Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti zajedničko izdvojeno mišljenje potpredsjednice Ustavnog suda BiH Valerije Galić i sudije Ustavnog suda BiH Mate Tadića u skladu sa Odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u predmetu broj AP 2821/09 od 26. marta 2010. godine
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić, Seada Palavrić i Constance Grewe, sudije Mato Tadić, David Feldman, Tudor Pantiru i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 26. marta 2010. godine, u predmetu broj AP 2821/09, rješavajući apelaciju Kluba delegata iz reda bošnjačkog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske, na osnovu članova VI/3.a) i VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačke 1. i 9, člana 59. stav 2. alineja 1. i člana 77. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
<B>ZAJEDNIČKO IZDVOJENO MIŠLJENJE POTPREDSJEDNICE USTAVNOG SUDA BIH VALERIJE GALIĆ I SUDIJE USTAVNOG SUDA BIH MATE TADIĆA U SKLADU SA ODLUKOM USTAVNOG SUDA BOSNE I HERCEGOVINE U PREDMETU BROJ AP 2821/09 OD 26. MARTA 2010. GODINE
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kluba delegata iz reda bošnjačkog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske podnesena protiv Odluke Vijeća za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske broj UV-2/09 od 8. jula 2009. godine u kojoj se navodi da Zakonom o teritorijalnoj organizaciji Republike Srpske nisu povrijeđeni vitalni interesi bošnjačkog naroda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kluba delegata iz reda bošnjačkog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske podnesena protiv odbijanja Vijeća za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske u predmetu broj UV-2/09 od 8. jula 2009. godine da odluči da li je član 52. stav 2. Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske u skladu sa šestim stavom člana 79.(b) Ustava Republike Srpske i članom 21. stav 3. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske (dopunjenim Amandmanom LXXXII), zbog toga što Ustavni sud Bosne i Hercegovine nije nadležan za odlučivanje.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kluba delegata iz reda bošnjačkog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske podnesena protiv odbijanja Vijeća za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske u predmetu broj UV-2/09 od 8. jula 2009. godine da odluči da li je član 52. stav 2. Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske u skladu sa šestim stavom člana 79.(b) Ustava Republike Srpske i članom 21. stav 3. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske (dopunjenim Amandmanom LXXXII) jer je doveo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
- 1.Klub delegata iz reda bošnjačkog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke, kojeg zastupa Edin Ramić, predsjednik, podnio je 7. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Odluke Vijeća za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vijeće) broj UV-2/09 od 8. jula 2009. godine. Apelanti su istovremeno zatražili i ocjenu ustavnosti Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Poslovnik Ustavnog suda RS) i, u okviru tog zahtjeva, zatražili donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio primjenu člana 52. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda RS "do konačne odluke o ustavnosti tog akta". Apelanti su dopunili apelaciju 15. septembra 2009. godine.
- 2.Predsjedavajući Vijeća naroda Republike Srpske je 2. juna 2009. godine dostavio Vijeću akt broj 03.1/I-223/09 od 1. juna 2009. godine kojim se, na zahtjev apelanata, tražilo pokretanje postupka za zaštitu vitalnog interesa bošnjačkog naroda u Zakonu o teritorijalnoj organizaciji Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o teritorijalnoj organizaciji), koji je izglasala Narodna skupština Republike Srpske na sjednici održanoj 7. aprila 2009. godine. Apelanti smatraju da je članom 5. Zakona o teritorijalnoj organizaciji, kojim su utvrđene općine u Republici Srpskoj, povrijeđen vitalni interes bošnjačkog naroda jer je ovom odredbom izostavljena odrednica "bosanski" ispred naziva općina Brod i Kostajnica, a ostavljene su bez ove odrednice i općine čiji su nazivi ranije izmijenjeni (Gradiška, Novi Grad, Šamac i Kozarska Dubica).
- 3.Vijeće Ustavnog suda RS je osporenom Odlukom broj UV-2/09 od 8. jula 2009. godine utvrdilo da Zakonom o teritorijalnoj organizaciji nije povrijeđen vitalni interes bošnjačkog naroda. U obrazloženju ove odluke Vijeće je navelo da je imalo u vidu član 70. stav 1. tačke 2. i 4. Ustava Republike Srpske, kojim je utvrđeno da Narodna skupština donosi zakone i utvrđuje teritorijalnu organizaciju Republike Srpske i član 100. Ustava Republike Srpske prema kojem se teritorijalna organizacija Republike Srpske uređuje zakonom. Dalje, Vijeće je navelo da je imalo u vidu i član 5. stav 1. alineja 2. Ustava Republike Srpske prema kojem se ustavno uređenje Republike Srpske zasniva na osiguravanju nacionalne ravnopravnosti i zaštiti vitalnih interesa konstitutivnih naroda. Također, Vijeće je ukazalo na to da je Amandmanom LXXVII na Ustav Republike Srpske teritorijalna organizacija definirana kao jedan o vitalnih interesa konstitutivnih naroda.
- 4.Imajući u vidu navedene odredbe, Vijeće je zaključilo da je Narodna skupština bila ovlaštena da donese Zakon o teritorijalnoj organizaciji navodeći da je "jedan od razloga za donošenje ovog zakona i usklađivanje naziva pojedinih općina u Republici Srpskoj sa Odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 44/01 od 27. februara 2004. godine". Obrazlažući zaključak da se osporenom odredbom ovog zakona ne krši vitalni interes bošnjačkog naroda, Vijeće je navelo da je imalo u vidu "činjenicu da prisvojni pridjev 'bosanski' potječe od naziva Bosne i Hercegovine, koja je zajednička država tri konstitutivna naroda i ostalih građana", zbog čega je "nesumnjivo da se odnosi na sve građane ove države i ne može se smatrati da pripada isključivo bošnjačkom narodu". Također je navedeno da je odrednica "bosanski" prema svom sadržaju šira od pojma "bošnjački" pa se ta dva pojma ne mogu poistovjetiti. Vijeće je, dalje, navelo da pridjev "bosanski" predstavlja "zajedničku historiju, tradiciju, kulturu i geografsku odrednicu svih građana u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost". Isto tako, kako je dalje obrazloženo, nazivi općina su podjednako od interesa za sve stanovnike, "pa se pitanje prefiksa 'bosanski' u nazivima naseljenih mjesta ne može posmatrati sa stanovišta samo jedne nacionalne cjeline". Vijeće je, također, navelo da je pitanje u kojoj se mjeri pripadnici konstitutivnih naroda identificiraju sa pridjevom "bosanski" stvar "njihovog individualnog pristupa i ne može se odnositi na konstitutivni narod u cjelini".
- 5.Dalje, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da, historijski posmatrano, povezivanje vitalnog interesa bilo kojeg konstitutivnog naroda u Bosni i Hercegovini za pridjev "bosanski" uz nazive naseljenih mjesta "nema uporište u historijskim činjenicama na ovom području". Naime, Vijeće je u obrazloženju navelo da je pridjev "bosanski" u nazivu mjesta Brod službeno uveden nakon Berlinskog kongresa 1878. godine i to zbog administrativnih razloga, tj. kako bi se napravila razlika u odnosu na naselje sa istim nazivom koje se nalazilo na drugoj strani rijeke Save. Slična je situacija, kako je Vijeće dalje navelo, i sa nazivom Kostajnica, koja je pridjev "bosanski" dobila početkom XIX vijeka, također kao granično naselje na rijeci Uni i da bi se razlikovala od Kostajnice na drugoj strani te rijeke. Dakle, kako je Vijeće zaključilo, pridjev "bosanski" je uveden kao geografska odrednica za pogranična naselja i sada se "podjednako odnosi na sve građane ove države, i niko nema pravo da smatra da on pripada samo bošnjačkom narodu...budući da je pojam 'bosanski' mnogo širi nego pojam 'bošnjački'... Pridjev 'bosanski' predstavlja zajedničku historiju, tradiciju i kulturu i predstavlja geografsku odrednicu svih građana Republike Srpske i Bosne i Hercegovine bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost".
- 6.Dalje, Vijeće je navelo da smatra da su nazivi općina u osporenoj odredbi Zakona o teritorijalnoj organizaciji neutralni, bez ikakvog nacionalnog ili drugog karaktera, "čime ne daju prednost ni jednom konstitutivnom narodu, niti prave razliku među njima". Zbog toga, prema mišljenju Vijeća, ovakvi nazivi ne mogu dovesti do povrede vitalnog interesa niti do diskriminacije u uživanju bilo kojeg od prava garantiranih Ustavom Republike Srpske. Sličan stav je, kako je navelo Vijeće, imao i Ustavni sud BiH u Odluci broj U 44/01 od 27. februara 2004. godine. U tački 53. navedene odluke Ustavnog suda je istaknuto: "Drugi razlog koji je doveo do promjene naziva gradova i općina bi se u nekim slučajevima mogao posmatrati kao želja da se nazivi ovih mjesta razlikuju od sličnih naziva gradova ili općina koji se nalaze na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. Međutim, Ustavni sud napominje da bi se ovaj cilj lako mogao postići odabiranjem predznaka ili naziva etnički neutralnog karaktera". Vijeće je, dalje, navelo da su, historijski gledano, nazivi naseljenih mjesta promjenjiva kategorija i da zavise od brojnih faktora, a da sama činjenica da su ovi gradovi u jednom periodu svoje historije imali u nazivu pridjev "bosanski" ne znači da je usvajanjem neutralnog naziva, koji nema ovaj ili neki drugi pridjev, povrijeđen vitalni interes bilo kojeg konstitutivnog naroda ili "da dovodi u pitanje egzistenciju i budućnost bošnjačkog naroda na ovim prostorima". Vijeće je zaključilo da zadržavanje pridjeva "bosanski" u nazivima općina "može predstavljati određeni politički ili neki drugi sličan interes etničke grupe", ali da izostavljanje ovog pridjeva ne može dovesti do povrede vitalnog interesa "koji je osnovni interes naroda kao cjeline i svakako ima jednu širu dimenziju". Vijeće je, također, odlučilo da se ovakvim određivanjem naziva gradova ne negira kulturno-historijski identitet Bosne i Hercegovine, jer "nazivi naseljenih mjesta ne čine osnov identiteta jedne države". Osim toga, prema mišljenju Vijeća, neutralan naziv koji ne sadrži nikakvu odrednicu "može samo da doprinese boljem suživotu i međusobnoj toleranciji pripadnika svih nacionalnih grupa nastanjenih na ovim prostorima, pogotovo kad se ima u vidu eventualna potreba za smirivanjem međunacionalnih tenzija".
- 7.Apelanti smatraju da je osporenom odlukom prekršeno pravo iz čl. II/3, II/4. i II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 6. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U obrazloženju ovih navoda apelanti navode da se osporenom odlukom krši pravo bošnjačkog naroda na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, jer se "njom povrjeđuje nacionalni interes građana Bošnjaka da se očuvaju tradicionalni, historijski nazivi općina Bosanski Brod i Bosanska Kostajnica sa odrednicama 'bosanski'". Apelanti ističu da oni ne poistovjećuju pridjeve "bosanski" i "bošnjački", te da "ne svojataju pridjev 'bosanski' koji pripada svim građanima kao i drugim konstitutivnim narodima". Međutim, apelanti smatraju da je Bošnjački klub, kao politički predstavnik bošnjačkog naroda, legitimiran da pokreće pitanje vitalnog interesa u članu 5. Zakona o teritorijalnoj organizaciji kojim se ovaj pridjev ukida iz naziva navedenih općina. Apelanti, dalje, navode da je nesporno da je teritorijalna organizacija definirana kao vitalni interes konstitutivnih naroda u Amandmanu LXXVII kojim je dopunjen član 70. Ustava Republike Srpske. U kontekstu svojih navoda o diskriminaciji, apelanti su naveli da je u općini Bosanski Brod, prema popisu stanovništva iz 1991. godine, u nacionalnoj strukturi bilo 12,35% Bošnjaka, 41,40% Hrvata, 33,29% Srba i 2,24% ostalih. U Bosanskoj Kostajnici je, također, postojala multietnička struktura stanovništva u kojoj su Bošnjaci učestvovali sa 27,47%. Apelanti, dalje, navode da "nasilno izmijenjena demografska struktura stanovništva tih općina, kao rezultat proteklog rata, ne može biti legalan ni legitiman osnov da se oduzimaju odrednice 'bosanski' u nazivima bilo kojeg grada, općine ili naseljenog mjesta u Bosni i Hercegovini", te da za takvo oduzimanje nema objektivnog i razumnog opravdanja.
- 8.Apelanti navode da "kao legitimni predstavnici bošnjačkog naroda doživljavaju i smatraju da je brisanje odrednice 'bosanski' iz naziva općina Bosanski Brod i Bosanska Kostajnica (kao i ranije brisanje te odrednice iz naziva općina Bosanska Gradiška, Bosanski Novi, Bosanska Dubica i Bosanski Šamac) flagrantna povreda principa konstitutivnosti i ravnopravnosti bošnjačkog naroda, ugrožavanje njegove kulture i tradicije, kao i kulturno-historijskog identiteta zajedničke države Bosne i Hercegovine". Stoga, apelanti smatraju da se radi o diskriminaciji građana - pripadnika bošnjačkog naroda, u odnosu na poštivanje prava na povratak u domovinu utvrđenog članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelanti smatraju da je cilj ovakvih propisa "mogao biti u tome da se poslije etničkog čišćenja čiste i bosanski nazivi općina i naseljenih mjesta", te da se osporenom odlukom ne može dati podrška takvom neustavnom i nelegitimnom cilju.
- 9.Apelanti, također, tvrde da je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje "iz čl. II/2. i II/3. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. ŠEvropske konvencijeĆ". Povredu ovog prava apelanti vide u tome što je Vijeće, prilikom odlučivanja o zahtjevu apelanata, primijenilo odredbu člana 52. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda RS, a ne odredbe Amandmana LXXXII kojim je dopunjen član 70. Ustava Republike Srpske. Apelanti navode da se radi o načinu odlučivanja o pitanju vitalnog interesa, o čemu Ustav Republike Srpske i Zakon o Ustavnom sudu Republike Srpske sadrže jasne i precizne odredbe koje propisuju sljedeće: "U slučaju da proceduru koja se odnosi na vitalni nacionalni interes pokreće dvotrećinska većina jednog od klubova, potreban je glas najmanje dvojice sudija da bi Sud odlučio da se radi o vitalnom interesu". Apelanti smatraju da je svrha ovih odredaba da u sastavu Vijeća "funkciju sudije obavljaju po dva pripadnika svakog konstitutivnog naroda i jedan sudija iz reda ostalih. Time je data mogućnost da najmanje dvojica sudija u Vijeću glasaju pozitivno za odluku da je povrijeđen vitalni interes, upozore zakonodavna tijela Š...Ć da nisu uspjeli o spornom aktu postići nužni kompromis u pogledu pitanja vitalnog interesa". Imajući u vidu ove, kako navode, istovjetne odredbe Ustava Republike Srpske i Zakona o Ustavnom sudu RS, apelanti smatraju da je odredba člana 52. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda RS neustavna i nezakonita, te da je postupanje i donošenje odluke po neustavnoj odredbi Poslovnika Ustavnog suda RS, također, neustavno. U tom smislu, apelanti ističu da je Vijeće prilikom glasanja o zahtjevu apelanata imalo "(prema zvaničnim saznanjima) četiri glasa za pozitivnu odluku i tri glasa protiv".
- 10.Zbog navedenog, apelanti predlažu da Ustavni sud prilikom razmatranja apelacije "izvrši uvid u zapisnik o vijećanju i glasanju, te objektivno utvrdi rezultat glasanja i način odlučivanja". Apelanti, također, smatraju da im je osporenom odlukom zbog navedenih razloga prekršeno pravo na pravično suđenje, jer je "neustavnom i proizvoljnom primjenom svog Poslovnika, a ne primjenom Ustava i zakona što mu je ustavna obaveza, Ustavni sud prakticirao nepravično odlučivanje na štetu apelanata i prava građana koje apelanti legitimno predstavljaju". Stoga, apelanti predlažu da Ustavni sud Bosne i Hercegovine usvoji apelaciju i ukine osporenu odluku, te da sam odluči o meritumu zahtjeva.
- 11.Apelanti, također, traže "ocjenu ustavnosti Poslovnika o radu Ustavnog suda RS, konkretno člana 52. stav 2. ovog akta". Apelanti predlažu da, "imajući u vidu trajanje apelacionog postupka", Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi obustavio primjenu odredbe člana 52. stav 2. Poslovnika o radu Ustavnog suda RS "koja će trajati do konačne odluke o ustavnosti tog akta". Ovaj prijedlog apelanti obrazlažu potrebom da se, prije konačnog usklađivanja Poslovnika Ustavnog suda RS sa Ustavom Republike Srpske, "zakonodavne procedure u Vijeću naroda RS i Ustavnom sudu RS provode na ustavan način". U podnesku koji su Ustavnom sudu dostavili 15. septembra 2009. godine apelanti su naveli da su tražili od Ustavnog suda RS da uskladi Poslovnik Ustavnog suda RS sa Ustavom Republike Srpske i Zakonom o Ustavnom sudu. Međutim, kako dalje navode, Ustavni sud RS je, na sjednici od 2. septembra 2009. godine, odbio da raspravlja o tom zahtjevu smatrajući da apelanti nisu aktivno legitimirani. Također, apelanti navode da je Ustavni sud RS odbio da raspravlja o Poslovniku Ustavnog suda RS i povodom zahtjeva koji je podnio predsjednik Ustavnog suda RS. Apelanti ističu da im "nije poznato zvanično obrazloženje za takvo odbijanje i da li je Ustavni sud ŠRSĆ pri tome imao u vidu klasično pravno pravilo da niko ne može biti sudija u vlastitom sporu (nemo iudex in sua causa)". Također, apelanti su obavijestili Ustavni sud da "ostaju pri svojoj odluci da ne učestvuju u zakonodavnim procedurama u okviru Vijeća naroda dok se mjerodavno ne riješi pitanje ustavnosti Poslovnika Ustavnog suda ŠRSĆ. Ovakvo pravno i činjenično stanje blokira rad ne samo ŠapelanataĆ već i Vijeća naroda Republike Srpske". U vezi s tim, apelanti su istakli da su podnijeli prijedlog/inicijativu za ocjenu ustavnosti zakona i drugih akata koji su izglasani i objavljeni bez njihovog učešća. Apelanti smatraju da su se stekli uvjeti da Ustavni sud "u ovom predmetu hitno postupa kako bi se spriječile daljnje negativne posljedice na pravni poredak i funkcioniranje zakonodavne vlasti".
- 12.Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba čl. VI/3.a) i VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 2. i 4. tačke 1. i 9. i člana 77. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja prema ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući ali ne ograničavajući se na to:
Š...Ć
- -Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom.
Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
- 2.Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4. tačke 1. i 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
- 1.Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;
- 9.apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.
Član 77. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda glasi:
- 1.Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
- 3.Ustavni sud u plenarnoj sjednici, odnosno Vijeće od pet sudija može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev stranke, odrediti privremenu mjeru iz stava 1. ovog člana.
A. Nadležnost Ustavnog suda da preispituje Poslovnik o radu Ustavnog suda Republike Srpske
- 13.U konkretnom slučaju Ustavni sud prvo mora odlučiti da li se apelacija apelanata protiv odluke Vijeća da ne razmatra zahtjev podnosilaca za ocjenu saglasnosti člana 52. stav 2. Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske sa članom 121. Ustava Republike Srpske ubraja u nadležnost ovog Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je apelacija nedopustiva. Ovaj Ustavni sud je obavezan da podržava Ustav Bosne i Hercegovine a nema nadležnost da podržava Ustav Republike Srpske, te je Ustavni sud Republike Srpske konačni autoritet po ovom pitanju. Postoji izuzetak od ovog principa u predmetima u kojima Ustavni sud Republike Srpske tumači i primjenjuje Ustav Republike Srpske na način koji nije u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Međutim, u konkretnom slučaju se ne radi o takvom pitanju. Ustavni sud, stoga, smatra da nije nadležan za odlučivanje o ustavnosti osporene odluke Vijeća da ne razmatra navodne neusklađenosti sa Ustavom Republike Srpske.
- 14.Podnosioci zahtjeva, također, tvrde da odbijanje Vijeća da se bavi ovim pitanjem vodi do povrede prava na pravično saslušanje, što je suprotno članu II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, to pravo se, u skladu sa dosljednim tumačenjem ovog Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, primjenjuje samo na postupak u kojem se određuju ili krivična optužba ili građanska prava ili obaveze. Pravo zaštite vitalnih interesa prema Ustavu Republike Srpske je pravo koje ima političku prirodu koja se, prema mišljenju ovog Ustavnog suda, ne ubraja u djelokrug "građanskih prava i obaveza", kako je taj pojam shvaćen u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, naprimjer, mutatis mutandis, presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Pierre-Bloch protiv Francuske, aplikacija br. 24194/94, presuda od 21. oktobra 1997. godine, Izvještaji 1997-VI). Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
- 15.Zbog toga, Ustavni sud smatra da nije nadležan da donese odluku prema osnovu navedenom u apelaciji, odnosno da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, te da je, prema tome, nedopustiva u dijelu koji se odnosi na ovo pitanje.
B. Da li se odluka Vijeća može smatrati sudskom presudom tako da se protiv nje može podnijeti apelacija Ustavnom sudu?
- 16.Dalje, Ustavni sud mora odlučiti da li se apelacija apelanata protiv odluke Vijeća u kojoj se navodi da vitalni interesi bošnjačkog naroda ne zahtijevaju zaštitu od Zakona o teritorijalnoj organizaciji ubraja u nadležnost ovog Ustavnog suda. To djelimično zavisi i od toga da li se odluka Vijeća smatra "presudom suda" u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine.
- 17.Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji pojam "presuda" iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine tumačio šire, tako da je apelaciju moguće podnijeti ne samo protiv presude drugog suda u meritumu već i protiv drugih odluka i rješenja drugih sudova kojima se negativno utječe na ustavna prava i slobode fizičkih ili pravnih lica, ili o pitanjima koja se tiču onih lica koja pokreću neka druga pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine. Kako je Ustavni sud utvrdio u svojoj Odluci broj U 5-99 od 3. decembra 1999. godine ("Službeni glasnik BiH" broj 3/00), entitetski ustavni sudovi su "sudovi" u okviru značenja člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, a efektivnost apelacione kontrole koju vrši Ustavni sud Bosne i Hercegovine "zaista bi bila značajno reducirana ako se protiv presuda ustavnih sudova entiteta ne bi mogle podnositi apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine u pogledu njihove saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine".
- 18.Neophodno je razmotriti da li Vijeće za zaštitu vitalnih interesa unutar Ustavnog suda Republike Srpske djeluje kao sud ili u stvarnosti djeluje kao produžetak zakonodavstva Republike Srpske kada odlučuje o pitanjima vitalnog interesa koja su mu proslijedili predstavnici Vijeća naroda. Ako ono nije sud, protiv njegovih presuda se ne može podnijeti apelacija pred ovim Ustavnim sudom prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine.
- 19.Neki aspekti rada Vijeća za zaštitu vitalnih interesa Ustavnog suda Republike Srpske ukazuju na to da Vijeće djeluje u zakonodavnom svojstvu. Naime, upućivanje na Ustavni sud Republike Srpske je dio postupka koji ima za cilj da riješi nesuglasice unutar Vijeća naroda i Narodne skupštine Republike Srpske koji odgađaju usvajanje predložene legislative. Ustavni sud Republike Srpske mora odlučiti da li, prema formulaciji četvrtog stava člana 79.(b) Ustava Republike Srpske, kao što je to učinjeno Amandmanom LXXXII tog Ustava, "konkretni zakon upućuje na vitalni interes jednog od konstitutivnih naroda". Ako Sud odluči da zakon upućuje na vitalni interes, smatra se da zakon nije usvojen. Ako Sud odluči da zakon ne upućuje na vitalni interes, smatra se da je zakon usvojen ili da se može naknadno usvojiti jednostavnom većinom glasova u zakonodavnom organu (vidi sedmi i osmi stav člana 79.(b) Ustava Republike Srpske).
- 20.S druge strane, neke karakteristike postupka ukazuju na to da se radi prije o sudskom nego li zakonodavnom postupku. Kao prvo, kada se upućuje na Ustavni sud, pretpostavlja se da Ustavni sud treba da postupa sudski (a naročito nepristrano, objektivno i bez vanjskog pritiska i političkog utjecaja) kada obavlja ove funkcije kao i kada obavlja druge uobičajenije funkcije (usput napomena da je ovo način na koji je Ustavni sud shvatio svoju ulogu kada, u širem smislu, obavlja slične funkcije u vezi sa postupkom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine prema članu IV/3. Ustava Bosne i Hercegovine). Kako se od Ustavnog suda očekuje da postupa sudski i da donese svoju odluku kao sud, sugerira se da se odluka može smatrati "presudom" u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine.
- 21.Kao drugo, tekst članova 79.(a) i 79.(b) Ustava Republike Srpske pravi razliku između dva veoma različita načina rješavanja sporova o vitalnim interesima. Prema članu 79.(a), proces se odigrava u potpunosti unutar zakonodavstva i uključuje pokušaj da se postigne konsenzus između različitih političkih grupacija u Vijeću naroda i između Vijeća naroda i Narodne skupštine. Prema članu 79.(b), četvrti stav zahtijeva da, ukoliko politički pregovori ne rezultiraju konsenzusom, pitanje napusti okvir zakonodavstva i djelokrug političkog pregovaranja, i to pitanje rješava sud na sudski i pravosudni način prije nego li na politički način. Rezultat je takav da dovodi do razdvajanja odlučivanja od zakonodavstva, umanjujući opseg u kojem se odluka Ustavnog suda Republike Srpske može posmatrati kao dio zakonodavnog procesa.
- 22.Kao treće, peti stav člana 79.(b) Ustava Republike Srpske upućuje na odluke o dopustivosti i meritumu koje donosi "Vijeće za zaštitu vitalnih interesa Ustavnog suda Republike Srpske". Dok se ovo može čitati u smislu da se sugerira da će pitanje riješiti poseban organ za arbitražu koji nije Ustavni sud, u svom uobičajenom sastavu, st. 6, 7. i 8. člana 79.(b) jasno navode da je Vijeće dio Ustavnog suda i da se njegove odluke donose u ime Ustavnog suda Republike Srpske.
- 23.Uzimajući sve u obzir, Ustavni sud je mišljenja da se može smatrati da Vijeće postupa kao sud i da se od njega može zahtijevati da postupa sudski kada vrši svoje funkcije prema članu 79.(b) Ustava Republike Srpske. Stoga, njegova odluka se, u principu, može smatrati kao "presuda suda" u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine.
- 24.Ustavni sud, dalje, mora razmotriti da li je odluka Vijeća takva presuda suda koja prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine može biti predmet apelacije pred Ustavnim sudom. Apelanti su naveli da osporena odluka krši nekoliko odredaba Ustava Bosne i Hercegovine. Kao konačni autoritet u Bosni i Hercegovini za tumačenje i primjenu Ustava Bosne i Hercegovine, kojem je članom VI. Ustava Bosne i Hercegovine povjeren zadatak da podržava taj Ustav, Ustavni sud nije samo nadležan nego ima i ustavnu obavezu da odluči o tvrdnji podnosilaca zahtjeva da konačna odluka Vijeća u ovom slučaju nije u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
- 25.Moglo bi se tvrditi da odluka Ustavnog suda Republike Srpske nije ni u kakvoj vezi sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Moglo bi se reći da je taj Sud jednostavno odlučio o pitanju koje je relevantno za Ustav Republike Srpske, za koji je konačan autoritet taj sud, a ne Ustavni sud. Odluka o tome da li, kako to podnosioci zahtjeva tvrde, vitalni interesi bošnjačkog naroda zahtijevaju zaštitu protiv Zakona o teritorijalnoj organizaciji, koji je donijela Narodna skupština Republike Srpske, u potpunosti i isključivo je u nadležnosti Ustavnog suda Republike Srpske. Ustavni sud nema nadležnost da tumači ili primijeni Ustav Republike Srpske, te tako nema ni nadležnost da odluči o apelaciji protiv odluke Ustavnog suda Republike Srpske o takvom pitanju.
- 26.Ustavni sud prihvata da nema nadležnost da odlučuje o pitanjima u vezi sa tumačenjem ili primjenom Ustava Republike Srpske kao takvog. Međutim, ako neki sud Republike Srpske (uključujući i Ustavni sud) tumači ili daje takvu pravnu snagu tom ustavu da je nesaglasan sa zahtjevima iz Ustava Bosne i Hercegovine, koji je najviše rangirana pravna norma u državi Bosni i Hercegovini, dakle čak viša i od ustava entiteta, Ustavni sud, i samo Ustavni sud, ima ustavno ovlaštenje da konačno odlučuje o tome da li je odluka suda Republike Srpske (čak i ako se odnosi na Ustav Republike Srpske) u saglasnosti ili nije u saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Drugačijom odlukom bi (i) Ustavni sud Republike Srpske bio smatran konačnim autoritetom u pogledu saglasnosti Ustava Republike Srpske, kao što je to protumačio Ustavni sud Republike Srpske, sa Ustavom Bosne i Hercegovine, što bi bilo suprotno članu VI/3. alineja 1. i tačka (b) Ustava Bosne i Hercegovine, ili (i) bi parničari ostali bez pravnog lijeka ako bi bilo koji od ustavnih sudova entiteta Bosne i Hercegovine donio odluku na osnovu pogrešnog tumačenja ili pogrešne primjene Ustava Bosne i Hercegovine u suprotnosti sa njihovim obavezama iz člana III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, koji, u tom dijelu, propisuje: Entiteti i sve njihove administrativne jedinice će se u potpunosti pridržavati ovog Ustava, kojim se stavljaju van snage zakonske odredbe Bosne i Hercegovine i ustavne i zakonske odredbe entiteta Š...Ć.
- 27.Zbog toga, Ustavni sud smatra da ima nadležnost da donese odluku o apelaciji protiv odluke Vijeća na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, ako ona pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine.
- 28.Kao strana u postupku pred Ustavnim sudom Republike Srpske, koji je donio osporenu presudu, apelanti su aktivno legitimirani za podnošenje apelacije Ustavnom sudu.
C. Da li se apelacijom prezentiraju činjenice koje bi mogle pokrenuti pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine?
- 29.Prema članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, apelacija je nedopustiva ako Ustavni sud utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava. Apelanti tvrde da su tom odlukom prekršena prava "bošnjačkog naroda" i to pravo na nediskriminaciju i pravo na pravično suđenje. U vezi sa ovim pitanjima, Ustavni sud ističe da se apelaciona jurisdikcija odnosi na zaštitu ustavnih prava i individualnih sloboda, uključujući prava i slobode iz Evropske konvencije koja se direktno primjenjuje na osnovu člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. To, inter alia, znači da apelaciona nadležnost Ustavnog suda predstavlja posljednju instancu zaštite ljudskih prava i fundamentalnih sloboda u Bosni i Hercegovini. U vršenju apelacione nadležnosti iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je primijenio standarde Evropske konvencije i ostale norme međunarodnog prava o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
(i) Diskriminacija u suprotnosti sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine
- 30.U vezi sa pravom na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, apelanti ukazuju na činjenicu da je Zakonom o teritorijalnoj organizaciji izostavljena odrednica "bosanski" iz imena mjesta i tvrde da netretiranje toga na način da se ugrožava vitalni interes bošnjačkog naroda diskriminira taj narod, a time i srpski i hrvatski narod, jer sva tri konstitutivna naroda imaju interes u identificiranju mjesta kao bosanskih. Apelanti, također, tvrde da osporena odluka "diskriminira Bošnjake na nacionalnoj osnovi, nepoštivanjem političkih, socijalnih i kulturnih sloboda, uključujući zajedničku historiju i tradiciju njihovih matičnih općina".
- 31.Ustavni sud ne može prihvatiti taj argument. Onda kada je jednom prihvaćeno da se pridjev "bosanski" ne odnosi na bilo koji od konstitutivnih naroda, nije moguće reći da izostavljanje tog pridjeva iz naziva mjesta diskriminira direktno ili indirektno bilo koji od konstitutivnih naroda. Osim toga, suština koncepta nezakonite ili neustavne diskriminacije je da se jedno lice ili grupa tretira manje različito od ostalih koji su u analognoj situaciji (vidi, naprimjer, presude Evropskog suda za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, serija A, broj 31, presuda od 13. juna 1979. godine, st. 32. i 33). Čak i da se prihvati da izostavljanje pridjeva "bosanski" nepovoljno utječe na interese ostalih konstitutivnih naroda, to izostavljanje nema takvo djelovanje da se neko lice ili grupa tretira različito od ostalih. Također, čak i da neko fizičko ili pravno lice ima pravo da se žali da je imalo takav nepovoljan tretman, to bi jedino mogla učiniti država Bosna i Hercegovina budući da se jedina prijetnja odnosi na ono što podnosioci zahtjeva adekvatno opisuju, u tački 6. svoje apelacije, kao opasnost ... kulturnom i historijskom identitetu zajedničke države Bosne i Hercegovine. Međutim, sama država sama po sebi nema pravo na uživanje prava na nediskriminaciju, čak i ako bi se diskriminacija mogla ustanoviti. Prema tome, apelanti nisu istakli bilo kakav osnov za tvrdnju da se osporenom odlukom bošnjački narod tretira drugačije od bilo koje druge grupe na nekom osnovu iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.
(ii) Diskriminacija u suprotnosti sa članom 14. Evropske konvencije
- 32.U vezi sa članom 14. Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da član 14. zabranjuje diskriminaciju u odnosu na osiguranje prava i sloboda iz Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud i Evropski sud za ljudska prava su konstantno smatrali da se član 14. Evropske konvencije (za razliku od Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju) primjenjuje samo ako se neko lice ili grupa tretira različito od ostalih u analognoj situaciji (ili je, možda, stavljeno u nepovoljniji položaj tako što se tretira slično u odnosu na ostale koji su u relativno drugačijoj situaciji) u vezi sa pitanjem koje se ubraja u opseg jednog od prava zagarantiranih Evropskom konvencijom i njenim protokolima. Član 14. Evropske konvencije se, naprimjer, primjenjuje kada se neko lice tretira nepovoljnije u odnosu na ostale u pogledu neke odredbe koja pomaže ljudima da uživaju neko pravo iz Evropske konvencije, čak i kada to ne zahtijeva Evropska konvencija (vidi, naprimjer, presude Evropskog suda za ljudska prava, Abdulaziz, Cabales, Balkandali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, serija A, broj 94, presuda od 28. maja 1985. godine, stav 82; Zarb Adami protiv Malte, aplikacija broj 17209/02, presuda od 20. juna 2006. godine, st. 71-73).
- 33.Apelanti u svojoj apelaciji ne preciziraju neko drugo pravo ili prava iz Evropske konvencije u okviru kojeg su imali različit tretman. Jedino drugo pravo iz Evropske konvencije na koje su se pozvali je pravo na pravično saslušanje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud ne smatra da se odluka Vijeća, u kojoj je naznačeno da Zakon o teritorijalnoj organizaciji nije povrijedio vitalni interes bošnjačkog naroda, ubraja u opseg člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu razloge koji su navedeni u tački 14. ove odluke, pravo na zaštitu vitalnog interesa iz Ustava Republike Srpske je pravo političke prirode koje se ne ubraja u opseg "građanskih prava i obaveza" budući da je taj termin shvaćen u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
(iii) Pravo na povratak iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine
- 34.Podnosioci zahtjeva navode da je povrijeđeno pravo izbjeglica i raseljenih lica na povratak prvobitnim domovima iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Suština žalbenih navoda apelanata jeste da je Vijeće dovelo do toga da će se izbjeglice i raseljena lica iz tih općina osjećati manje sposobnim da ostvare svoje pravo na povratak prvobitnim domovima onako kako im je to pravo dodijeljeno članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, budući da nije smatralo da zakon kojim je izostavljena riječ "bosanski" iz naziva nekih općina krši vitalni interes bošnjačkog naroda. Međutim, Ustavni sud ne smatra da je predočen bilo koji dokaz u prilog tvrdnji da je netretiranje promjena imena mjesta kao pitanja od vitalnog interesa bošnjačkog naroda imalo takvo djelovanje. Isto se odnosi i na tvrdnju (u onoj mjeri u kojoj je ona relevantna) da bi promjena imena mjesta obeshrabrila izbjeglice i raseljena lica da se vraćaju u svoje prvobitne domove u onim mjestima koja su zahvaćena takvim promjenama. Ustavni sud je istakao u svojoj odluci u predmetu broj U 44/01 od 27. februara 2004. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 18/04) da davanje naziva općinama koji se odnose na jedan konstitutivni narod može dovesti do primjene člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine zbog stvaranja neprijateljskog okruženja, a time i obeshrabrivanja izbjeglica i raseljenih lica ostalih konstitutivnih naroda i "ostalih" da se ponovo nasele u tim gradovima. Međutim, taj predmet je sasvim različit od ovog predmeta. Ne postoje dokazi da bi izbjeglice i raseljena lica vjerovatno smatrale da davanje naziva nekom mjestu koje se ne odnosi na bilo koji konstitutivni narod ili geografsko područje države Bosne i Hercegovine stvara neprijateljsko okruženje. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da predmet apelacije ne dovodi do primjene člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.
(iv) Pravo na pravično saslušanje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije
- 35.Konačno, apelanti navode da im je Vijeće uskratilo pravično saslušanje jer je donijelo svoju odluku primjenom glasačke procedure iz člana 52. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda Republike Srpske umjesto procedure iz odredaba člana 79.(b) Ustava Republike Srpske i člana 21. stav 3. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske (izmijenjenog Amandmanom LXXXII) koji su normativno višeg ranga od Poslovnika u pravnom poretku i koji bi bili povoljniji za apelante.
- 36.Tačno je da je Ustavni sud često poništavao odluke ostalih sudova na osnovu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ako je neki drugi sud donio odluku proizvoljnom primjenom relevantnih ustavnih odredbi ili zakona, ili proizvoljnom procjenom dokaza. Međutim, pravo na pravično saslušanje se pojavljuje u nekrivičnim predmetima, u postupku gdje se određuje neko građansko pravo ili obaveza. Kao što je Ustavni sud istakao u tačkama 14. i 33. ove odluke, kolektivno pravo ustavnih naroda da zaštite vitalni interes u okviru zakonodavnog procesa nije građansko pravo u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Slijedi da postupak pred Vijećem ne povlači zaštitu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, tako da nije potrebno razmatrati da li su uvjeti tih odredaba bili povrijeđeni.
D. Zahtjev za privremenu mjeru
- 37.Imajući u vidu navedeno obrazloženje, Ustavni sud je zaključio da nema potrebe da odlučuje o privremenoj mjeri u ovom predmetu.
E. Zaključak
- 38.Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko Ustavni sud utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava, zatim odredbu člana 16. stav 4. tačke 1. i 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj apelacija nije dopustiva ako Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, odnosno ako je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 39.U smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čine izdvojena mišljenja potpredsjednice Valerije Galić i sudije Mate Tadića u skladu sa odlukom, te izdvojeno mišljenje sudije Mirsada Ćemana suprotno odluci.
- 40.U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Na osnovu člana 41. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 60/05, 64/08 i 51/09), dajemo zajedničko izdvojeno mišljenje u skladu sa navedenom odlukom Ustavnog suda BiH donesenom na plenarnoj sjednici Ustavnog suda BiH održanoj 26. marta 2010. godine.
Slažemo se sa odlukom većine sudija Ustavnog suda BiH da je apelaciju Kluba delegata iz reda bošnjačkog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske podnesenu protiv Odluke Vijeća za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske broj UV-2/09 od 8. jula 2009. godine trebalo odbaciti kao nedopuštenu, ali zbog drugih razloga u odnosu na razloge koji su navedeni u većinskoj odluci Ustavnog suda BiH.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, u odnosu na pitanje da li se osporena odluka Vijeća za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske može smatrati sudskom presudom, tako da se protiv nje može podnijeti apelacija Ustavnom sudu BiH, naše mišljenje je sljedeće:
Iako je Ustavni sud BiH u svojoj Odluci broj U 5/99 od 3. decembra 1999. godine (objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 3/00) zaključio da je u okviru svoje apelacione nadležnosti ovlašten preispitivati odluke ustavnih sudova entiteta, naše mišljenje je da se stanovište Ustavnog suda iz predmeta broj U 5/99 ne može analogno primijeniti u konkretnom slučaju. Podsjećamo na to da se apelaciona nadležnost Ustavnog suda BiH tiče zaštite ustavnih prava i sloboda pojedinaca, uključujući i prava iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda koja se, na osnovu člana II/2. Ustava BiH, direktno primjenjuje. To, između ostalog, znači da apelaciona nadležnost Ustavnog suda predstavlja posljednji stepen zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda pojedinaca u Bosni i Hercegovini. U vršenju apelacione nadležnosti iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud primjenjuje norme i standarde Evropske konvencije i druge norme i standarde međunarodnog prava u zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Osim toga, Ustavni sud BiH je u svojoj jurisprudenciji pojam "presude" iz člana VI/3.b) Ustava BiH tumačio šire, tako da je apelaciju moguće podnijeti ne samo protiv presuda već i protiv drugih odluka i rješenja redovnih sudova kojima se konačno rješava o određenim pravima i slobodama fizičkih ili pravnih lica. Međutim, u konkretnom slučaju smatramo da osporena odluka ne predstavlja pojedinačni pravni akt kojim se odlučivalo o nekom zaštićenom ljudskom pravu ili slobodi pojedinca iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije. Naime, osporena odluka je donesena u okviru ekskluzivne nadležnosti Ustavnog suda Republike Srpske da odlučuje o pitanju vitalnog nacionalnog interesa nekog konstitutivnog naroda kao kolektiviteta, koje se postavi tokom zakonodavnog procesa u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Ovo je pitanje o kojem Ustavni sud Republike Srpske donosi konačnu i obavezujuću odluku i ne tiče se bilo kojeg individualnog ljudskog prava ili slobode koji se ispituju kroz apelacionu nadležnost Ustavnog suda BiH.
Polazeći od navedenog, smatramo da osporena odluka ne predstavlja pojedinačni pravni akt kojim se odlučivalo o nekom zaštićenom ljudskom pravu ili slobodi pojedinca iz Ustava BiH ili Evropske konvencije, te se ne može smatrati "presudom" u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, prema našem mišljenju, Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje u konkretnom slučaju.
Dalje, Klub delegata iz reda bošnjačkog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske (apelanti), kako sam navodi u apelaciji, podnio je apelaciju "kao legitimni predstavnik bošnjačkog naroda" i tvrdi da su osporenom odlukom prekršena prava "bošnjačkog naroda" i to pravo na nediskriminaciju i pravo na pravično suđenje. Prema našem mišljenju, proizlazi da je namjera apelanata bila da pokrenu actio popularis, budući da apelanti tvrde da je osporenom odlukom prekršeno pravo svakog pripadnika bošnjačkog naroda na nediskriminaciju, a da je pravo na pravično suđenje prekršeno zato što su primijenjene odredbe Poslovnika Ustavnog suda RS koje su, prema tvrdnji apelanata, neustavne. U vezi s tim navodima, ukazujemo na to da je, prema praksi bivše Evropske komisije za ljudska prava i konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, neophodno da aplikant dokaže da je žrtva navodnog kršenja nekog od prava ili sloboda garantiranih Evropskom konvencijom, te da mora biti lično ugrožen navodnim kršenjem. Stoga je Evropska komisija odbacivala kao nedopuštene aplikacije u kojima aplikanti nisu mogli dokazati da su lično ugroženi navodnim kršenjem prava iz Evropske konvencije, pa su tražili in abstracto ocjenu kompatibilnosti nekog domaćeg zakona sa odredbama Evropske konvencije (vidi Evropska komisija, X protiv Austrije, aplikacija broj 705/07, Odluke i izvještaji broj 7 (1997), str. 87; i Webster protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 7806/77, Odluke i izvještaji broj 12, str. 168). S tim u vezi, naše je mišljenje da su apelanti tvrdnjama o navodnom kršenju ljudskih prava "bošnjačkog naroda" kao kolektiviteta pokušali ishoditi in abstracto razmatranje kompatibilnosti Zakona o teritorijalnoj organizaciji Republike Srpske sa odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, te razmatranje ustavnosti Poslovnika Ustavnog suda Republike Srpske sa odredbama Ustava Republike Srpske.
Što se tiče ovako postavljenog zahtjeva za ocjenu ustavnosti, naše je mišljenje da se u konkretnom slučaju u okviru nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ne može uspostaviti nadležnost iz člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, za što je Ustavom BiH predviđena posebna procedura i propisani podnosioci takvog zahtjeva.
Zbog navedenih razloga, smatrali smo da je apelaciju trebalo, u skladu sa članom VI/3.b) Ustava BiH, članom 16. stav 4. tačka 1. i članom 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda, odbaciti kao nedopuštenu zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
Izdvojeno mišljenje Mirsada Ćemana, sudije Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, suprotno odluci Ustavnog suda u predmetu broj AP 2821/09
Na osnovu člana 41. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 60/05, 64/08 i 51/09), suprotno odluci većine sudija o dopustivosti u predmetu broj AP 2821/09 od 26. marta 2010. godine, izražavajući dužno poštovanje prema većinskom mišljenju, ne slažem se sa mišljenjem i odlukom većine.
Prije svega, smatram potrebnim izraziti svoje slaganje sa stavom većine prema kojem je:
- -Odluka Vijeća za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske (broj UV-2/09 od 8. jula 2009. godine) "presuda suda", u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, kako je to obrazloženo u tačkama 16-23. ove odluke, što znači da je Ustavni sud Bosne i Hercegovine nadležan odlučivati o tome da li je tom i takvim odlukama eventualno povrijeđeno neko od prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda;
- -Klub delegata iz reda bošnjačkog naroda u Vijeću naroda Republike Srpske (jednako kao i bilo koji drugi klub konstitutivnog naroda u tome Vijeću), kao strana u postupku pred Ustavnim sudom Republike Srpske koji je donio osporenu odluku (broj UV-2/09 od 8. jula 2009. godine), aktivno legitimiran za podnošenje apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (tačka 28. ove odluke), te, konsekventno, i zahtjeva za ocjenu ustavnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine, u smislu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine.
Međutim, prema mome mišljenju, Ustavni sud je propustio uočiti da je apelant, u konkretnom slučaju, Ustavnom sudu u jednom podnesku (apelacija od 7. septembra 2009. godine) realno uputio dva podneska i to apelaciju kojom traži zaštitu zbog kršenja "prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine kao i prava (koja su) zaštićena u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenim protokolima...", te, istovremeno, "zahtjev za ocjenu ustavnosti Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske, konkretno člana 52. stav 2, sa Ustavom Bosne i Hercegovine". To sasvim očigledno proizlazi iz tačke 10. apelacije u kojoj stoji: "Ovom apelacijom apelant istovremeno traži ocjenu ustavnosti Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske, konkretno člana 52. stav 2", kada se ona čita u vezi sa apelantovim podneskom od 15. septembra 2009. godine u kojem apelant/podnosilac izričito navodi da "...istovremeno sa apelacijom apelant je zatražio ocjenu ustavnosti Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske, u smislu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine".
Ne ulazeći u razloge očiglednih nedostataka forme i sadržaja apelantovih podnes(a)ka dostavljenih Ustavnom sudu, držim da je Ustavni sud, u pripremnoj fazi postupka odlučivanja, bio obavezan, u skladu sa članom 20. Pravila Ustavnog suda, pozvati podnosioca apelacije/zahtjeva da uredi podnesak, tj. da "...u određenom roku, a najduže u roku od 30 dana te nedostatke otkloni...". To je moglo, pa i moralo, uključivati poziv za izričitim očitovanjem apelanta/podnosioca o tome da li je i u kojem smislu osim apelacije postavljen i zahtjev za ocjenu ustavnosti, tim prije što, iako, prema stanovištu većine, takav zahtjev nije postavljen, citirani dio podneska od 15. septembra 2009. godine otvara makar sumnju u tome pogledu. Propuštanjem da apelanta/podnosioca zahtjeva pozove da otkloni nedostatke u podnesku, a time i sumnju o tome da li je takav zahtjev uopće postavljen, Ustavni sud očigledno nije postupio prema odredbi vlastitih Pravila.
Ustavni sud je, također, prema mome mišljenju, neosnovano odbio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi spriječio početak primjene spornog Zakona o teritorijalnoj organizaciji Republike Srpske, koji je izglasala Narodna skupština Republike Srpske na sjednici održanoj 7. aprila 2009. godine, dok ne odluči o usklađenosti sporne odredbe člana 52. stav 2. Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Naime, primjenom te odredbe donesena je sporna odluka Vijeća za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske, što inače (prema rezultatima glasanja na sjednici Vijeća - prema navodima apelanta/podnosioca zahtjeva i zapisniku sa sjednice Vijeća) ne bi bilo moguće da je primijenjena relevantna odredba Ustava Republike Srpske, odnosno Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske. Na ovaj način Ustavni sud Bosne i Hercegovine je mehanizam zaštite vitalnog nacionalnog interesa u zakonodavnom procesu u Republici Srpskoj učinio nedjelotvornim iako je imao priliku, osnov i obavezu da djeluje u skladu sa svojom ustavnom nadležnošću.
Naime, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je, npr., odlukama br. U 4/05 od 22. aprila 2005. godine i U 7/05 od 2. decembra 2005. godine iskazao stav da je kao institucija koja "podržava Ustav Bosne i Hercegovine" nadležan ispitivati ustavnost svih akata, bez obzira na donosioca, ako je pitanje pokrenuto prema jednoj od nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine, a to znači ne samo zakona koje su donijeli zakonodavni organi države i entiteta nego i drugih akata kao što su to u konkretnom slučaju bili Statut Grada Sarajeva, odnosno Statut Grada Istočno Sarajevo.
Konsekventno, to, prema mome mišljenju, znači da je nadležan i za ocjenu usklađenosti Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Imajući u vidu navedeno, ne smatram potrebnim komentirati odluku u pogledu odlučivanja o apelaciji.
Sudija
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine