slučajevima i pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu.»
43. U Zakonu o privrednim društvima («Službene novine FBiH» br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02 i 29/03) relevantne odredbe glase:
«Član 6.
Svaki član društva s neograničenom solidarnom odgovornošću i komplementar u komanditnom društvu odgovara za obaveze društva neograničeno solidarno cjelokupnom svojom imovinom.
Dioničar u dioničkom društvu, vlasnik udjela društva s ograničenom odgovornošću i komanditor u komanditnom društvu ne odgovara za obaveze društva, osim kada:
1) koristi društvo za postizanje ličnog cilja koji nije saglasan ciljevima drugih članova i društva u cjelini;
2) upravlja imovinom društva kao svojom imovinom;
3) koristi društvo za prevaru ili oštećenje svojih povjerilaca;
4) utječe na smanjenje imovine društva u svoju korist ili korist trećih lica, ili utječe da društvo preuzme obaveze iako je znao ili morao znati da društvo nije ili neće biti sposobno da izvrši svoje obaveze.
Član 23.
Društvo zastupa uprava.
Uprava organizira rad i rukovodi poslovanjem, zastupa i predstavlja društvo i odgovara za zakonitost poslovanja društva.
Upravu čine lica koja su osnivačkim aktom ili statutom društva, u skladu sa zakonom, ovlaštena da vode poslovanje društva.
Društvo mogu zastupati i druga lica određena osnivačkim aktom ili statutom, u skladu sa zakonom.
Član 25.
Lice kome je povjereno obavljanje određenih poslova u okviru djelatnosti društva, ovlašteno je preduzimati sve radnje i zaključivati poslove koji se uobičajeno obavljaju ili nastaju uz poslove koji su mu povjereni.[...] Član 39.
[...]Ulog u stvarima i pravima izražava se u novcu i mora se u cijelosti unijeti prije upisa društva u sudski registar.
Član 343.
[...] U društvu sa ograničenom odgovornošću sa jednim članom ovlaštenja skupštine vrši član društva.
Član 347.
Poslovanje društva vodi i društvo zastupa uprava.
Upravu čine jedno ili više lica, koja ne moraju biti članovi društva, imenovanih na način i za period utvrđen osnivačkim aktom ili statutom društva.[...] Član 355.
Osnovni kapital povećava se na osnovu odluke skupštine društva s ograničenom odgovornošću, uplatom ili unošenjem novih uloga.[...]»
44. U Zakonu o carinskoj politici BiH («Službeni glasnik BiH» br. 1/97, 21/98, 34/00 i 10/02) relevantne odredbe glase:
«Član 6.
(1) Carinskom robom smatraju se sve stvari koje se u carinsko područje BiH uvoze, unose ili primaju, koje se sa tog područja izvoze, iznose ili šalju i koje se preko tog područja prevoze ili prenose.[...] Član 17.
Sve robe koje se uvoze, unose, primaju, ili prevoze, izvoze, iznose ili šalju preko carinske linije moraju se prijaviti graničnoj carinarnici prema odredbama ovog zakona i drugih zakona i propisa donesenih na osnovu ovog zakona.
Član 19.
(1) Roba i stvari koje se uvoze, unose ili primaju u carinsko područje BiH podliježu plaćanju carine po Zakonu o carinskoj tarifi ukoliko to nije drugačije predviđeno ovim zakonom. [...] Član 21.
(1) Obaveza plaćanja carine nastaje:
1) za robu koja se uvozi, unosi ili prima - na dan kad roba pređe preko carinske linije,[...] Član 31.
(1) Oslobođena su od plaćanja carine lica koja uvoze opremu po osnovu uloga stranog lica. [...]»
45. U Zakonu o finansijskom poslovanju («Službene novine FBiH» br. 2/05, 13/00 i 29/00) relevantne odredbe glase:
«Član 8.
Način i uvjete stjecanja i pribavljanja sredstava i odobravanje kredita pravno lice utvrđuje općim aktom i ugovorom.»
VI. Dopustivost
46. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
47. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
48. Apelanti A.J. i M.K. se žale da im je određivanjem i produžavanjem pritvora povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
49. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u vezi sa ovim navodima Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
50. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
51. Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»
52. Iako apelanti nisu dostavili konkretna rješenja o pritvoru koja osporavaju, iz apelacija i odgovora na apelacije proizlazi da se apelanti žale na rješenja o pritvoru koja su donesena prije otpočinjanja glavnog pretresa, dakle, tokom prethodnog postupka, a na koja su apelanti imali i koristili pravo žalbe, o čemu je odlučivano u skladu sa zakonom. Kako je očigledno da su konačna rješenja o pritvoru apelanata donesena prije 9. jula 2004. godine, kada je donesena prvostepena presuda Kantonalnog suda broj K-15/04 godine, a apelacije apelanata A.J. i M.K. su podnesene 14. februara i 2. marta 2005. godine, proizlazi da su podnesene nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
53. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da su apelacije apelanata A.J. i M.K. u odnosu na rješenja o pritvoru podnesene neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti primili konačna rješenja.
54. U ostalom dijelu predmet osporavanja apelacijama je Presuda Vrhovnog suda broj Kž- 373/04 od 24. novembra 2004. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Dalje, osporenu presudu apelanti A.J. i M.K. su primili 7. januara 2005. godine, a apelaciju su podnijeli 14. februara i 2. marta 2005. godine, a apelant S.T. je primio apelaciju 29. januara 2005. godine, a apelaciju je podnio 28. marta 2005. godine, dakle, sve tri apelacije su podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
55. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
56. Apelanti se žale da je pobijanim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) i člana 5. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana 14. u vezi sa članom 6. Evropske konvencije.
a) Pravo na pravično suđenje
57. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[...]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»
58. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
«1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[...] d. Da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe;[...]»
59. U konkretnom slučaju, radi se o krivičnom postupku u kojem su apelanti proglašeni krivim za krivična djela propisana zakonom, te su osuđeni na kaznu zatvora. Dakle, ishod predmetnog postupka bio je od odlučujućeg značaja za utvrđivanje «osnovanosti bilo kakve krivične optužbe» protiv apelanata, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje kako je zaštićeno članom
6. Evropske konvencije.
60. Apelant A.J. se žali da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, prije svega, zato što smatra da je sud koji mu je sudio stvarno i mjesno nenadležan, zatim, da je sud pogrešno primijenio ranije važeći KZFBiH kao blaži zakon, budući da smatra da je sada važeći KZFBiH za njega povoljniji, te zato što sud nije saslušao jednog od svjedoka koje je predložio. Apelant M.K. se žali da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno tako što je sud pogrešno utvrdio da je on imao status odgovornog lica u smislu zakona, zatim, stoga što smatra da sud nije pravilno utvrdio da je on počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, kao i zato što sud nije poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka odbrane, već samo nalazu i mišljenju vještaka optužbe. Također, apelant smatra da je ovo pravo prekršeno time što Vrhovni sud nije odgovorio na sve njegove žalbene navode. Apelant S.T. smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno time što je njemu izrečena strožija kazna nego drugom licu kojem su iste radnje kvalificirane kao lakše krivično djelo i kojem je, po osnovu sporazuma o priznanju krivnje, izrečena blaža kazna, te smatra da je na taj način diskriminiran.
61. Ustavni sud zapaža da su osnovni prigovori apelanata, u suštini, da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i da je pogrešno primijenio materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Ovo će biti slučaj ako je redovni sud pogrešno protumačio, primijenio ili je zanemario neko ustavno pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/02; Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine).
62. U vezi sa prigovorom apelanta A.J. koji se tiče odbijanja prvostepenog suda da sasluša svjedoka kojeg je apelant predložio, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. stav 3. d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom, već je, u pravilu, zadatak redovnih sudova da procijene da li je potrebno pozvati određene svjedoke, te da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bile relevantne za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi, Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, Djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 628/04 od 12. aprila 2005. godine). U tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelant nije, u konkretnom slučaju, dostavio bilo kakav dokaz kojim bi dokazao da je prvostepeni sud proizvoljno odbio njegov prijedlog za saslušanje svjedoka, niti u predmetu postoji bilo šta što bi ukazalo na takvu proizvoljnost ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Naprotiv, iz prvostepene presude proizlazi da je apelant imao i koristio mogućnost da izvodi svoje dokaze na isti način kao i Tužilaštvo, kao i da ispituje dokaze optužbe. Prvostepeni sud je obrazložio zbog čega nije izveo određene dokaze, a Ustavni sud smatra da je obrazloženje suda u vezi s tim detaljno i logično i ne ostavlja nikakav utisak proizvoljnosti.
63. Također, u vezi sa žalbenim navodima apelanta A.J. u vezi sa nadležnošću Kantonalnog suda i primjenom blažeg krivičnog zakona, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji samo ponavlja svoje ranije žalbene navode, na koje je već odgovorio Vrhovni sud, a obrazloženje i Kantonalnog i Vrhovnog suda je jasno i logično i ne sadrži elemente proizvoljnosti u primjeni prava. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelanta A.J. o kršenju prava na pravično suđenje neosnovani.
64. U vezi sa prigovorima apelanta M.K. u odnosu na ocjenu različitih nalaza vještaka optužbe i odbrane, Ustavni sud, prije svega, naglašava da se Ustavni sud neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost pozivanja svjedoka, predlaganja vještaka i izvođenja drugih dokaza, kao i mogućnost unakrsnog ispitivanja svjedoka optužbe, da je tokom cijelog postupka imao advokata, te da apelant ne nudi argumente ili dokaze iz kojih bi se mogao izvući zaključak da je princip ravnopravnosti stranaka pred sudom na bilo koji način prekršen, niti je kršenje tog principa očigledno u konkretnom predmetu.
65. U vezi sa pitanjem kako su redovni sudovi ocijenili dokaze koje je izvela odbrana i kojim su dokazima poklonili vjeru, Ustavni sud zapaža da su svi dokazi na kojima se zasnivaju osporene odluke izvedeni na javnoj raspravi, a apelant je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i putem branioca. Iz osporenih odluka je vidljivo da je prvostepeni sud saslušao i vještaka optužbe i vještaka odbrane, pa je njihove nalaze ocijenio i analizirao pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima. Činjenica da sud u osuđujućem dijelu presude nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka odbrane sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na pravično suđenje, budući da je sud taj dokaz analizirao i dao vrlo detaljna i razložna obrazloženja o tome zašto taj nalaz i mišljenje ne prihvata. Osim toga, to što je prvostepeni sud naveo da je to vještak kojeg je angažirala odbrana, samo po sebi ne krši pravo na pravično suđenje, naročito kad se uzme u obzir da je sud upravo na nalazu i mišljenju istog vještaka odbrane zasnovao oslobađajući dio presude. Ustavni sud, također, ne može prihvatiti navode apelanta o tome da se na nalazu vještaka optužbe ne može zasnovati presuda, jer je taj vještak bio zastupnik štrajkača DD «Žitoprerada» koji su, kako navodi, «inicirali krivično gonjenje», budući da se ne radi o razlozima zbog kojih bi taj vještak morao biti izuzet, niti je apelant u toku postupka tražio izuzeće vještaka optužbe. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je odbrana imala mogućnost unakrsno ispitati ovog vještaka i dovesti u pitanje i njegov kredibilitet i stručnost, suprotstavljajući tom nalazu i mišljenju svoje argumente. Ustavni sud smatra da je sud sa jednakom pažnjom ispitao i analizirao i nalaz vještaka optužbe i nalaz vještaka odbrane, da su razlozi koje je prvostepeni sud naveo u vezi sa neprihvatanjem nalaza vještaka odbrane u osuđujućem dijelu presude ubjedljivi i logični, pa Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti u obrazloženju redovnih sudova.
66. Također, apelant M.K. prigovara da je sud odbio prihvatiti dokaz o kupoprodaji kuće u Sloveniji iz formalnog razloga, zato što taj ugovor nije ovjeren od notara i zato što nije plaćen porez na promet nekretnine. Apelant smatra da je sud time prekršio odredbu člana 16. ZKPFBiH, po kojoj sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima prilikom utvrđivanja postojanja ili nepostojanja određenih činjenica. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKPFBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKPFBiH, sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenje svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenje zaključka o dokazanosti određene činjenice (vidi, mutatis mutandis, već citiranu odluku Ustavnog suda broj AP 661/04).
67. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza, pa dakle i spornog ugovora, nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da su apelanti počinili krivična djela koja su im stavljena na teret. Konkretno, sud je analizirajući sporni ugovor o kupoprodaji kuće u Sloveniji i dovodeći ga u vezu sa ostalim izvedenim dokazima, logično i uvjerljivo obrazložio zbog čega ovaj dokaz nije mogao prihvatiti, a svoju ocjenu nije zasnovao samo na formalnim nedostacima ugovora. Također, Ustavni sud ne može prihvatiti argument apelanta M.K. da je «sud trebalo pribaviti ovjeren ugovor», budući da je sud omogućio odbrani, jednako kao i optužbi, da izvede sve dokaze, a zatim je te dokaze ocijenio po principu slobodne ocjene dokaza, a Ustavni sud ne nalazi u takvoj ocjeni elemente proizvoljnosti.
68. Ustavni sud, također, smatra da prvostepeni sud nije prekršio princip in dubio pro reo, koji je bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77). Naime, sud je za svoje zaključke o krivici apelanta M.K. i ostalih apelanata dao uvjerljiva i logična obrazloženja, koja ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Upravo u skladu sa navedenim principom, sud je apelante djelimično oslobodio, budući da je zaključio da optužba nije uspjela dokazati da su određena ponašanja i radnje apelanata rezultirale krivičnim djelom. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u svojim odlukama dali takva obrazloženja koja ni na koji način ne dovode u sumnju njihove zaključke o krivici apelanata, niti su na bilo kakav način proizvoljna.
69. U odnosu na navode apelanata A.J. i M.K. o tome da oni nisu nikako mogli imati status odgovornog lica u smislu zakona, Ustavni sud, također, smatra da su i prvostepeni i drugostepeni sud dali jasna i logična obrazloženja svojih zaključaka da apelanti jesu «odgovorna lica» u smislu člana 136. stav 5. KZFBiH, a u vezi sa Zakonom o privrednim društvima, te da Ustavni sud ne može naći bilo kakav element proizvoljnosti u takvim zaključcima, niti ima elemenata koji ukazuju da je zakon primijenjen na štetu apelanata.
70. U odnosu na navode apelanta M.K. da je prvostepeni sud proizvoljno zaključio da je apelant počinio krivično djelo krivotvorenja službene isprave, budući da je apelant «samo slijedio upute Carinarnice», Ustavni sud ukazuje da su ovi navodi već bili predmet ocjene Vrhovnog suda, a apelant u apelaciji ne nudi nikakve druge dokaze i činjenice koji bi ukazali da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Naprotiv, Vrhovni sud je, kao i prvostepeni sud, pažljivo razmotrio ovo pitanje i zaključio da je nesumnjivo utvrđeno da je apelant prvo registrirao povećanje osnivačkog kapitala DOO «Citrus» Bihać u iznosu većem nego što je bio iznos stvarno uvezene opreme i mehanizacije, za šta je sud dao precizno obrazloženje zasnovano na izvedenim dokazima. Također, sud je utvrdio i da je apelant kasnije uvezao 18 autobusa, dok je na ime povećanja osnivačkog kapitala registarskom sudu prijavio 40 autobusa iako taj broj nije i faktički uvezen. Ustavni sud ne može prihvatiti navode apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, koje on vidi u tome da je on «imao namjeru» uvesti svih 40 autobusa, ali da je postupak oslobađanja od carine i prethodnog registriranja povećanja osnivačkog kapitala «bio predugačak, pa je isporučilac odustao od dalje isporuke». Ustavni sud smatra da je neosnovan apelantov navod da su redovni sudovi proizvoljnim zaključivanjem povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje, tim prije što ni sam ne spori da je osnivački ulog stranog lica povećan za cijenu 40 autobusa iako ih je faktički uvezeno samo 18. Ustavni sud primjećuje da se carinski propisi primjenjuju na uvezenu robu, a ne na robu koju neko «ima namjeru» uvesti. U slučaju da se oprema uvozi po osnovu uloga stranog lica, ta oprema mora prvo biti uvezena, dakle, ući na teritoriju države, mora kao ulog biti registrirana pred registarskim sudom, a, zatim, primjenom carinskih propisa oslobođena od plaćanja carine. Ove propise su ispravno protumačili i primijenili redovni sudovi, o tome su dali uvjerljiva i jasna obrazloženja, te Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanta o proizvoljnoj primjeni prava na štetu apelanta.
71. Apelant M.K. se, također, žali da drugostepeni sud nije odgovorio na sve njegove žalbene navode. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ističe da pravo na pravično suđenje uključuje, inter alia, neophodnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. stav
1. Evropske konvencije ne predviđa da redovni sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju biti izneseni u obrazloženju presude (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o tome da drugostepena presuda «uopće ne sadrži razloge» zbog kojih nisu uvaženi žalbeni navodi apelanata. Naprotiv, Ustavni sud smatra da je drugostepeni sud dao detaljne, jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju osporene presude, jasno navodeći zbog čega smatra da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a to obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.
72. Također, apelanti A.J. i M.K. se žale da je prvostepeni sud bio pod «pritiskom medija» i štrajkova radnika «koji su i inicirali krivično gonjenje» apelanata, zbog čega smatraju da sudovi nisu mogli suditi nepristrasno. U vezi sa tim navodima, Ustavni sud ukazuje da, ukoliko apelant tvrdi da je sud bio pristrasan, mora konkretno navesti u čemu se sastoji ta pristrasnost, te u tom pravcu priložiti valjane dokaze (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 45/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelanti ne nude nikakve konkretne dokaze u tom pravcu, već ovaj svoj prigovor zasnivaju na tome da su medijsko izvještavanje i štrajkovi radnika preduzeća koje su apelanti privatizirali bili takvi da je «sud radio pod pritiskom». Međutim, ovi navodi nisu dovoljni, naročito imajući u vidu da je Ustavni sud već ukazao da su sudovi donijeli odluke na osnovu provedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja, te da se ni iz čega ne može zaključiti da se radi o proizvoljnim odlukama ili o odlukama donesenim «pod pritiskom».
73. Apelant S.T. ne obrazlaže detaljnije svoje navode o kršenju prava na pravičan postupak, već svoje tvrdnje zasniva na tome da je njemu izrečena teža kazna u odnosu na drugo lice koje je na osnovu sporazuma o priznanju krivnje proglašeno krivim za lakše krivično djelo i blaže kažnjeno, smatrajući da je na taj način diskriminiran. Ustavni sud zapaža da je aplantu omogućeno da izvodi i predlaže dokaze, kao i da ispita dokaze odbrane lično i putem branioca, te smatra da nema ništa što ukazuje da je apelantu S.T. uskraćeno pravo na pravično suđenje, niti apelant u tom pravcu nudi činjenice i dokaze. Što se tiče navoda o diskriminaciji, Ustavni sud će te navode posebno ispitati (vidi tačke 68-75 ove odluke).
74. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su apelanti imali mogućnost da iznesu svoju odbranu lično i putem advokata, da pozivaju i saslušavaju svjedoke i da ispitaju svjedoke i druge dokaze koje je izvela odbrana. Na utvrđeno činjenično stanje sudovi su primijenili relevantne propise, a Ustavni sud zapaža da su i prvostepeni i drugostepeni sud dali detaljne, jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženjima osporenih presuda, te da je prvostepeni sud za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je prvostepeni sud zloupotrijebio dokazni postupak na štetu apelanta. Osim toga, u apelacijama se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje su apelanti već isticali u žalbama na prvostepenu odluku, na koje je u potpunosti odgovorio Vrhovni sud, niti apelanti navode ijednu posebnu procesnu radnju za koju smatraju da im je njome povrijeđeno pravo na pravičan postupak ili da je narušen princip ravnopravnosti stranaka.
75. Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. d) Evropske konvencije.
b) Zabrana diskriminacije
76. Apelant S.T. se, kako je već rečeno, žali da je diskriminiran zato što je sankcija koja mu je izrečena teža od sankcije izrečene Mirsadu Mešiću, kojem je, za krivično djelo koje je blaže kvalificirano iako se radi o istovjetnim radnjama, izrečena blaža sankcija po osnovu sporazuma o priznanju krivnje sa Tužilaštvom, pa smatra da je povrijeđen član 14. Evropske konvencije.
77. Član 14. Evropske konvencije glasi:
«Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.»
78. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom». U konkretnom slučaju, apelant se žali da je diskriminiran u vezi sa pravom na pravičan postupak.
79. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968, serija A, broj 6).
80. Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li se prema apelantu postupalo različito od drugih u istoj ili sličnoj situaciji. Svako različito postupanje se smatra diskriminacijskim, ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići.
81. Ustavni sud je već zaključio da je u konkretnom slučaju protiv apelanata pokrenut i okončan krivični postupak u skladu sa zakonskim propisima i nadležnostima ovlaštenih organa, te da nije bilo kršenja prava apelanta na pravičan postupak. Također, Ustavni sud zapaža da novo krivično-procesno zakonodavstvo predviđa da osumnjičeni, odnosno optuženi i njegov branilac mogu pregovarati sa tužiocem o uvjetima priznanja krivnje za djelo za koje se optuženi tereti i o tome zaključiti sporazum, predmet kojeg su uvjeti pod kojim osumnjičeni, odnosno optuženi priznaje krivnju. Ti uvjeti se prvenstveno odnose na vrstu i visinu krivične sankcije, ali nema nikakvih ograničenja ni da se dogovori o blažoj pravnoj kvalifikaciji krivičnog djela iz optužnice kako bi se stvorili uvjeti za izricanje blaže sankcije. Ovo ni na koji način ne utječe na lica koja nisu sklopila sporazum, već se o njihovoj krivici i sankciji odlučuje u redovnom postupku u skladu sa zakonom. U konkretnom slučaju, odluku o pravnoj kvalifikaciji, krivici i kazni sud je donio i obrazložio u odnosu za svakog apelanta, a različita kvalifikacija djela i visina kazne u odnosu na lice koje je blaže kažnjeno zbog zaključenog sporazuma o krivnji sa tužilaštvom ne predstavlja, samo po sebi, različit tretman apelanta u smislu člana 14. Evropske konvencije, već je rezultat sveukupne sudijske ocjene dokaza, kao i ponašanja i ličnih okolnosti apelanta, o čemu su sudovi dali detaljna obrazloženja.
82. Kako apelant S.T., u vezi sa navodnom diskriminacijom, ne nudi nikakve druge argumente i dokaze, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije.
c) Pravo na djelotvoran pravni lijek
83. Apelanti A.J. i M.K. se, kako je već rečeno, žale da Vrhovni sud svojom odlukom nije dao odgovor na sve njihove žalbene navode, čime je žalba, ustvari, bila neefikasan pravni lijek. Osim toga, apelanti navode da drugostepeni sud može odlučiti da li će odrediti održavanje pretresa u ograničenom broju slučajeva, te da novi ZKPFBiH ne daje mogućnost korištenja vanrednih pravnih lijekova kojim bi se pravosnažna presuda dalje ispitala, osim zahtjeva za ponavljanje postupka u zakonom propisanom, ograničenom broju slučajeva. Po mišljenju apelanata, ovakva zakonska rješenja dovode u pitanje usklađenost ovog zakona sa principima pravičnog suđenja i pravom na djelotvoran pravni lijek, budući da nakon odluke o žalbi apelanti nemaju nikakve dalje mogućnosti preispitivanja pravosnažne presude.
84. Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
«Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima...»
85. Član 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:
«1. Svako ko je odlukom suda osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu presudu ili kaznu preispita viši sud. Ostvarivanje ovog prava uključujući osnove za njegovo korištenje određuje se zakonom. [...]»
86. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član zahtijeva da se osigura pravni lijek u vezi sa pravima garantiranim Evropskom konvencijom. Iz apelacije proizlazi da apelanti smatraju da nisu imali pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na pravično suđenje.
87. U vezi sa ovim navodima apelanata, a imajući u vidu jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud naglašava da pojam «djelotvoran pravni lijek» ne znači da korištenje određenog pravnog lijeka mora rezultirati pozitivnim ishodom za onoga ko ga koristi, već se, između ostalog, zahtijeva da nadležni organi imaju ovlasti da, ukoliko prihvate apelantove suštinske argumente, izmijene u njegovu korist odluku koju osporava (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. jula 1989. godine, serija A, broj 161, stav 120). U konkretnom slučaju, apelant pobija presudu Vrhovnog suda, koja je donesena po žalbi protiv prvostepene odluke Kantonalnog suda u krivičnom postupku. Nesumnjivo je da i Kantonalni i Vrhovni sud imaju punu jurisdikciju, što znači da mogu po propisanom pravnom lijeku donositi obavezujuće odluke, što je i glavna karakteristika tzv. remedijalne efektivnosti, kao jednog od elemenata instituta «djelotvornog pravnog lijeka». Činjenica da ovi pravni lijekovi nisu rezultirali pozitivnim ishodom za apelanta,sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na efektivan pravni lijek.
88. U vezi sa konkretnim navodima apelanata, Ustavni sud ukazuje da je pravo na žalbu neodvojivo od prava na pravično suđenje prema članu 6. Evropske konvencije iako nije propisano ovim članom, već je izričito propisanom članom 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, koji obavezuje državu da ovo pravo bude propisano zakonom i djelotvorno u praksi, što znači da mora biti dostupno procesnom subjektu. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, kada pojedinac ima osnova da tvrdi da je žrtva kršenja nekog od garantiranih prava, on treba imati na raspolaganju pravni lijek pred organom svoje države da bi se o njegovom zahtjevu odlučilo (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Silver i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. marta 1983, serija A, broj 61).
89. Ustavni sud zapaža da ZKPFBiH propisuje u članu 292. da se protiv nepravosnažne prvostepene odluke donesene u krivičnom postupku može u određenom roku izjaviti žalba, dok u članu 296. propisuje da se presuda može pobijati zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, zbog povrede krivičnog zakona, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o krivično-pravnim sankcijama, oduzimanju imovinske koristi, troškovima krivičnog postupka, imovinskopravnom zahtjevu, kao i zbog odluke o objavljivanju presude putem sredstava javnog informiranja. Ustavni sud zapaža da je na ovaj način osigurano da se presuda može pobijati iz pravnih, činjeničnih i mješovitih, činjenično-pravnih osnova, dakle, da se može ispitati u svim aspektima. Dakle, za razliku od anglosaksonskog prava, u kojem nije moguće žalbom ispitivati činjenična, već samo pravna pitanja, krivično-procesno zakonodavstvo u BiH, pa i ZKPFBiH predviđaju činjenični osnov kao žalbeni razlog. Ocjenu o činjeničnim pitanjima može dati samo žalbeno vijeće drugostepenog suda, u skladu sa pravilima propisanim zakonom. Apelanti i ne osporavaju da im je ovaj pravni lijek bio dostupan na način propisan zakonom, već se žale na način ocjene činjeničnog stanja od drugostepenog suda, što je Ustavni sud već raspravio u okviru analize prava na pravično suđenje i uvrdio da nema povrede člana 6. Evropske konvencije.
90. Ustavni sud smatra da su ovakvim načinom propisivanja žalbe protiv prvostepene presude ispunjeni zahtjevi iz člana 2. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. S druge strane, sam žalbeni postupak je, također, propisan u ZKPFBiH, a njega kontrolira i član 6. Evropske konvencije, što znači da u tom postupku moraju biti ispoštovani svi principi prava na pravično suđenje koje ovaj član predviđa. Također, ovako propisan pravni lijek zadovoljava i sve zahtjeve djelotvornosti u smislu člana 13. Evropske konvencije, tj. zahtjev institucionalne, suštinske, remedijalne i materijalne djelotvornosti. Ustavni sud ne nalazi nikakav razlog koji bi ukazivao da je pravo na žalbu, kako je zakonom propisano, suprotno obavezi iz člana 13. u vezi sa članom 6. Evropske konvencije ili zahtjevima iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
91. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja prava apelanta na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. u vezi sa članom 6. Evropske konvencije.
92. U vezi sa navodima apelanata o tome da sadašnji ZKPFBiH predviđa mogućnost otvaranja pretresa pred žalbenim vijećem samo ako vijeće ocijeni da za to postoje razlozi predviđeni zakonom, te da zakon ne predviđa više vanredne pravne lijekove koje je poznavalo ranije krivično-procesno zakonodavstvo, čime se dovodi u pitanje ostvarenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da apelanti, ustvari, postavljaju pitanje ustavnosti ZKPFBiH. U tom smislu, Ustavni sud je ranije u svojoj jurisprudenciji zaključio da ima nadležnost da u postupku iz apelacione jurisdikcije izvrši i konkretnu ocjenu ustavnosti u smislu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, ako je to potrebno. U suprotnom, Ustavni sud bi se lišio svoje funkcije «suda» (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 106/03 od 26. oktobra 2004. godine). Naime, kako je u već citiranoj odluci U 106/03 Ustavni sud zaključio, na Ustavnom sudu, kao čuvaru Ustava Bosne i Hercegovine (član VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine) leži zadatak da ispita konzistentnost općih pravnih akata sa najvišim pravnim aktom države, Ustavom Bosne i Hercegovine, ako se pojavi potreba za tim u postupku iz apelacione jurisdikcije. Pri tome, Ustavni sud ima punu nadležnost kao onu u smislu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, jer se samo na taj način može u potpunosti zaštititi princip vladavine prava, koji podrazumijeva, inter alia, da zakoni budu u hijerarhijskoj harmoniji. U suprotnom, Ustavni sud bi bio zavisan od volje ostalih sudova i zakonodavca u ispunjavanju njihove pozitivne obaveze u smislu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, a to bi bilo protivno prvoj rečenici člana VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga je Ustavni sud došao do zaključka da ima nadležnost da u postupku iz apelacione jurisdikcije izvrši i konkretnu ocjenu ustavnosti u smislu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, ako je to potrebno (već citirana Odluka U 106/03, st. 32- 34).
93. Što se tiče održavanja pretresa pred žalbenim vijećem drugostepenog suda, ZKPFBiH je propisao u članu 320. da vijeće žalbenog odjeljenja odluku donosi u sjednici vijeća ili na osnovu održanog pretresa. Dalje, vijeće žalbenog odjeljenja će odrediti otvaranje pretresa u slučaju kada postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka, osim slučajeva iz člana 329. stav 1. ZKPFBiH (član 330. stav 1. tačka a). Ako vijeće smatra da ne postoje bitne povrede krivičnog postupka, a da su opravdani žalbeni navodi o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, uvažit će žalbu i rješenjem ukinuti prvostepenu presudu, pa će odrediti održavanje pretresa ako utvrdi da je potrebno izvesti nove dokaze ili ponoviti već u prvostepenom postupku izvedene dokaze usljed kojih je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno (član 330. stav 1. tačka b) ZKPFBiH). Proizlazi, dakle, da će se prvo raspraviti žalbeni prigovori iz viših žalbenih osnova (postojanje bitne povrede odredaba krivičnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja), pa ako žalbeno vijeće utvrdi greške po prvom ili drugom osnovu, tek se tada otvara pretres, budući da se takve greške mogu otkloniti samo na novom pretresu, uz poštivanje svih zahtjeva prava na pravično suđenje. Ovakvo rješenje nije u suprotnosti sa praksom Evropskog suda za ljudska prava o ovom pitanju, koji je u više predmeta zaključio da će, u situaciji kada žalbeni sud ima nadležnost raspravljati i o činjeničnim i o pravnim pitanjima, potreba za otvaranjem javne rasprave pred žalbenim sudom zavisiti od toga da li sud cijeni da su takva javna rasprava i aplikantovo prisustvo neophodni radi odlučivanja o činjenicama koje su važne (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Evropski sud, Ekbatani protiv Švedske, presuda od 26. maja 1988. godine, serija A 134, i Kremzov protiv Austrije, presuda od 21. septembra 1993. godine, serija A, broj 268-B).
94. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da zakonske odredbe koje se tiču pretresa pred žalbenim vijećem drugostepenog suda ni na koji način nisu suprotne bilo kojem principu prava na pravično suđenje kako je ono garantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije, niti pravu na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te da ovakvoj zakonskoj regulativi ne nedostaje potreban zakonski kvalitet u odnosu na poštivanje zahtjeva člana 13. u vezi sa članom 6. Evropske konvencije.
95. Što se tiče pitanja vanrednih pravnih lijekova, Ustavni sud zapaža da novo krivično-procesno zakonodavstvo u BiH, za razliku od ranijeg, predviđa samo jedan vanredni pravni lijek - ponavljanje postupka (član 324. ZKPFBiH), i to u slučajevima i pod uvjetima definiranim zakonom. Dakle, zakonodavac se opredijelio za procesnu mogućnost pobijanja pravosnažnih sudskih odluka vanrednim pravnim lijekom samo po činjeničnom osnovu. U vezi sa pitanjem da li je smanjenjem broja vanrednih pravnih lijekova ograničeno pravo na pravično suđenje i pravo na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud naglašava da se u svim slučajevima ograničavanja ljudskih prava i osnovnih sloboda, u smislu Evropske konvencije, mora voditi računa o uspostavljanju pravičnog odnosa između zahtjeva općeg interesa zajednice i potrebe da se zaštite osnovna prava pojedinca. To znači da mora postojati legitiman cilj za takva ograničenja, te razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Potrebna ravnoteža, tj. proporcionalnost između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca, neće biti utvrđena ako «dotična lica moraju snositi prevelik teret» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lonnorth protiv Švedeske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A-52, strane 26-28, stavovi 70-73).
96. Kad se ovi principi dovedu u vezu sa navedenim odredbama ZKPFBiH, ne može se utvrditi da je smanjenjem broja dopuštenih vanrednih pravnih lijekova ograničeno pravo na preispitivanje presude donesene u krivičnom postupku na način koji bi narušio princip proporcionalnosti u odnosu na osnovna prava pojedinaca. Naime, ostaje činjenica da je optuženima omogućena dvostepenost krivičnog postupka, i to pred sudovima pune jurisdikcije, koji imaju nadležnost odlučivati i o činjeničnim i o pravnim pitanjima. Osim toga, propisivanjem ponavljanja postupka kao vanrednog pravnog lijeka omogućeno je da se sudske greške isprave samo u sudskom postupku u kojem su i nastale, pod uvjetima propisanim zakonom koji je u tom smislu jasan i precizan. Ustavni sud smatra da ovakva zakonska rješenja ne ostavljaju lica koja se suočavaju sa krivičnom optužbom bez normalnih garancija koje predviđa princip vladavine prava garantiran članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, niti garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao ni prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, odnosno da propisi koji su u pitanju nisu lišeni osnovnog kvaliteta zakona.
97. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da zakonskoj regulativi u konkretnom slučaju ne nedostaje potreban zakonski kvalitet u odnosu na poštivanje zahtjeva iz člana 13. u vezi sa članom
6. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
98. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana 6. st. 1. i 3. d) Evropske konvencije ako redovni sud nije saslušao sve svjedoke koje je apelant predložio, a Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali da je ocjena dokaza od redovnih sudova bila očigledno proizvoljna, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata u smislu prava na pravičan postupak. Također, ne postoji kršenje prava na jednakost u postupku, kao elementa prava na pravično suđenje, kada je drugostepeni sud, u skladu sa zakonom, donio odluku na sjednici vijeća bez pretresa i bez izvođenja novih dokaza, a obrazloženje te presude nije očigledno proizvoljno.
99. Ustavni sud zaključuje da ne postoji diskriminacija iz člana 14. u vezi sa članom 6. Evropske konvencije, zato što su drugom licu, na osnovu sporazuma o priznanju krivnje, iste krivično-pravne radnje blaže kvalificirane i izrečena blaža sankcija u skladu sa zakonom, budući da to ne predstavlja različit tretman lica koje nije zaključilo takav sporazum i kojem je u redovnom postupku utvrđena krivica i izrečena teža sankcija.
100. Osim toga, nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. Evropske konvencije kada apelanti ničim nisu ograničeni u korištenju zakonom propisanih pravnih lijekova, kao i da zakonskoj regulativi u tom pravcu ne nedostaje potreban zakonski kvalitet u odnosu na poštivanje zahtjeva iz navedenih članova, samo zato što zakon ne propisuje obavezno održavanje pretresa pred drugostepenim sudom, niti veći broj vanrednih pravnih lijekova.
101. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
102. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić